Licemjerje europskih stranaka: protiv populista, ali ne svojih

U političkom životu Europske unije važne su svakako i ideološki stvorene skupine političkih stranaka. Ovisno o broju mjesta u Europskom parlamentu i broju država članica u kojima su takve stranke na vlasti, dijele se i ključne pozicije u institucijama EU. U Europskom parlamentu o veličini političke grupe ovisi i novčani iznos koji im se daje. Zato je svima u interesu da imaju što više mjesta i da su na vlasti u što više država. Europske stranke, koje se stalno pozivaju na zajedničke europske vrijednosti, zbog tog su cilja spremne pregaziti te iste vrijednosti. I tu nema razlike od stranke do stranke. Pogledajmo što se ovih dana događa u Europskoj uniji. U vrijeme kada je šef Europske pučke stranke (EPP) najveće i najutjecajnije stranke, populizam identificirao kao najveću prijetnju i Europi i EPP-u, u toj je skupini još uvijek populistički premijer Mađarske Viktor Orban.

Upravo zato što je EPP tako utjecajna stranka trebalo je dugo da se pokrenu bilo kakvi postupci protiv mađarske vlade zbog onoga što mnogi smatraju ugrožavanjem medijskih, akademskih i drugih sloboda. A kad je održana prilično oštra rasprava o tome u Europskom parlamentu, u kojoj su Orbana napadali sa svih strana, optuživši ga za ponašanje koje priliči "komunističkim diktatorima", iz redova EPP-a bili su blagi. Da, pozvali su ga da odgovori na zahtjeve Europske komisije, podsjetili na vrijednosti za koje se treba zauzimati, ali ga je šef stranačke grupe Manfred Weber na neki način pokušao čak i zaštititi, spomenuvši da i u redovima Europskih socijalista i demokrata ima populista, kao što je slovački premijer Robert Fico, a da Socijalisti šute i oko slučaja malteškog premijera Josepha Muscata, za čiju obitelj mediji pišu da je umiješana u skandal pranja novca preko offshore kompanija u Panami.

Weber, šef skupine EPP u Europskom parlamentu, poručio je Socijalistima iz S&D, koji su druga najveća skupina u toj instituciji EU, da nitko izvan EPP-a neće odlučivati tko će biti, a tko neće u njihovim redovima. EPP je bila jedina važna skupina u Europskom parlamentu koja nije s najviše razine osudila nasilje u makedonskom parlamentu. To je zato što je VMRO pridruženi član te skupine. Privatno iz redova EPP-a kažu sve najgore o donedavnom premijeru i lideru VMRO-a Nikoli Gruevskom. Kažu čak da on više nema političke budućnosti. No, javno ga previše ne kritiziraju.

Slično je i s ponašanjem prema Demokratskoj stranci u Albaniji koju je prije vodio Sali Berisha, a sad je vodi Lulzim Basha. Odnedavno EPP pod zaštitom drži i Naprednu stranku Srbije Aleksandra Vučića, protiv kojeg se prosvjeduje u Beogradu. Svi znaju gdje su problemi, ali kad je riječ o stranačkoj solidarnosti, onda svi ili brane svoje ili šute.

Iz vrha S&D-a neke oštre kritike nismo čuli ni prema stavovima slovačkog premijera Fice o strancima i izbjeglicama. A njegove su izjave takve da se i Marine Le Pen po tom pitanju čini prilično umjerenom. Socijalisti, koji od EPP-a traže da iz svojih redova izbaci Fidesz Viktora Orbana i VMRO Nikole Gruevskog, šute o svojima i ne oglašavaju se o skandalu malteškog premijera koji je zbog afere morao sazvati izvanredne izbore - upravo u vrijeme kada njegova država predsjedava Europskom unijom, što taj skandal čini još neugodnijim. Socijalisti slično reagiraju i kad se postavlja pitanje "čistoće" njihovih članova u raznim državama članicama, od Rumunjske do Španjolske.

A što reći o Liberalima koji stalno govore protiv populista, a nedavno su u svoje redove pokušali privući populistički, euroskeptični talijanski Pokret 5 zvjezdica. Malo je nedostajalo da i uđu u tu skupinu, ali su se na kraju pobunili sami članovi skupine Liberala. Ovim je strankama očito prioritet biti što veće. EPP želi ostati najveća grupa u Europskom parlamentu i zato ne žele izgubiti ni Orbana. Zapravo, da su sada izbori za Europski parlament, vjerojatno bi sva tri lidera institucija EU, predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker, Europskog vijeća Donald Tusk i Europskog parlamenta Antonio Tajani, u svojstvu predstavnika stranaka kojima pripadaju, pozvala Mađare da glas daju Orbanu. Da Orbanov Fidesz, HDZ u Hrvatskoj ili CDU u Njemačkoj nisu osvojili toliko mjesta u Europskom parlamentu, ne bi Juncker danas bio predsjednik Europske komisije. Brojke su svakako važnije od načela, a načela mogu postati važna ako zalaganje za njih ne ugrozi brojke. Izvlačit će se pozivanjem na "institucije koje trebaju rješavati takva pitanja", bilo Europska komisija na razini Unije, bilo državne vlasti na nacionalnoj razini. Tako će ostati i ubuduće jer se ta praksa ne mijenja olako. Populisti će moći nastaviti po starom ako to stranci donese rezultate. Stranke će biti protiv populista, ali ne onih iz svojih redova.

I stranke koje su stvorene da bi širile ideje europskog zajedništva postale su tako dio političkih natjecanja, gdje je rezultat glavni cilj i gdje se pokazuje na probleme kod političkih protivnika, a ne u svojim redovima. Iako su ostale više od dvije godine do sljedećih europskih izbora, ovakvo ponašanje ne samo da će se nastaviti i dalje, već će ojačati politička solidarnost, odlazit će pomagati jedni drugima u kampanji, kako bi se mobilizirali i osvojili što veći broj mandata za sljedeći saziv. To će poslije biti i kriterij prema kojem će se u velikoj mjeri dijeliti čelne funkcije u institucijama Europske unije. Građani zato uvijek moraju s rezervama gledati na potporu koja dolazi iz redova europskih političkih grupa za njihove partnere i to shvatiti kao stranačku solidarnost, a ne kao nekakvu potporu iz EU.