KRONIKE SLUĐENOG OCA Pokušao sam izračunati kako sam preživio još jednu godinu kao tata

Kad dobiju bebu, majke će ih samo u prvih 365 dana dojiti nevjerojatnih 32.400 minuta i izgubiti čak 45 punih dana sna. Zajedno s ocem pelenu će joj promijeniti 3650 puta i za svaku će im u prosjeku trebati 125 sekundi. U jednoj godini djetetova života, izračunao je netko, roditelji okrenu 330 mašina veša, a na dječju hranu, igračke i odjeću potroše oko 45 tisuća kuna. Dijete od njih pažnju ili pomoć traži 210 puta dnevno ili u prosjeku svake četiri minute. Za to ih nagradi sa 300 osmijeha dnevno. Eh da, roditelji i statistika.

Sad kad je godina završila, vrijeme je da opet svi zajedno podvučemo crtu i pokušamo izračunati kako smo je uopće preživjeli.

Evo statistike za moju kćer, ima tri i pol godine i samo u 2016. godini zaradila je u parku četiri ugriza, pet masnica na čelu i sedam ogrebotina na licu. Najmanje pet puta smo joj ispirali pijesak iz očiju.

Ali konačno je redovito krenula u vrtić. Od 110 dana tamo, barem 85 joj je curio nos, uništila je dva para tenisica i u sedam navrata ju je skršila temperatura. Izgubila je 12 špangica za kosu.

I čini mi se da nikad u životu nije bila sretnija. Naime, vrtić je za nju obećana zemlja. Jutra nam izgledaju, uvijek iznova, kao ona utrka za zemljom na Divljem zapadu. Ona je uvijek u prvom redu sa svojom kočijom, sa slamkom u ustima i puca u zrak iz Colta dok viče “jihaaaaa!”.

U vrtiću je ispekla svoje prvo pecivo, nacrtala svoju prvu gljivu, naučila prvu pjesmicu napamet i kolut unaprijed. Stekla prvu prijateljicu o kojoj priča i u snu.

I što je prema tome jedan okrhnuti zub?

U međuvremenu ove je godine od djedova i baka dobila 60 Kinder jaja i svaku od tih figurica izgubila je barem triput. To znači da je Sluđeni Otac u 180 navrata psovao u sebi dok se zavlačio pod kauč u dnevnom boravku i kopao po kanti za smeće, a pas mu je dahtao za vratom jer je mislio da se opet traži izgubljeni komad hrane. Roditelji diljem planeta rade slične izračune, znam, jer Twitter je prepun njihovih računica i statistika. A kako oni računaju značenje roditeljstva?

Evo nekoliko primjera:

“50 posto vremena vičeš unaprijed da spriječiš katastrofu, 40 posto vremena vičeš jer se katastrofa dogodila, a ostalih deset posto vičeš da si ljut jer stalno moraš vikati.”

“Roditeljstvo je 10 posto inspiracije i 90 posto odgovaranja na besmislena pitanja koja bez prestanka postavlja patuljak koji sjedi na kahlici.”

“40 posto vremena razvoziš ih uokolo, 50 posto vremena serviraš im hranu, a preostalih deset posto dana govoriš im da prestanu lizati stvari oko sebe.”

“Moj dan? 50 posto je ljubav, 10 posto su laži, 10 posto je vika, a 30 posto je odčepljivanje zahoda.”

“20 posto vremena pružaš im ljubav i životne lekcije, a preostalih 80 posto tražiš izgubljenu obuću po kući.”

“80 posto roditeljstva sastoji se od toga da ugledaš stravičan prizor u autosjedalici i olakšanja kad shvatiš da je samo riječ o rastopljenoj čokoladi.”

I na kraju formula: “Roditeljstvo je 50 posto vikanja, 40 posto plakanja i 10 posto laganja da si odličan roditelj. Na kraju 99 posto dana provedeš tražeći izgubljene stvari i smišljaš kreativne odgovore na: ‘Mama, ja to ne želim’.”

- Roditelji ti se kao i političari dijele na fejsbukovce i tviteraše - uvjerava me frend, također mladi otac. Prvi se uglavnom tješe kako je život lijep, provlače fotke kroz filtere i stalno editiraju statuse, šire #samoljubav, dok ovi drugi samo pokušavaju preživjeti.

Zato je Facebook ovog Božića bio prepun fotografija uredno počešljane djece kako mirno i savjesno kite bor, a Twitter musavaca uhvaćenih kako potajno trgaju omote s poklona u mraku, srušenih jela i potrganih kuglica. Često su na obje vrste fotografija ista djeca, isti borovi, baš kao one before i after reklame za mršavljenje koje su okrenute naopačke.

Na kraju, godinu na odlasku pamtit ću i po važnoj životnoj odluci. Kako malena spava mnogo mirnije nego kad je bila beba, ne mogu je više kriviti za svoju smušenost i podočnjake pa sam i ja odlučio popraviti svoj san.

Obećao sam si - ići ću u krevet na vrijeme, nema više kunjanja pred TV-om i selidbe po kaučima svaki put kad me kćer probudi jer priča, pjeva ili se baca po kinderbetu.

I bio sam blizu, uspio bih u tome da me u 180 navrata pred TV-om nisu zadržale reprize “Star Treka”, a u ostalih 180 reprize “Zone sumraka”. Lani mi je bila kriva malena, a ove godine optužit ću psa. “Ovo je beštija koja hrkanjem budi mrtve iz grobova”; napisat ću pod sliku na Twitteru.

Nemojte mi vjerovati jer roditeljstvo je kao Hebrang: 90 posto ljubavi i 10 posto laži.