TOMISLAV ČADEŽ

Kviz 'Kolo sreće' ipak nije dobar kao nekad. Bio bi gledaniji kada bi natjecatelji kući nosili glačala i setove čaša, a ne novac

Svi se i danas rado sjećaju glasa kultnog voditelja Olivera Mlakara koji kaže 'Natjecatelj bira iz izloga broj dva'...
 RTL promo

Kolo sreće opet se okreće. Ali, avaj, čak tri savitljive strelice po obodu šarena kotača grebu tako da penzioner nikako ne može shvatiti koja, dovraga, zapne na “bankrot”, “preskok”, “nula” ili, nedajbože, na “600 kuna”, “1.000 kuna”, “50 kuna”, a koja - makar gdje da zapne - ne “važi”, performativna dakle nije…

U ponedjeljak, na premijeri uskrsloga kviza, gostovao je njegov davnašnji domaćin Oliver Mlakar, a već u utorak voditelj Boris Mirković stupa pred nas gotovo sam, u pratnji svega jedne djevojke, zajedno s visokim potpeticama za glavu i po više Ive. Za razliku od nje, Mirković je neustrašiv. Ona, naime, nastoji i uglavnom uspijeva govoriti standardnim jezikom, ali njega niš ne ferma, a kamoli jučerašnji Mlakarov nastup, pa spika purgerski. Sustavno krati infinitive, on će “pokazat’”, “okrenut’”, “započet’”, natjecatelju se obraća s “gospon Željko”, na svaki mogući zadnji slog gura silazni naglasak. Nadalje, ako i otklonimo purgerštinu, Mirković je sklon još krupnijim nestašlucima. Tko uopće može zamisliti da Oliver Mlakar izgovori “imamo novi krug vrćenja” ili “ja sam se prenerazio”?

S druge strane, Mirković je naglašeno energičan, ali ipak ne i iritantan. Pleše zapravo na granici, znači riskira i ipak profitira. Dakle, natjecatelje niti vrijeđa, niti agresivnim nastupom zbunjuje, ali ih ipak dovoljno požuruje da još podjari njihovu već situacijom zadanu tremu. Tako naši parovi, odveć gusto nagurani iza otežala kružnog rekvizita našnitanog na 24 slatke i gorke kriške, griješe više nego što bi da sjede kući pred televizorom. No, u tome i jest šarm igre. Nisu dovoljna jedino maštovita i neprijateljski nastrojena pravila, gledatelji vole vidjeti protagoniste da se onako sami od sebe još više muče! Tako nam diktira naša podsvijest.

Voditelj dakle nije neuvjerljiv, a privatna televizija i ne mora rabiti jezični standard u zabavnom programu, međutim emisija bi, uvjeren sam, (p)ostala mnogo gledanija kad natjecatelji ne bi kući nosili novac nego, kao nekad, glačala i setove čaša.

Dakako, u SAD-u, domovini ovoga kviza rođenog za televizijski medij relativno davno, 1975., ukinuli su još potkraj osamdesetih dobitke u naturi. Prije svega zato da ubrzaju radnju. Međutim, tko se u nas ne sjeća rado Mlakarova glasa: “Natjecatelj bira iz izloga broj dva..”

Bez obzira na to kako su društvo i zabava evoluirali u SAD-u, gdje ovaj kviz traje i traje, ovdje još, instinkt mi govori, vrijedi staro pravilo da će se natjecatelji više zainteresirati za prijenosni hladnjak nego za apstraktan novčani iznos. Gledatelji, pak, zadovoljavaju potrebu da o natjecateljima doznaju što više “razoružavajućih” podataka. Vole ljudi kad netko njima sličan s TV ekrana zausti “i još uzimam komplet kuhinjskih krpa”… Možda bi dakle “vintage” izdanje ovoga kviza potuklo sve rekorde, ako ništa, lijepo bi pristajalo uz krizu, nezaposlenost i opći povratak robnoj razmjeni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 04:35