U socijalizmu je novac vrijedio mnogo više nego što danas vrijedi. Međutim, u Kviskoteku ljude nije mamio novac. Pobjeda u finalu Kviskoteke mogla vam je promijeniti život više nego što vam ga danas može 'milijunaških' milijun kuna.
Godine 1985. došao sam u Radničko i narodno sveučilište "Moša Pijade" u Zagrebu na testiranje za Kviskoteku. Imao sam 16 godina, a ohrabrilo me to što sam kod kuće, pred televizorom, često briljirao.
Toliko sam napredovao da sam igru asocijacija katkad rješavao na temelju samo jedne jedine pokazane riječi. Sjećate se, na ekranu bi se pojavila šahovski označena tabela sastavljena od četiri stupca s po četiri kućice. Svaka je krila riječ. Te četiri riječi iz kućica asocirale su petu, rješenje stupca. Rješenja četiri stupca asocirala su pak glavno rješenje. I tako bi voditelj Oliver Mlakar zamolio, recimo, Radoslava Dodiga, klasičnog filologa iz Ljubuškog, da otvori igru.
On bi rekao "be jedan", pojavila bi se riječ, recimo "bijelo", a meni bi sinulo da onda konačno rješenje mora biti "dimnjačar". Kako? Pa "bijelo", to je po bendu, dakle "dugme", to je rješenje stupca, rješenja ostala tri stupca mi i ne trebaju jer znam da donosi sreću ako se primiš za dugme kad ugledaš dimnjačara, pa je dakle dimnjačar sto posto konačno rješenje. Računao sam, ako upadnem u prvi krug, bit će mi dovoljno da uložim Kviska, koji ću svakako osvojiti u otvaranju, da sigurno prođem dalje jer ako i bubnem koju glupost, opet ću biti brži od ostalih. A što prije pogodiš, više bodova dobiješ pa ih još Kvisko udvostruči...
Natjecanje s ocem
U igri detekcije, koja, doduše, nije donosila mnogo bodova, gotovo nikad nisam omanuo. Sjećate se, poredale bi se ispred četiri natjecatelja tri bizarne, katkad bizarno odjevene osobe koje bi redom izjavile da su recimo "Đuro Orčec-Jurjev, potkivač jaja". Unakrsno ih ispitujući, a odgovarali su jedino s "da" i "ne" i, nevoljko, "ne znam", valjalo je otkriti tko je od njih doista taj Orčec, potkivač jaja.
Najviše sam dvojio u svoje sposobnosti kad je posrijedi finalna igra, generalni test znanja, kad četiri natjecatelja, po sistemu "tko se prvi javi", odgovaraju na dugačku seriju pitanja iz opće kulture. Doma sam se natjecao s ocem, načitanim i duhovitim inženjerom, koji je znao više odgovora, ali ne uvijek. Katkad bih ja ispalio deset točnih odgovra zaredom, što njemu nikad nije uspjelo. Ili je namjerno šutio, skroman čovjek, za razliku od mene...
Nije to bilo kao danas u Milijunašu, bezličnom, licencnom kvizu za konzumentsku masu, gdje se na stolcu pred voditeljem Tarikom Filipovićem znoji uvijek jedan natjecatelj kojem se unaprijed nude četiri rješenja. Nego, brate, reci kako se zove posljednji, nedovršeni roman Franza Kafke.
Brza pitanja
Ako ne znaš, a prvi si pritisnuo gumb, gubiš isto onoliko bodova koliko bi osvojio da si točno odgovorio. Nema "sve ili ništa", odvratne dvojbe kakvu Tarik nudi svome usamljenom jadniku koji se pred njim vrpolji na stolcu kao na kolcu i u mjestu vrti mantru: "Ma, tko je taj Kafka, to je Rus, očito je umro, mislim da se sjećam iz lektire, nisam to čitao, 'Amerika' nije, to vjerojatno uopće nije roman, 'Proces', to bi moglo biti nedovršeno!, 'Dvorac', ma da, to je neka bajka, to onda nije to, 'Preobražaj', to je ono s kukcem, sad se sjećam, to znam da je dovršeno..." I sad se on vrpolji jedno tri minute, nećka se pa blebne "Proces". Tarik gleda kroz njega... Nakon reklama Tarik još malo muči ignoranta, a onda nešto zabrenči da je čovjek pogriješio pa ga Tarik, onako pokislog, jer je izgubio, šta ja znam, šesnaest hiljada kuna, još ukori čitajući mu presudu, obrazloženo točno rješenje.
U Kviskoteku nisu puštali subinteligentne očajnike koji misle da će si moći kupiti novi auto zato jer znaju nabrojati tri nogometaša Brazila, Ronalda, Ronaldinja i još jednog, koji se strašno začude kad im lova ispari samo zato jer nisu znali da su Brazilu govori isključivo portugalski, a ne španjolski, a još manje brazilski. U Kviskoteci, gdje su četvorica natjecatelja na sceni, onaj tko ne zna da je točan odgovor "Dvorac" vjerojatno uopće neće doći u priliku da se stidi jer će se već javiti netko od preostalih tko zna. Uostalom, ako se i javio, na blef, dovoljno je da kaže "dalje" ili, dostojanstveno, "ne znam". Pitanja su išla brzo, bodovi su rasli i padali, bila je to često utrka četvorice rakova, ali ni jedan natjecatelj, pa i ako baš ništa nije znao, nije bio izložen masi kao mazohistički objekt poruge.
Društveni ugled
Za razliku od Milijunaša koji krade vrijeme, Kviskoteka ga je ubrzavala i bila je koncipirana tako da ste mogli ponešto i ne znati a da prođete dalje. Ali niste mogli pobijediti u finalu ako niste svestrana osoba, ujedno obrazovana i intuitivna.
U socijalizmu je novac vrijedio mnogo više nego što danas vrijedi. Tada su devize i gotovinu u većim količinama imali jedino mesari, slavni glumci i jako korumpirani direktori, pa kad je običan čovjek, srednjoškolski profesor, osvojio pet tisuća maraka na kvizu, on je za taj novac mogao riješiti sve svoje dugove, namiriti obitelj raskošnim šopingom u Trstu, uplatiti novi auto i još dovršiti vikendicu. Time bi ispunio svoj životni san.
Međutim, u Kviskoteku ljude nije mamio novac, ili najmanje on. Pojaviti se u toj emisiji značilo je steći društveni ugled, steći vječnu naklonost i zavist okoline. Sjećate li se Kviska, subgenijalne figurice koju je izradio Miroslav Šutej, osvojiti njega makar kao jedinu, utješnu nagradu, značilo je da će te dnevnu sobu ukrasiti trofejem koji će čuvati i vaši unuci, a onaj tko je pobijedio u godišnjem finalu, stekao je neformalnu titulu akademika.
Pobjeda u godišnjem finalu Kviskoteke više vam je mogla promijeniti život nego što vam ga danas može milijunaških milijun kuna. Za taj novac ne možete promijeniti svoj socijalni status, osim ako ste spretan poduzetnik pa ga upotrijebite kao početni kapital. Međutim, u Milijunašu nema spretnih podzetnika, oni znaju da se novac zarađuje drugačije, nego su to redom socijalno deprivirane osobe kojima novac treba jedino zato da ga potroše. Za milijun kuna možete kupiti dvosobni stan u Zagrebu, dovući u njega stari namještaj, i to je sve.
Kviz za jadnike
Da biste stvarno bili bogati i da, ako ne želite, više ne morate raditi, danas vam je na Zapadu potrebno oko pet milijuna eura. Naivna masa, međutim, prihvaća podvalu da je bogatstvo ne raditi ništa i da je za to dovoljan onaj domaći milijun, ili u Njemačkoj milijun eura ili u Srbiji tri milijuna dinara.
U Radničkom i narodnom sveučilištu okupilo se više stotina ljudi. Prvi put u životu bio sam okružen odraslim muškarcima i tek ponekom ženom koji su kao u školi rješavali test i pazili da nitko ne prepisuje od njih. Istodobno, zirkali su u druge nastojeći vidjeti što bilježe. Dlanovi su mi se oznojili, vremena je bilo malo, bio sam ukočen i dekoncentriran...
Katkad danas s punicom pratim Milijunaša. Obično za pitanja do 32 tisuće kuna uopće ne trebam uključiti mozak, ali katkad se zalomi da baš ne znam. Ona me nagovara da se prijavim, a ja joj odgovaram da neću jer ne želim doživjeti socijalnu smrt.
Milijunaš je, kao i svi licencni kvizovi koji se posljednjih desetak godina nude publici, namijenjen naivnim jadnicima koji u zamjenu za vlastiti mazohizam očekuju bilo kakav novac. Taj TV format osmislili su 50-ih godina prošlog stoljeća u SAD-u sarkastični producenti, koji su nakon početnih lutanja shvatili da je kviz to zabavniji što su nagrade manje a natjecatelji ograničeniji. Ideal je bio da se dvije kućanice počupaju oko miksera vrijednog deset dolara. Sjećate se, i u nas je s kapitalizmom stigao kviz "Kolo sreće" s izlogom broj tri iz kojeg vas mami daska za peglanje.
Intelektualac na cijeni
Do danas su ti zapadnjački kvizovi toliko evoluirali da namjerno ponižavanje natjecatelja postaje njihov jedini cilj. Takva je "Posljednja karika", gdje voditeljica, u nas Danijela Trbović, otvoreno vrijeđa ljude jer ne znaju je li Talinin glavni grad Estonije. U "Najslabiju kariku" prijavljuju se redom najpriprostiji ljudi, uglavnom polupismeni, koji su spremni za šest tisuća kuna cijeloj naciji pokazati da su glupi, bez ukusa, pohlepni i neuspješni.
Da biste upali u Kviskoteku, trebali ste dobro riješiti test inteligencije. Ti testovi, ne baš sveobuhvatni, preuzeti su iz američke kulture, isto kao i čerupanje kućanica oko pegle. Njih su, grubo rečeno, smislili bogati bijelci da bi dokazali siromašnim crncima kako su pametniji od njih. Primijenjeni u nas, u autističnom socijalizmu, oni su, međutim, bili oruđe prosvjećenja. Reklo bi se, za Kviskoteku smo od Amerikanaca posudili najbolje što imaju, evaluaciju pameti, a za Milijunaš najgore što imaju, vjeru da novac, ili mikser, čine čovjeka. U jugoslavenskom je socijalizmu, koliko god to danas zvučalo neuvjerljivo, bistar intelektualac bio na cijeni jer su i glavni društveni kapital bile riječi. Doduše, na riječi koje stvarno djeluju, dakle na performative, monopol su imali partijski sekretari, no bio je ostavljen širok prostor i ostalima da, barem kad je neka struka posrijedi, kažu što misle.
Na koncu, nikad nisam završio u Kviskoteci, ali sam prošao prvi krug testiranja. Dvije godine poslije našao sam se u istoj ulici, čekajući da riješim prijemni ispit na Filozofskom fakultetu. Riješio sam ga izvrsno, a sigurno ga ne bih da nisam imao iskustvo Kviskoteke, ruke su mi manje drhtale, a za konkurente me uopće nije bilo briga. Sjećate li se žirija, uglavnom su to bili profesori s Filozofskog fakuteta, Darko Novaković, Pavao Pavličić, Boris Senker, na čelu s Lazom Golužom, ocem toga kviza, koji jedini među njima nije imao akademske pretenzije nego je bio TV autor, u svom fahu u to doba najbolji u Europi.
Skepsa prema Novoj TV
Danas Filozofski fakutet upisuju klinci koji su odgojeni na Milijunašu. Koliko imam uvida, test općeg znanja koji rješavaju prilagođen je tom kvizu kao što je test koji sam ja rješavao bio prilagođen Kviskoteci. Kad sam ja bio klinac, nije bilo dovoljno čitati novine da bi se upisala filozofija. Vrlo sam uzbuđen zbog toga što će na Novoj TV uskrsnuti Kviskoteka, s istim autorima i voditeljem. Skeptičan sam ponajprije, povijest se ponavlja jedino kao farsa, a projekt producira komercijalna televizija iza koje stoji američki kapital, a ne, kao nekad, socijalistički mastodonstki TV monopolist. Hoće li se natjecatelji birati po komercijalnom ključu ili intelektualnom? Je li ostarjeli Oliver Mlakar sposoban za novi uzlet? No, bilo kako bilo, ne mislim se prijavljivati. Što se kvizova tiče, moje je vrijeme, računam, ipak prošlo.
Tomislav Čadež
Godine 1985. došao sam u Radničko i narodno sveučilište "Moša Pijade" u Zagrebu na testiranje za Kviskoteku. Imao sam 16 godina, a ohrabrilo me to što sam kod kuće, pred televizorom, često briljirao.
Toliko sam napredovao da sam igru asocijacija katkad rješavao na temelju samo jedne jedine pokazane riječi. Sjećate se, na ekranu bi se pojavila šahovski označena tabela sastavljena od četiri stupca s po četiri kućice. Svaka je krila riječ. Te četiri riječi iz kućica asocirale su petu, rješenje stupca. Rješenja četiri stupca asocirala su pak glavno rješenje. I tako bi voditelj Oliver Mlakar zamolio, recimo, Radoslava Dodiga, klasičnog filologa iz Ljubuškog, da otvori igru.
On bi rekao "be jedan", pojavila bi se riječ, recimo "bijelo", a meni bi sinulo da onda konačno rješenje mora biti "dimnjačar". Kako? Pa "bijelo", to je po bendu, dakle "dugme", to je rješenje stupca, rješenja ostala tri stupca mi i ne trebaju jer znam da donosi sreću ako se primiš za dugme kad ugledaš dimnjačara, pa je dakle dimnjačar sto posto konačno rješenje. Računao sam, ako upadnem u prvi krug, bit će mi dovoljno da uložim Kviska, koji ću svakako osvojiti u otvaranju, da sigurno prođem dalje jer ako i bubnem koju glupost, opet ću biti brži od ostalih. A što prije pogodiš, više bodova dobiješ pa ih još Kvisko udvostruči...
Natjecanje s ocem
U igri detekcije, koja, doduše, nije donosila mnogo bodova, gotovo nikad nisam omanuo. Sjećate se, poredale bi se ispred četiri natjecatelja tri bizarne, katkad bizarno odjevene osobe koje bi redom izjavile da su recimo "Đuro Orčec-Jurjev, potkivač jaja". Unakrsno ih ispitujući, a odgovarali su jedino s "da" i "ne" i, nevoljko, "ne znam", valjalo je otkriti tko je od njih doista taj Orčec, potkivač jaja.
Najviše sam dvojio u svoje sposobnosti kad je posrijedi finalna igra, generalni test znanja, kad četiri natjecatelja, po sistemu "tko se prvi javi", odgovaraju na dugačku seriju pitanja iz opće kulture. Doma sam se natjecao s ocem, načitanim i duhovitim inženjerom, koji je znao više odgovora, ali ne uvijek. Katkad bih ja ispalio deset točnih odgovra zaredom, što njemu nikad nije uspjelo. Ili je namjerno šutio, skroman čovjek, za razliku od mene...
Nije to bilo kao danas u Milijunašu, bezličnom, licencnom kvizu za konzumentsku masu, gdje se na stolcu pred voditeljem Tarikom Filipovićem znoji uvijek jedan natjecatelj kojem se unaprijed nude četiri rješenja. Nego, brate, reci kako se zove posljednji, nedovršeni roman Franza Kafke.
Brza pitanja
Ako ne znaš, a prvi si pritisnuo gumb, gubiš isto onoliko bodova koliko bi osvojio da si točno odgovorio. Nema "sve ili ništa", odvratne dvojbe kakvu Tarik nudi svome usamljenom jadniku koji se pred njim vrpolji na stolcu kao na kolcu i u mjestu vrti mantru: "Ma, tko je taj Kafka, to je Rus, očito je umro, mislim da se sjećam iz lektire, nisam to čitao, 'Amerika' nije, to vjerojatno uopće nije roman, 'Proces', to bi moglo biti nedovršeno!, 'Dvorac', ma da, to je neka bajka, to onda nije to, 'Preobražaj', to je ono s kukcem, sad se sjećam, to znam da je dovršeno..." I sad se on vrpolji jedno tri minute, nećka se pa blebne "Proces". Tarik gleda kroz njega... Nakon reklama Tarik još malo muči ignoranta, a onda nešto zabrenči da je čovjek pogriješio pa ga Tarik, onako pokislog, jer je izgubio, šta ja znam, šesnaest hiljada kuna, još ukori čitajući mu presudu, obrazloženo točno rješenje.
U Kviskoteku nisu puštali subinteligentne očajnike koji misle da će si moći kupiti novi auto zato jer znaju nabrojati tri nogometaša Brazila, Ronalda, Ronaldinja i još jednog, koji se strašno začude kad im lova ispari samo zato jer nisu znali da su Brazilu govori isključivo portugalski, a ne španjolski, a još manje brazilski. U Kviskoteci, gdje su četvorica natjecatelja na sceni, onaj tko ne zna da je točan odgovor "Dvorac" vjerojatno uopće neće doći u priliku da se stidi jer će se već javiti netko od preostalih tko zna. Uostalom, ako se i javio, na blef, dovoljno je da kaže "dalje" ili, dostojanstveno, "ne znam". Pitanja su išla brzo, bodovi su rasli i padali, bila je to često utrka četvorice rakova, ali ni jedan natjecatelj, pa i ako baš ništa nije znao, nije bio izložen masi kao mazohistički objekt poruge.
Društveni ugled
Za razliku od Milijunaša koji krade vrijeme, Kviskoteka ga je ubrzavala i bila je koncipirana tako da ste mogli ponešto i ne znati a da prođete dalje. Ali niste mogli pobijediti u finalu ako niste svestrana osoba, ujedno obrazovana i intuitivna.
U socijalizmu je novac vrijedio mnogo više nego što danas vrijedi. Tada su devize i gotovinu u većim količinama imali jedino mesari, slavni glumci i jako korumpirani direktori, pa kad je običan čovjek, srednjoškolski profesor, osvojio pet tisuća maraka na kvizu, on je za taj novac mogao riješiti sve svoje dugove, namiriti obitelj raskošnim šopingom u Trstu, uplatiti novi auto i još dovršiti vikendicu. Time bi ispunio svoj životni san.
Međutim, u Kviskoteku ljude nije mamio novac, ili najmanje on. Pojaviti se u toj emisiji značilo je steći društveni ugled, steći vječnu naklonost i zavist okoline. Sjećate li se Kviska, subgenijalne figurice koju je izradio Miroslav Šutej, osvojiti njega makar kao jedinu, utješnu nagradu, značilo je da će te dnevnu sobu ukrasiti trofejem koji će čuvati i vaši unuci, a onaj tko je pobijedio u godišnjem finalu, stekao je neformalnu titulu akademika.
Pobjeda u godišnjem finalu Kviskoteke više vam je mogla promijeniti život nego što vam ga danas može milijunaških milijun kuna. Za taj novac ne možete promijeniti svoj socijalni status, osim ako ste spretan poduzetnik pa ga upotrijebite kao početni kapital. Međutim, u Milijunašu nema spretnih podzetnika, oni znaju da se novac zarađuje drugačije, nego su to redom socijalno deprivirane osobe kojima novac treba jedino zato da ga potroše. Za milijun kuna možete kupiti dvosobni stan u Zagrebu, dovući u njega stari namještaj, i to je sve.
Kviz za jadnike
Da biste stvarno bili bogati i da, ako ne želite, više ne morate raditi, danas vam je na Zapadu potrebno oko pet milijuna eura. Naivna masa, međutim, prihvaća podvalu da je bogatstvo ne raditi ništa i da je za to dovoljan onaj domaći milijun, ili u Njemačkoj milijun eura ili u Srbiji tri milijuna dinara.
U Radničkom i narodnom sveučilištu okupilo se više stotina ljudi. Prvi put u životu bio sam okružen odraslim muškarcima i tek ponekom ženom koji su kao u školi rješavali test i pazili da nitko ne prepisuje od njih. Istodobno, zirkali su u druge nastojeći vidjeti što bilježe. Dlanovi su mi se oznojili, vremena je bilo malo, bio sam ukočen i dekoncentriran...
Katkad danas s punicom pratim Milijunaša. Obično za pitanja do 32 tisuće kuna uopće ne trebam uključiti mozak, ali katkad se zalomi da baš ne znam. Ona me nagovara da se prijavim, a ja joj odgovaram da neću jer ne želim doživjeti socijalnu smrt.
Milijunaš je, kao i svi licencni kvizovi koji se posljednjih desetak godina nude publici, namijenjen naivnim jadnicima koji u zamjenu za vlastiti mazohizam očekuju bilo kakav novac. Taj TV format osmislili su 50-ih godina prošlog stoljeća u SAD-u sarkastični producenti, koji su nakon početnih lutanja shvatili da je kviz to zabavniji što su nagrade manje a natjecatelji ograničeniji. Ideal je bio da se dvije kućanice počupaju oko miksera vrijednog deset dolara. Sjećate se, i u nas je s kapitalizmom stigao kviz "Kolo sreće" s izlogom broj tri iz kojeg vas mami daska za peglanje.
Intelektualac na cijeni
Do danas su ti zapadnjački kvizovi toliko evoluirali da namjerno ponižavanje natjecatelja postaje njihov jedini cilj. Takva je "Posljednja karika", gdje voditeljica, u nas Danijela Trbović, otvoreno vrijeđa ljude jer ne znaju je li Talinin glavni grad Estonije. U "Najslabiju kariku" prijavljuju se redom najpriprostiji ljudi, uglavnom polupismeni, koji su spremni za šest tisuća kuna cijeloj naciji pokazati da su glupi, bez ukusa, pohlepni i neuspješni.
Da biste upali u Kviskoteku, trebali ste dobro riješiti test inteligencije. Ti testovi, ne baš sveobuhvatni, preuzeti su iz američke kulture, isto kao i čerupanje kućanica oko pegle. Njih su, grubo rečeno, smislili bogati bijelci da bi dokazali siromašnim crncima kako su pametniji od njih. Primijenjeni u nas, u autističnom socijalizmu, oni su, međutim, bili oruđe prosvjećenja. Reklo bi se, za Kviskoteku smo od Amerikanaca posudili najbolje što imaju, evaluaciju pameti, a za Milijunaš najgore što imaju, vjeru da novac, ili mikser, čine čovjeka. U jugoslavenskom je socijalizmu, koliko god to danas zvučalo neuvjerljivo, bistar intelektualac bio na cijeni jer su i glavni društveni kapital bile riječi. Doduše, na riječi koje stvarno djeluju, dakle na performative, monopol su imali partijski sekretari, no bio je ostavljen širok prostor i ostalima da, barem kad je neka struka posrijedi, kažu što misle.
Na koncu, nikad nisam završio u Kviskoteci, ali sam prošao prvi krug testiranja. Dvije godine poslije našao sam se u istoj ulici, čekajući da riješim prijemni ispit na Filozofskom fakultetu. Riješio sam ga izvrsno, a sigurno ga ne bih da nisam imao iskustvo Kviskoteke, ruke su mi manje drhtale, a za konkurente me uopće nije bilo briga. Sjećate li se žirija, uglavnom su to bili profesori s Filozofskog fakuteta, Darko Novaković, Pavao Pavličić, Boris Senker, na čelu s Lazom Golužom, ocem toga kviza, koji jedini među njima nije imao akademske pretenzije nego je bio TV autor, u svom fahu u to doba najbolji u Europi.
Skepsa prema Novoj TV
Danas Filozofski fakutet upisuju klinci koji su odgojeni na Milijunašu. Koliko imam uvida, test općeg znanja koji rješavaju prilagođen je tom kvizu kao što je test koji sam ja rješavao bio prilagođen Kviskoteci. Kad sam ja bio klinac, nije bilo dovoljno čitati novine da bi se upisala filozofija. Vrlo sam uzbuđen zbog toga što će na Novoj TV uskrsnuti Kviskoteka, s istim autorima i voditeljem. Skeptičan sam ponajprije, povijest se ponavlja jedino kao farsa, a projekt producira komercijalna televizija iza koje stoji američki kapital, a ne, kao nekad, socijalistički mastodonstki TV monopolist. Hoće li se natjecatelji birati po komercijalnom ključu ili intelektualnom? Je li ostarjeli Oliver Mlakar sposoban za novi uzlet? No, bilo kako bilo, ne mislim se prijavljivati. Što se kvizova tiče, moje je vrijeme, računam, ipak prošlo.
Tomislav Čadež
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....