Licemjerje Europske unije oko proširenja

Predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera teško je zamišljati kao protivnika proširenja Europske unije, iako je njegov pristup tome doživio promjene otkako je na čelu Europske komisije. Sjećamo ga se zapravo kao jednog od najvećih zagovornika procesa proširenja. Bez sumnje je bio jedan od najvećih podupiratelja hrvatskoga ulaska u EU. Kad god su nas neke države kritizirale i poručivale da smo daleko od mogućeg članstva, Juncker bi, kao premijer Luksemburga i kao jedan od najiskusnijih lidera Unije, izašao pred kamere i pohvalio Hrvatsku, tadašnjeg premijera Ivu Sanadera te davao potporu za početak pregovora i što brži ulazak Hrvatske u EU. Nije manjkala ni njegova potpora ostalim državama regije zapadnog Balkana i cijelom procesu proširenja. On pripada generaciji europskih političara koji su proširenje smatrali idealom generacije, kao proces ujedinjenja Europe i izgradnje trajnog mira na kontinentu.

Zato je mnoge iznenadio kad je u svojim smjernicama vođenja Europske komisije, i prije nego što je počeo mandat 2014., poručio kako tijekom njegova mandata neće biti proširenja EU. Ponovio je to nekoliko puta, a i povjereniku za proširenje promijenio je naziv u povjerenika za politiku prema susjedima i pregovorima o proširenju. Ta je izjava tada poslužila kao potvrda svima koji su upozoravali na zamor od proširenja i na to da taj proces više nije prioritet Europske unije. Nije rečeno da se proces neće nastaviti, nego se jasno dalo do znanja da, dok se EU suočava s unutarnjom krizom, i financijskom, i političkom, dok se ne konsolidira iznutra, proširenje neće biti prioritet.

Iako je još tada bilo jasno da nije realno očekivati da bilo koja država kandidatkinja, ili potencijalna kandidatkinja, bude spremna za članstvo u EU, a Island je već bio odlučio da će se povući i sebi jednostrano ukinuti status kandidata, ta Junckerova izjava obeshrabrila je mnoge države zapadnog Balkana. Nakon duljeg razdoblja, kako se približava kraj njegova mandata, Juncker je ponovo počeo spominjati proširenje u pozitivnom kontekstu. Upozorava da je državama zapadnog Balkana, područja koje je ne tako davno prošlo ratne strahote, nužno davati nadu da će se integrirati u EU jer bi se bez takve perspektive nasilje na tom području moglo vratiti. Ipak, zanimljivo je da Juncker to govori u porukama Sjedinjenim Američkim Državama kao odgovor na izjave tamošnjeg predsjednika Donalda Trumpa protiv Europske unije.

Juncker želi poručiti kako, ne bude li EU, neće biti ni perspektive članstva za države zapadnog Balkana, odnosno, ne bude li perspektive, na Balkanu bi ponovo mogao izbiti rat koji u EU nitko ne želi. A Juncker se dobro sjeća rata jer je u to vrijeme već bio na vlasti u Luksemburgu, prvo kao član, a poslije i predsjednik vlade, te je sudjelovao na sastancima EU i NATO-a na kojima su ti sukobi bili tema. Juncker je bio i političar s najdužim stažem kao šef vlade u jednoj članici EU i jedan od rijetkih demokratski izabranih lidera na svijetu s tako dugim neprekidnim mandatom. Kad sad govori o proširenju, kao da poručuje da je i to svrha postojanja Europske unije. No, čak i sad ponavlja da se ne zauzima za primanje nekih država u članstvo EU u skorije vrijeme, već za održavanje takve perspektive za države zapadnog Balkana. Time Juncker odaje dozu nesigurnosti oko procesa, što kod mnogih samo jača osjećaj nepovjerenja da će se proširenje uopće dogoditi.

Junckerov mandat traje već tri godine i u tom razdoblju proširenje nije stalo. Bilo je nekoliko konkretnih koraka kojima EU može potvrditi da proces ide dalje. Od otvaranja poglavlja u pristupnim pregovorima s Crnom Gorom i Srbijom, davanjem statusa kandidata Albaniji do uručivanja upitnika za davanje statusa kandidata Bosni i Hercegovini. Ali sve to ide znatno sporije nego što je išlo s Hrvatskom, a i s Hrvatskom je proces bio mnogo sporiji nego u prijašnjim valovima proširenja. Crna Gora je najbrža, što bi neki, prema stereotipima iz viceva, mogli protumačiti i kao dobru ilustraciju cijeloga procesa. Ovim tempom bi, primjerice, Srbija, koja je pregovore otvorila i prije preuzimanje mandata Junckerove Komisije, mogla pregovarati još 20 godina.

Kad su pregovori sa Srbijom otvoreni, tadašnji premijer Aleksandar Vučić, danas predsjednik Srbije, izjavio je da će Srbija biti spremna za članstvo u EU već 2019. To bi značilo za dvije godine, a iz sadašnje perspektive to nije moguće jer je Srbija otvorila 10 od 35 poglavlja te privremeno zatvorila samo dva. Crna Gora, koja je pristupne pregovore otvorila dvije godine prije Srbije, otvorila je 28 poglavlja, ali privremeno zatvorila samo tri. Premda Crna Gora nema političkih prepreka koje ima Srbija, vezanih uz priznanje neovisnosti Kosova i potporu EU sankcijama protiv Rusije, i s Crnom Gorom pregovori idu presporo.

Albanija je teškim mukama dobila status kandidata, ali još nema ni naznaka kad bi uopće mogla otvoriti pregovore. Bosna i Hercegovina se muči sastaviti i odgovore na upitnik koji je EU poslao i teško je uopće predvidjeti hoće li i kad dobiti status kandidata. Kosovo je zato što ga nije priznalo pet članica EU u nejasnoj situaciji. S Europskom unijom ima Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ali ga EU formalno ne može tretirati kao neovisnu državu. Makedonija je priča za sebe, ali i dobra ilustracija licemjerja Europske unije. Ta je država odavno dobila status kandidata i, prema procjeni Europske unije, ispunila sve uvjete za otvaranje pregovora. No, zbog spora s Grčkom oko imena, nema odluke o otvaranju pregovora. Tako ta država, koja je na početku bila i ispred Hrvatske, sada zaostaje za drugima kao talac iracionalnog pristupa Grčke koja blokira bilo kakav pomak u EU. Turska je, s druge strane, jedina kandidatkinja za koju rijetko tko u EU vjeruje da će ikada postati članica, ali se, osim europarlamentaraca i ponekih političara u državama članicama tijekom izbornih kampanja, nitko ne usudi presjeći i reći da punopravno članstvo nije ni mogućnost ni cilj, kao ni potvrditi da je to i konačni cilj.

Ni Turskoj se ne žuri ispuniti kriterije za članstvo, a u EU smatraju da se zapravo i Ankara od toga udaljava. Europskoj uniji, koja Tursku očito ne želi u članstvu, ta država treba zbog upravljanja raznim krizama, od kojih je jedna i ona migrantska. Iako stoje kritike na sadašnju situaciju u Turskoj, i pristup EU je licemjeran. Naime, kad u EU govore o proširenju, kao da spominju nešto u što ni sami ne vjeruju. Kad kažu da će neka od država kandidatkinja ući u članstvo pošto ispuni sve uvjete, kao da to čine s olakšanjem jer znaju da su one daleko od toga. Usto, i državama kandidatkinjama na zapadnom Balkanu, koje jedine žele ući u EU a ne mogu, ne žuri se ispuniti uvjete jer i tamošnjim političkim liderima više odgovara ovakvo stanje.

Više demokracije, vladavine prava i slobode medija moglo bi ugroziti i njihov stil vladanja. Zato se bez nekih dramatičnih promjena ovaj proces neće ubrzati. Ne samo da ni jedna država neće ući tijekom Junckerova mandata, dakle do jeseni 2019., već ovakvom dinamikom neće ni za mandata sljedeće Komisije od 2019. do 2024. Jer, kad je Juncker rekao da proširenja neće biti do 2019., to nije značilo da će uslijediti odmah nakon toga. Čak i nakon završetka pregovora, što je jako daleko, još trebaju dvije godine za ratifikaciju prije članstva. A ako je suditi prema sadašnjem raspoloženju u ključnim državama članicama, potpore za prijem novih država u EU nema među građanima. Prema proljetnim anketama Eurobarometra, za nastavak proširenja i primanje novih članica u EU samo je 25 posto Austrijanaca, 26 posto Francuza, 27 posto Nijemaca i Luksemburžana te 29 posto Nizozemaca.

U svim tim državama broj onih koji su protiv proširenja triput je veći nego onih koji su za. I prema prosjeku EU, većina sadašnjih državljana Europske unije (njih 49 posto) protivi se proširenju, a za ih je samo 40 posto. Postotak za velik je zbog pozitivnog stava državljana iz istočne Europe i novih članica, uključujući i Hrvatsku, gdje nastavak proširenja Unije podupire čak 66 posto građana. EU ništa ne čini ni u promociji budućeg širenja među svojim građanima. Kao da građanima Unije žele poručiti da se ne boje jer proširenja još dugo neće biti, a građanima država zapadnog Balkana da im je budućnost u EU zajamčena.