Lipicanac je konjska pasmina, snažna i inteligentna, s elegancijom pokreta (očitom u bečkoj “Španjolskoj dvorskoj jahačkoj školi”). Težak je oko pola tone, karakterističan je po svijetlosivoj, gotovo bijeloj dlaci, koju stekne sa 7-8 godina (dotad je taman). Opjevao ga je katolik partizan Edvard Kocbek. Slovenija ga ima na kovancu od 20 eurskih centa.
Datira od 1580., kad je štajerski nadvojvoda Karlo Habsburški od tršćanskog nadbiskupa otkupio selo i imanje Lipicu u zaleđu Trsta (danas u Sloveniji), po kojoj se pasmina zove. Precima lipicanaca korijeni sežu otprilike u VIII. stoljeće, kada su Mauri unijeli u sadašnju Španjolsku berberske konje i ondje ih sparili s domaćim pasminama, dobivši andaluskog konja, kojemu je lipicanac veoma nalik.
Andaluzac je često korišten za poboljšanje drugih rasa, pa nije čudo da su ga Habsburzi htjeli kao osnovicu svojih dvorskih ergela. Nadvojvoda je dao da se u Lipicu dopreme andaluski pastusi, da bi opasali domaće kobile (furlanske, venetske i kraške).
U sljedećih tristotinjak godina lipicanci su križani s pastusima još nekih pasmina: napuljskom (koja je dala sadašnje linije “conversano” i “napolitano” po imenima tih pastuha), danskom iz kraljevske ergele Frideriksborg (“pluto”), španjolskom iz ergele Kladruber (“favory” i “maestoso”), te s arapskom (“siglavy”). Zbog napoléonskih ratova ergela je 1796.-1798. bježala u Ugarsku, 1805.-1807. u Đakovo, pa u Karad, te 1809.-1815. u Mesöhegyes. Od tada sežu dvije pobočne linije: hrvatska “tulipan” (s nešto više od dva stoljeća tradicije, nipošto pet) i madžarska “incitato”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....