Vijest da je Europska centralna banka počela na sekundarnom tržištu kupovati obveznice država članica eurozone popraćena je u središnjem dnevniku Hrvatske televizije videosnimkom tiskarskog stroja koji štampa i reže eurske novčanice. Nemali broj gledatelja isti se čas vjerojatno zapitao je li Europska centralna banka poludjela?!
Nije samo videoisječku govorio da ECB “štampa novac”. I voditelji Dnevnika, ali ne samo oni, nego i svi tiskani i internetski mediji javili su o ECB-ovoj “ekspanzivnoj monetarnoj politici”, “emisiji” ili “puštanju u optjecaj svježega novca” i sličnom.
Nakon toga logično je bilo očekivati i zaključke i javna upozorenja da Europska centralna banka “financira ionako prezadužene i rasipne europske države” ili kako će “štampanje novca” u eurozoni i cijeloj Europskoj uniji “prouzročiti hiperinflaciju” pa je to u najmanju ruku neprihvatljiv, ako ne i izravno štetočinski postupak europske monetarne politike.
To će zaključiti vjerojatno i oni lucidniji gledatelji i čitatelji koji pod “štampanjem novca” neće misliti na doslovno, fizičko štampanje novca u obliku novčanica (keša, love, para), nego na “povećanu emisiju” knjižnoga ili bankovnoga novca. Međutim, sve to je pogrešno.
ECB-ov “Program povećanog otkupa vrijednosnih papira”, koji je počeo u ponedjeljak 9. ožujka i ne obuhvaća samo otkup državnih obveznica, nego i vrijednosnica izdanih u postupku sekuritizacije kredita, na primjer stambenih, kao i tzv. pokrivenih (s državnim jamstvom) obveznica raznih institucija, sam po sebi niti je ekspanzivna monetarna politika niti povećava u optjecaju količinu novca u širem smislu, odnosno kupovne moći na financijskom tržištu.
Barem ne kada se “novcem” smatraju i vrijednosni papiri koji imaju praktički jednaku kupovnu moć kao i novac, npr. njemačke državne obveznice.
Treba se ipak nadati da nema mnogo onih koji misle da se stan ili mercedes ne mogu kupiti i platiti njemačkim, francuskim ili belgijskim državnim obveznicama, pa da one nisu novac u širem smislu te riječi. Tako da stvarna emisija doista novoga fiat novca, ili novca ex nihilo, kao i drugdje na svijetu, i u Europi i dalje ostaju samo i isključivo novi bankovni krediti koje eskontira Europska centralna banka. “Kvantitativno popuštanje” u koje se upustila Europska centralna banka iz nekoliko razloga prigušuje ekspanziju bankovnih kredita, ali ih dozvoljava - ali ne iz “novoštampane”, nego iz postojeće kupovne moći na tržištu. A ako je to tako, onda nema mjesta strahu da “kvantitativno popuštanje” može izazvati hiperinflaciju, da financira “rastrošne” države i da je kao takvo nepoželjno i štetno. Da bismo to objasnili, poslužimo se metaforom. Neka institucija ima bilancu od sto eura: u pasivi ima kapital (dug dioničarima) od sto eura, a u aktivi, u plasmanima ili imovini, tih je sto eura uložila u njemačke državne obveznice. ECB sada dolazi i kaže: uzet ću ti te obveznice, a na račun ću ti upisati sto eura.
Doista, na računu te institucije, umjesto sto eura u državnim obveznicama, sada se pojavilo sto eura u novcu. To doista izgleda kao “emisija” sto eura. Ali, zapravo nije. Jer, bilanca te institucije nije se promijenila: i dalje je sto eura. Njezina kupovna moć nije se povećala, i dalje je sto eura. A zašto je to ECB onda učinio?
Zato što su njemačke državne obveznice toj tvrtki donosile jako malu zaradu, pa sada ECB kaže: kupi za tih sto eura koje ti dajem neke druge vrijednosne papire, uloži taj keš u rizičniju financijsku imovinu koja će ti donijeti veću zaradu. Na primjer, dionice DaimlerBenza. Ili Plive i Ericssona Nikole Tesle.
No, Europsku centralnu banku pritom i nije puno briga hoće li financijske tvrtke zaraditi i koliko, ono što ECB zaista želi jest zaustaviti deflaciju u eurozoni i stopu inflacije vratiti prema razini od dva posto na godinu. A kako će to postići otkupom državnih obveznica?
Lijepo: ECB se nada i očekuje da će s prodajom svojih novih vrijednosnih papira, dionica ili obveznica, poduzeća pojačati investicije i proizvodnju. A za to će im trebati radnici. Povećat će se potražnja za radnicima. Oni će moći u pregovorima tražiti veće plaće. I - eto kod građana inflacijskih umjesto deflacijskih očekivanja. Ali, nove proizvode i usluge netko će trebati i kupiti, dakle treba pojačati i potražnju za njima. I to ECB postiže otkupom državnih obveznica. Kako? Evo, ovako... Kupujući postojeće vrijednosnice i obveznice, ECB na financijskom tržištu stvara njihovu umjetnu nestašicu. A mnogi investitori, na primjer mirovinski fondovi, moraju ulagati novac svojih članova u vrijednosne papire. Zato će banke morati kroz sekuritizaciju kredita emitirati nove. Ali, da bi imale što sekuritizirati - najprije moraju odobriti nove kredite.
A to će moći po nižim kamatama jer ECB ne stvara samo umjetnu nestašicu postojećih vrijednosnica, on im i podiže cijenu, a time spušta prinos po kojem se određuju kamate na potrošačke kredite... I tako će potrošači moći dobiti i obilnije i jeftinije kredite pa će se lakše odlučiti za kupnju novog stana, mercedesa ili kuhinjskog namještaja.
Tada neće samo krenuti kreditiranje, nego i proizvodnja i prodaja mercedesa, i to, zahvaljujući novoj potražnji, vjerojatno po malo višim cijenama. I eto opet te poželjne, “ciljane” inflacije, ne veće od dva posto. Sve više od dva posto ECB će spriječiti brojnim drugim sredstvima iz svog prebogatog i maštovitog monetarnog arsenala. Ali to je posve drukčija priča.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....