Lipicanci: patnje, stradanje, život u progonstvu i povratak u Hrvatsku

Hrvati ga drže najvećim konjokradicom našeg doba, čovjekom koji je jednog dana u prosincu 1991., pod pokrovom magle, nestao s komadom hrvatske nacionalne baštine - krdom lipicanaca

Na Balkanu nisam sreo neobičnijeg čovjeka od Mihajla Mile Komasovića. On zna značajno šutjeti. Ako već otvori usta, izlaze rečenice poput: “Ne vjerujem u pravedne ratove”. Ili: “Dobar čovjek je nesebičan čovjek”.

Mile je odrastao duž Autoputa bratstva-jedinstva, ali nitko ga više tako ne zove. Asfaltna pruga između Zagreba i Beograda sad se zove “E70”“, bez daljnjih cifrarija ili fanfara. Četiri trake, naplatna mjesta, gotovo bez okuka. Teško je zamisliti da je pokojni ministar Relus ter Beek još pomagao pri njezinoj gradnji; uz pjesmu i zgrtanje lopatama njegova se omladinska brigada nadala da će ovdje zakopati primitivnu mržnju među narodima.

Vozim se nizinom Save duž golih vrba. Na putu sam k Mili, s misijom. U torbi mi se nalazi znak priznanja jedne žene iz Maasdama “za Vašu bezuvjetnu vjernost konjima Lipika”. Osim toga, u ime prijašnjeg generalnog sekretara Međunarodne federacije uzgajivača lipicanaca smijem reći Mili: “Zaslužujete spomenik!”

Problematično je hoće li stvarno doći do tog spomenika. Njegovi hrvatski zemljaci (61-godišnji Mile je Srbin) smatraju ga najvećim konjokradicom našeg doba, čovjekom koji se jednog dana u prosincu 1991., pod pokrovom magle, izgubio s komadom nacionalne hrvatske baštine: krdom lipicanaca iz državne ergele u gradiću Lipiku, gdje je radio kao nadzornik konjušnice.

Nakon kilometarskog stupića 100 počinju brežuljci zapadne Slavonije. Silazim s autoceste na izlazu “Lipik/Jasenovac”. Ono što upada u oči su ploče od nehrđajućeg čelika kod svakog šumskog puteljka: mrtvačka lubanja koja sva blista i dovikuje PAZI - MINE! Kilometri razaranja prolaze mimo mene, gotovo svako seosko imanje je ruševina iznad čijih drvenih krovnih konstrukcija samosvjesno strše krošnje drveća.

Prije 20 godina - u lipnju 1991. - bio sam prvi put ovdje. U Europi je izbio rat, neposredno na granici s Austrijom. Posjedovao sam plavi Renault 5 i htio sam postati novinar. S jednim sam se prijateljem odvezao tamo i prešavši granicu ušao u zemlju koja se tek nekoliko dana nazivala Slovenija. Kako može narod koji baš kao i mi drži pelagonije na prozorskim daskama samo tako upasti u rat - to je bio dublji predmet naše istrage.

Naišao sam na citat maršala Tita iz vremena nedugo prije njegove smrti u svibnju 1980.: “Ima zlonamjernih koji proriču da će se Jugoslavija jednog dana raspasti. To se neće dogoditi jer naša narodna armija, armija svih naroda i narodnosti, jamči njezin opstanak”. Rječnik Van Dale je naprotiv za lemu “balkanizirati” naveo: raspasti se u male, međusobno neprijateljski nastrojene dijelove. Čitali smo filozofske eseje o srži nacionalizma, ali to nije pomoglo. Ja sam u svakom slučaju izgubio nit. “Borbe su počele i u istočnoj Slavoniji”, javio je BBC radio. Slavonija? Zar to nije bio pogrešan izgovor za “Sloveniju?”

Potraga za simbolikom

Godine 1992. ponovno sam se vratio, bez auta, i nastanio se u Beogradu kao dopisnik nizozemskih novina De Volkskrant. Stanovao sam u četvrti betonskih zgrada kraj ušća Save u Dunav, na 16. katu zgrade na Ho-Ši-Min bulevaru. Unajmio sam stan jednog izbjeglice, jazz kritičara koji se nije htio boriti, i koji mi je, kad smo se upoznali u Nizozemskoj, rekao: “Ako mi netko sad kaže: ‘Za deset godina ćeš raditi na plantaži kivija u Novom Zelandu’, spreman sam mu povjerovati”. Osim toga, citirao je i uvodnu rečenicu iz časopisa Rolling Stone o rovovskoj bitki između paravojnih jedinica i redovnih postrojbi iz Bosne i Hercegovine: “The undefinables are shooting the unpronounceables”.

Krenuo sam u potragu za shemama i simbolikom i pisao o posredništvu kod etničkih selidbi “Lastavica”. Vlasnica je posredovala kod zamjena stanova između Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji. Radije je govorila o etničkom razdruživanju nego o etničkom čišćenju i smatrala je “normalnim” da ljudi s istom pozadinom žele živjeti zajedno. Miješanje, multikulturalnost, ideja tignja za taljenje - to je bilo “protuprirodno”. Pa zar nisam čuo tutnjavu topova u daljini?

Meni se mržnja koja je buknula duž balkanske prijelomne linije između katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba činila abnormalnom. Jedan je političar u Beogradu izjavio da se Hrvate najbolje može ubijati zahrđalom žlicom za cipele. Predsjednik Hrvatske je sa svoje strane rekao da mu je drago što mu žena nije Židovka te da svojedobno istrebljenje srpskog naroda između 1941. i 1944. u logoru smrti Jasenovcu, “balkanskom Auschwitzu”, nije imalo navedene razmjere.

Nije nikakvo čudo što se Mile Komasović, kao Srbin u Hrvatskoj, 1991. godine, čim je izbio rat okončenja Jugoslavije, dao u bijeg. Samo: on je sa sobom poveo bijele konje, živuće krunske dragulje zemlje. Bilo ih je osamdeset osam. Mile se teretnjakom za prijevoz stoke osam puta vozio tamo-amo, u tami i kroz maglu. “Oteo je krdo”, rekli su Hrvati.

Mršav kao kostur

“To je laž”, rekao je Mile Komasović kad sam u lipnju 2008. prvi put razgovarao s njim. “Svoje sam životinje maknuo iz pravca paljbe”. Rekao je da su ga kobile i njihova ždrijebad “moleći” gledali. Mile je na sebi imao bijele tenisice marke Kappa i traperice koje nisu mogle prikriti da je bio mršav kao kostur. Oči su mu ležale duboko u dupljama. Ispričao je i o raciji koju su hitlerovski nastrojeni Hrvati - za onog prijašnjeg rata, u veljači 1944. - proveli u njegovu rodnom selu. Sve srpske dječake i muškarce, ukupno njih 287, postrojili su u redove i odveli. U Jasenovac. Njegov se otac skrio u šumu, zahvaljujući tome Mile je uopće došao na svijet.

“Ja sam bio rezervist, ali nisam se javio”, rekao je. “Moja mi je majka uvijek stavljala na dušu da je bolje pobjeći nego boriti se”. I konji su bili bjegunci, nije ih mogao ostaviti za sobom.

U oštrom zavoju sporedna se cesta izvija iz pošumljenih brežuljaka u nizinu. Između 1992. i 1995. ovdje je stajala stražarnica od bijelih vreća pijeska čija su posada bili UN-vojnici iz Nepala. NepBat. Pazili su na željezničku prugu koja u luku prolazi poljima: fronta i konačna demarkacijska linija iz 1991. godine, a s obje strane ničija zemlja. Na jednoj kosini u zelenilu nalazi se samostojna stara “habsburška” ergela od crvene cigle. Tenkovi i minobacači iz Titove panjugoslavenske Narodne armije, koje su opsluživali Srbi, dva su mjeseca uzastopce pucali na Hrvate u gradiću pod njima. I ergela je pogođena. Rasplodni pastusi su se ugušili od dima u svojim štalama. Kobile i ždrijebad koji su bili vani služili su kao mete - ubijeno je ukupno 17 konja.

Mile mi je tijekom našeg prvog susreta 2008. pokazao ponovno sagrađene štale. Krov je bio nov, sve je ponovno bilo na svome mjestu. Pokazao je na pašnjake duž pruge. “Isprva bi se konji kod svakog udara granate razbježali. Ali poslije su otupjeli”. U mojoj nazočnosti nadzornik konjušnice posvadio se s prevoditeljicom Jadrankom, mjesnom nastavnicom engleskog, koja mu je nabila na nos da to nisu bile nekakve granate koje su samo tako padale s neba, već srpske granate. Mile je poravnao i uredio svoju majicu. On se zauzeo za svoje konje, “nastavnice, pa oni nemaju nacionalnosti, zar ne?”

Mile je priznao da je tijekom evakuiranja raspolagao vojnim kamionom. “To je dakle ipak bila vojna operacija”, dodatno je prevela Jadranka. Nadzornik konjušnice je rekao da su njegovi pastusi i kobile bili toliko oslabili da ih se slobodno moglo držati zajedno, to više nije igralo nikakvu ulogu. Krdo je našlo smještaj u Bosni, ali nakon dva mjeseca, u veljači 1992., i tamo je izbio rat.

Elitne štale

U konvoju su se zaputili u Titove bivše elitne štale u Karađorđevu, Srbija. To je neko vrijeme funkcioniralo, Mile je ponio sa sobom rodovnik i žig i nastavio je s uzgojem. Ali 1997. godine vojska je digla ruke od “ratnih konja”, pa je Mile morao drugdje potražiti sreću. Mislio je da ju je našao kod šefa nekog kasina iz Novog Sada, Srbina koji je također uzgajao konje - i pse, za službu sigurnosti. S njegovim kapitalom i Milinim znanjem trebali su pokrenuti komercijalan program uzgoja.

“Ako me pitate žalim li zbog te odluke, kažem: ‘Da, svake minute’ ”. Ono što šef kasina nije znao: Međunarodna federacija uzgajivača lipicanaca stavila je “nestale“ lipicance iz Lipika na crnu listu: onaj tko je kupio takvu životinju, počinio je krivično djelo kupovanja ukradenih stvari. Pokazalo se da ih je nemoguće prodati. Šef kasina odlučio je da više neće potrošiti ni dinara na svoje hrvatsko krdo i pustio ih je da skapaju od gladi. To je bilo u jesen 2003. godine. Kad je došla zima i travu je pokrio snijeg, Mile je mogao samo bespomoćno gledati kako ugiba trideset konja. “Na kraju su pojeli vlastitu štalu. Žvakali su sve što je bilo od drva.”

Na proljeće je nazvao Službu za gradske parkove Novog Sada da bi dobio pokošenu travu iz parkova. Ali i on je bio samo izbjeglica s biciklom koga nitko nije slušao. Mile je dobio otkaz od šefa kasina koji mu je 2006. - pod prijetnjom metka - također zabranio pristup svom imanju. Još jednom se vratio, naoružan kamerom. Fotografirao je hodajuće skelete oko kojih je bila napeta iznakažena bijela koža. Kobile koje su se zadnjim snagama pokušavale uspraviti na svom potpuno ogoljelom pašnjaku. I komade čeljusne kosti od lešina lipicanaca kojima su hranili pse. Nadzornik konjušnice sve je proslijedio lokalnim novinama Građanski list i nestao.

Preko svevidećeg oka YouTubea slike zapuštenog ponovno pronađenog krda obišle su cijeli svijet. Iako je šef kasina isprva još zahtijevao 300.000 eura otkupnine, na kraju je popustio pod pritiskom medija da oslobodi “posljednje ratne zarobljenike rata”. U noći od 13. listopada 2007. u tri sata i dvadeset minuta konvoj konja se vratio u Lipik, praćen trubljenjem Hrvata i mahanjem zastavama. Od 45 lipicanaca koji su se vratili, osam ih je preživjelo 16-godišnju odiseju - ostatak su bili njihovi kasnije uzgojeni potomci.

I Mile Komasović se ponovno pojavio u Lipiku. On je kao slijepi putnik putovao s njima, zato što u Srbiji više nije siguran za svoj život. Gradonačelnik Lipika me je 2008. zamolio da ne pišem o povratniku - nadzorniku konjušnice. Većina Hrvata smatrala ga je izdajicom i otmičarom, ne bi shvatili da je Mile dobio stan na trošak zajedništva. Budući da sam slutio da postoji i drugi motiv (povratak lipicanaca trebao je biti čisto hrvatska pobjeda), ipak sam pisao o Mili Komasoviću.

Prijetnje šefa kasina

Nemam ugovoren sastanak, ni telefonski broj, ni kućnu adresu. Ali Mile se pojavio s fotografijom i svime u jednom od novijih brojeva hrvatskog časopisa Globus. Kao good guy. “Navikao sam na to da me se mrzi”, kaže u članku. U njemu se nalazi i opis zgrade u kojoj stanuje, tako da ga s lakoćom mogu pronaći za ovaj nenajavljeni susret.

Na jedinom semaforu u Lipiku skrećem desno u Ulicu carice Marije Terezije. Izbombardiran u prah i pepeo Kursalon - dragulj Lipika iz vremena habsburškog sjaja - skriven je iza skela pokrivenih bijelim krpama. Pred pročeljem “kuće br. 5” stoji bicikl. Ulaz je zajednički, a svaka je soba, kako se pokazalo, poseban stan. Komasević otvara vrata. Zakopčava pletenu jaknu i ispričava se: upravo mu je u posjetu sin koji je ostao u Novom Sadu. Ali nema ni govora o tome da bih ostao čekati vani, Mile me poziva unutra i predstavlja me svome 31-godišnjem sinu. On ima snažno, mišićavo tijelo, što još više podcrtava mršavost njegova oca.

“Ali ponovno sam se malo udebljao”, brani se Mile gnječeći rukama obje strane tijela.

“Tata, tako nešto činiš samo kod konja ...”

Unutra se nalazi krevet, televizor koji tiho dreči i ormar na kojem su fotografije nagrađenih pastuha. Kad sam predao znak priznanja i poruku “zaslužujete spomenik”, Miline oči su se ovlažile. I njegov sin koji je sjedio kraj njega na krevetnom pokrivaču borio se protiv ganuća; pa je skočio i izvadio dvije plastične boce, jednu s rakijom, drugu s vinom. Nazdravljamo. Pitam ga kako je.

“Ovdje u Lipiku svi znaju tko sam”, kaže Mile. “Puštaju me na miru, radim svoj posao”. Šef kasina je još dvaput nazvao, ali, ah, ima gorih stvari od prijetećih telefonskih poziva.

Nastaje tišina, a onda Mile kaže: “Svi mi u životu nailazimo na izazove”. On se radije ne bi prisjećao posljednjih godina u Srbiji. “Uvijek sam mislio da nisam imao izbora. Katkad, u lošim danima, znao sam se pitati: Zašto ja? Čemu to služi? Kad će to prestati?”

Pitam je li nešto naučio o ljudskoj rasi. “Da”, kaže. “Nepopravljiva je.” To što ljudi jedan drugome rade o glavi nema nikakve veze s njihovom etničkom pripadnošću ili vjerom: to su samo uobičajene slabe izlike. “Ja sam kršten i dao sam krstiti sina, mi smo pravoslavni, ali to je izvan svega.”

“O čemu to onda ovisi?” Mile daje indirektan odgovor. “Ako se želiš baviti s konjima, moraš im biti prijatelj i gospodar. Ti si njihov vođa, ali istodobno i njihov najbolji prijatelj. To tako mora biti. Uvijek. Većina ljudi koji imaju moć nad drugima ne mogu ostvariti ovo drugo.”

Njegov sin pušta obje boce da kruže naokolo i nazdravlja. “Za činjenicu da ponovno mogu jednostavno posjetiti svog oca, iako on sad živi ovdje, a ja tamo.”

Vlakovi između Srbije i Hrvatske ponovno voze, autocesta je ponovno u prometu. Je li onda sve ponovno “normalno”?

“Samo ako dođeš autom i na tablicama na primjer piše BG, riskiraš da ti izbiju vanjska zrcala.”

Pada mi na um da je tako počelo i u ljeto 1991: s izgrebanim automobilima Srba koji su ljetovali na hrvatskoj obali. Sada, dva desetljeća poslije, nasilje se očito ponovno svelo na međusobni vandalizam na automobilima. Još samo malo, moglo bi se pomisliti, i opet si na početku. Perspektiva za budućnost je scenarij sve-je-dobro-što-se-dobro-svrši, pri čemu će Hrvati i Srbi rastaliti svoje kovanice u Eure - po uzoru na Sloveniju.

Ostao je samo bicikl

A dalje? Pričam o karikaturistu iz Beograda koji je nedavno riječ EX-YUGO preinačio u N(EX)T-YUGO - ciljajući na najnoviju “modu” među srpskim i hrvatskim liderima da jedan drugog hvale. Otac i sin Komasović su skeptični: tkanina zajedničkog života i pregrubo je poderana, rane se više ne daju zašiti. Samo s brežuljaka oko Lipika protjerano je otprilike pet tisuća Srba; Mile Komasović je jedan od rijetkih koji su se vratili.

“Ovdje me se tolerira samo zbog mog poznavanja konja”, kaže. “Onoliko dugo koliko mi dopuste, dolazit ću u štale. Moja se sudbina poklapa sa sudbinom konja.”

Komasević junior pokazuje mi fotografiju od prije rata. “Gledaj, ovo je moj otac.” Vidim folklornu grupu: klečeći plesači s nabranim rukavima u prvom planu, red muškaraca, red žena, zaprega lipicanaca pred kočijom, a u pozadini orkestar. “Basist, taj muškarac s brkovima, to je on.” “Da, to sam bio ja”, kaže Mile Komasović. “Bože moj, to je bilo prije više od 25 godina.” Palcem i kažiprstom snažno čupa svoj brk, a potom još jednom puni čaše do vrha. “A sad posjedujem samo još bicikl. Nazdravlje!”

( Prijevod s nizozemskog: Maja Weikert)