LEDENI ČOVJEK Bosonog istrčao polumaraton na minus 30 stupnjeva, pliva 80 metara ispod leda, a u pustinji trči maraton bez kapi vode

Zovu ga Ledeni čovjek, nazivaju medicinskim misterijem. Nizozemac Wim Hof dokaz je da um kontrolira tijelo, da čovjek može svjesno, snagom uma, djelovati na imunološki sustav. Njegovo je tijelo njegov laboratorij. Gol, pokriven tek kratkim hlačama, hoda po visokom gorju u zimskim uvjetima, može stajati u ledu, pliva uronjen u ledenim jezerima i morima…

Istrčao je polumaraton u Laponiji zimi, bosonog, samo u kratkih hlačama, na -30 Celzijevih stupnjeva, pliva 80 metara ispod površine leda, naravno bez neoprenskog odijela, samo u gaćicama. U pustinji Namib istrčao je maraton pritom ne popivši ni kap tekućine. Popeo se na Kilimanjaro odjeven tek u hlačice. Jednom je proveo dulje od 70 minuta stojeći u ledu… Nanizao je dosad u Guinnessovu knjigu dvadeset i šest rekorda koji uglavnom svjedoče o znanosti teško pojmljivoj izdržljivosti ljudskog tijela.

Hof tvrdi da ga je priroda izliječila. Svoja iskustva i znanja želi dijeliti s drugima, jer vjeruje da mnogima može pomoći pobijediti razna bolesna stanja. Njegova priča s ledom počinje u godinama kad se hrvao sa životnom tragedijom. Žena koju je volio i s kojom je imao četvero djece izvršila je samoubojstvo 1995. Baskijka Olaya Hof bila je psihički bolesna, oboljela od shizofrenije čula je glasove, preplavljena depresijom digla je ruku na sebe. Hof kaže da je dio njega tad nestao.

“Morao sam se izvući, biti prisutan zbog svoje djece, a i sam sam tad upao u crnu rupu. No briga za djecu, spoznaja da me trebaju, držala me da preživim u to doba. Izliječila me - priroda. Hladnoća mi je dala jasno razumijevanje dubokog disanja i izliječila slomljeno srce.” Nije, doduše, eksperimentirati s vlastitim tijelom i hladnoćom počeo tek tada.

Rođen je 1959. u obitelji u kojoj je bilo devetero djece. Njegovi su bili katolici, ali Hofa su privukla istočnjačka učenja, proučavao je budizam, hinduizam, jogu… Unatoč tome pratio ga je osjećaj praznine. Bio je tek tinejdžer kad je otkrio da ga inspirira i privlači hladnoća. Već tad je po snijegu znao trčati bosonog. Sa sedamnaest je usred zime impulzivno skočio u gotovo pa smrznutu vodu u amsterdamskom parku. Od tada je to počeo raditi redovito, kupanje u hladnoj vodi postalo mu je gotovo pa ritual.

Suočavanje s ledom

Radio je u pošti, bio instruktor vožnje kanuom u Španjolskoj…

Gubitak supruge naveo ga je da se fokusirano okrene ledu, razvije tehnike za suočavanje s niskim temperaturama. Hladnoću je držao svojim saveznikom i mentorom.

Wimova žena Olaya nikada nije pokazala interes za njegove metode, mučio ga je osjećaj da je mogao učiniti više ne bi li joj pomogao da se otrgne bolesti. To ga je naposljetku i navelo da o svojim metodama počne govoriti javno kako bi pomogao drugima.

Neko je vrijeme radio i u cirkusu, zarađivao je stojeći u prozirnoj staklenoj kocki koju bi napunili ledom. Tehnike disanja koje je razvio i osvijestio kao veliku pomoć u kontroliranju tijela došle su mu, kaže, prirodno.

Dokazano je da tzv. metoda Wima Hofa jača imunitet, pospješuje autonomni živčani sustav i čini tijelo bitno jačim u borbi protiv bolesti.

Znanstvenici s nizozemskog Sveučilišta Radboud ubrizgali su Hofu endotoksin, opasnu bakteriju koja brzo napada imunološki sustav, a ljudi se razbolijevaju obično u roku od tri sata. Hof joj se uspješno othrvao. Kad ga je, više od dva sata nakon što su mu ubrizgali bakteriju, liječnik upitao kako se osjeća, odvratio je da je sve u redu, u jednom je trenutku, kaže, osjetio nekakvu glavobolju, ali fokusirao se na meditaciju i bol je minula. Po završetku testa Hof se rasplakao. “Je li bilo teško nositi se s bakterijom?” pitali su ga. “Ne, nije bilo teško. Ali put do ovakvog priznanja bio je težak. Suočio sam se s puno cinizma, ruganja, sumnji, čekanja.”

Liječnici su zaključili da je Hof izuzetan primjer, no, kažu, to se odnosi zasad samo na Hofa, trebalo bi napraviti longitudinalna istraživanja, na puno većim skupinama da se dokaže da Hofova metoda djeluje.

Doduše, nakon toga napravljena je studija i na 12 ljudi koji su završili Hofov tečaj i primjenjuju Hofovu metodu. I oni su se, kako i Hof, uspješno oduprli bolesti nakon što im je ubrizgana bakterija.

Vladimir Stojaković kod Hofa je bio na dva seminara, prije puno godina, dok je Hof, danas globalno poznat, bio poznat samo rijetkima. Od Hofa je učio u Poljskoj, nešto kasnije i u Španjolskoj. “U Poljskoj sam bio kod Hofa točno tjedan dana prije nego što su grupu ljudi koji rade po njegovoj metodi podvrgnuli medicinskim ispitivanjima. Nakon toga je on doživio veliko globalno prepoznavanje.

Danas ima puno sljedbenika, za njegove seminare zakupljuju se čitavi hoteli. A u to doba, dok sam ja bio kod Hofa na tečaju, bilo nas je samo petoro. Tada sam proučavao kako djeluje placebo i ono što čini Hof činilo mi se kao nastavak toga što me zanimalo. Neko vrijeme prije toga sam, pamtim, boravio kratko u stanu gdje nije bilo tople vode i bio mi je šok istuširati se hladnom, a sad se mirno pustim u led. Percepcija toga mi se posve promijenila.

Došavši u Poljsku očekivao sam da ću tamo dobiti recept kao u nekoj kuharici, ali nema toga. Zapravo sam samo njega slijedio, on je tip čovjeka koji ulijeva veliko povjerenje. I nema tu forsiranja ničega. Sve ide nekako nenametljivo, nema dokazivanja”, kaže Stojaković.

Hofova metoda od tri stupa vježbi disanja, izlaganja hladnoj kupci i posvećenosti traži rad i disciplinu.

Profimedia

Tehnike disanja

Opisujući vježbe disanja, Stojaković kaže: “Prvo se hiperventilira, trideset dahova. Potom krenete duboko i sporo disati, rekao bih normalno disati, i tako napravite 20 udaha. Poslije toga opet ide hiperventilacija, 15 udaha, pa 10 sporih udaha, i na koncu ispustiš sav zrak, budeš bez zraka koliko možeš izdržati pa zatim uzmeš puna pluća zraka, i to držiš koliko možeš.

Ja sam pao u nesvijest, jedan je čovjek plakao, neki su se derali, svašta se tamo dogodi, ali on to sve mirno vodi i kontrolira.

Kad bih sad na taj način, nakon što ovo pročita, netko išao disati, svašta bi se moglo dogoditi, zato se to radi postupno… Treba pogledati točne upute na njegovu internet-portalu.

Ovo što sam opisao je jedna serija. Napravi ih se šest-sedam.

Zadnje dvije serije izbaci se onaj korak kad čovjek bude bez zraka, odmah nakon zadnjeg udaha udahneš koliko možeš, zadržiš cijeli zrak i držiš koliko možeš. Ja sam došao na 4.45. Štopali smo vrijeme da bismo vidjeli pomake…”

U toj sasvim maloj grupi ljudi koja je tad radila s Hofom bio je i američki istraživački novinar Scott Carney. U razgovoru za Jutarnji list Carney kaže: “Došao sam tamo s ciljem da razotkrijem Hofa, bio sam uvjeren da je to još jedan šarlatan koji manipulira ljudima. Dotad sam u svojoj novinarskoj karijeri otkrio više takvih i pisao o njima, pokazujući ljudima da iza tih osoba stoji čista opsjena, da ih ne slijede i da im ne vjeruju.” Carney je poslije o Hofu napisao knjigu “What Doesn’t Kill Us: How Freezing Water, Extreme Altitude and Environmental Conditioning will Renew our Lost Evolutionary Strength”.

“Ja sam čovjek koji voli tople krajeve, uvijek sam zazirao od snijega, kamoli leda, došao sam tamo duboko sumnjajući, a peti dan se s Hofom i grupom polugol, u kratkim hlačama penjao po poljskim planinama. Susret s Hofom zapravo mi je promijenio život”, kaže Carney. Razgovaramo u rano jutro po američkom vremenu, pa dodaje da je upravo prije našeg razgovora završio sa suprugom redovne jutarnje vježbe disanja.

Dvostruki strah

Scott Carney s Hofom se popeo i na Kilimanjaro.

Stojaković kaže: “S nama je bio i jedan Amerikanac koji je tad studirao u Beču, astmatičar. On je pak produžio kod Hofa na tečaju puna dva tjedna. Prvi tjedan ga je uhvatila panika, jer je ostao bez pumpice. Morali su iz tog poljskog sela ići na dva sata udaljenosti da mu kupe pumpicu. Kad je odlazio od Hofa, pumpica mu više uopće nije trebala.” Jedna od vježbi bila je da su stajali, priča, bosi na -10 Celzijevih stupnjeva sat vremena u polučučnju. Bez većih poteškoća. “I u samom polučučnju mi je prije toga bilo nezamislivo toliko stajati, kamoli pri takvim vremenskim uvjetima …” dodaje Stojaković.

Otad uvijek spava u sobi s otvorenim prozorom, grijanje ne koristi. “Otkrio sam da se puno bolje naspavam u hladnom.”

Izlaganje tijela hladnoj vodi Stojaković opisuje kao: “Buđenje! Naglo buđenje! Osjetite da možete puno više nego što ste ikada mislili da možete. Naravno, u to treba ići postupno. Nikako naglo.”

U Španjolskoj je kod Hofa prošao i tečaj borbe protiv iracionalnih strahova.

Kako je bilo, pitam. “Na kraju smo skočili s mosta visokog 40 metara, bili smo vezani sigurnosnim pojasevima. Bacili smo se na leđa i njihali… To je dobar primjer suočavanja s iracionalnim strahom. Jer mnogi to ne bi napravili, makar znaju da su vezani i da su gotovo posve sigurni da im se neće ništa dogoditi. Čovjek to racionalno zna, ali ne može skočiti jer se iracionalno boji, blokira ga strah.”

Hof je grupu vodio na penjanje po Pirinejima, išli su na Monte Perdido, na 3355 metara. “Ljudi se tamo penju s punom penjačkom opremom, s derezama i cepinima, vezani konopcem, a mi smo išli bez ikakve opreme, pokraj ledenjaka… i spavali na otvorenom. Učio nas je da kontroliramo strah i radimo stvari koje inače ne bismo radili. Iako, osobno nisam tamo došao s nekim konkretnim strahom, mene je to više zanimalo konceptualno, filozofski. Svako jutro s Hofom započinjali bismo s vježbama disanja. To traje sat vremena i te vježbe su fizički naporne. Zašto? Probajte hiperventilirati pa ćete vidjeti. A i traže veliku disciplinu, da ih redovito radiš.

Jedan dan smo skakali na noge u rijeku s mosta visokog deset metara. Nekima to nije ništa, ali ljudi koji to inače ne rade osjećaju veliki strah. No svi su skočili, a bilo je tamo različitih ljudi, raznih tipova i karaktera, raznih mentalnih sklopova. Bila je među nama jedna Latvijka, koja nije znala plivati. Ona jedina, jasno, nije skočila. Ali je zato skočila s onog višega mosta gdje smo bili vezani, makar je imala ‘dupli strah’.”

Zadnji dan tečaja u Poljskoj, priča Stojaković, penjali su se na planinu u kratkih hlačama, temperatura je varirala od -5 do -15. Uspon je trajao sedam sati. “Išli smo po stazicama utabanim u dubokom snijegu, penjali smo se na skijalište, ljudi oko nas su bili zabundani, a mi praktički goli. Ledile su nam se trepavice, dlake na grudima, ali možeš sve to jer ti se promijeni percepcija, umom kontroliraš tijelo.”