LJETO 2018. OSTAT ĆE ZAPAMĆENO KAO LJETO U KOJEM JE TURISTIČKI TSUNAMI DOŠAO DO KRAJA U Splitu je prvi puta ikada zabilježen jedan fenomen...

Posljednjih godina, postupno ali sigurno smo se navikli o Hrvatskoj govoriti kao o propalom projektu. Zavodljiva kovanica Igora Mandića negdje je od početka ovog desetljeća postala radni opis društva u kojem živimo. Društva u kojem je propala industrija, propala poljoprivreda, propali su fakulteti, propalo je školstvo i zdravstvo, propali kultura i nakladništvo, propalo čak i nešto tako temeljno kao što je - hitna pomoć.

U tom luzerskom diskursu ideološkog raščaravanja postojala je svih ovih godina samo jedna, ali upadljiva iznimka: a ta iznimka je bio turizam.

Dok su ostale hrvatske ekonomske i socijalne priče bile priče o neuspjehu, samo je turizam neprestano bio priča o uspjehu. Tijekom ovih petnaestak godina, taj je uspjeh imao svoju mjerljivu verifikaciju u vječnim brojkama “turističke žetve”, brojkama dolazaka i noćenja. Ali, ta je priča o uspjehu imala i svoju drugu stranu, stranu koja je bila možda i važnija za turističku ekonomiju, ali i za nacionalno samopoštovanje. Turizam je, naime, za Hrvatsku postao i bio važan element “soft powera”. Hrvatska nije samo gomilala noćenja, Hrvatska je u ovih petnaest godina - kažimo to lijepo hrvatski - postala “hype”. Točno se može odrediti i trenutak kad se to dogodilo, a to je bilo kad je netom nakon Tuđmanove smrti Newsweek objavio naslovnicu s fotografijom Dubrovnika, reportažom o Jadranu i naslovom “Post Communist Chic”.

Otada do danas, Hrvatska je od zemlje prečesto spominjane na CNN-u, zemlje u koju stranci dolaze strahujući da će ugaziti na minu, u petnaest godina postala miljenica avionskih časopisa. Postala je scenografija “Game of Thrones”, “Mamma Mije” i korejskih realityja, zemlja čije plaže i pjacete izlaze u top 10 ili 50 izbora turističkih priloga, destinacija koju su jednako medijski glorificirali Anthony Bourdain i Luís Figo, te zemlja u kojoj obitelj srednje klase iz Kutine ili Koprivnice (još) dijeli plažu, valu i gat s arapskim šeicima, španjolskim nogometnim asovima, osnivačima Microsofta i ruskim oligarsima. U tih petnaest godina, Hrvatska se dokotrljala do prijeratnih brojki turističkih noćenja, podigla se s destinacija s dvije na destinaciju s tri ili četiri zvjezdice te sagradila čitavu malopoduzetničku ekonomiju kajaka, bicikliranja, adrenalinskih tura, zip-linea, smoothies štandova, gliserskih tura, hostela i tapas barova - ekonomiju koja je počivala na jednoj ekonomskoj premisi: a to je hipsterska gentrifikacija Jadrana.

Turizam je sve te godine samo rastao i rastao, rastao ponegdje i dvoznamenkastim godišnjim brojkama, a taj rast stvorio je oko sebe kulturu nalik onoj iz vesterna “Blago Sierra Madre”: dojučerašnji prosjaci, kad otkriju zlatnu žilu, kolju se i mlate zašto što svaki od njih želi ugrabiti više. Rastao je i rastao tako naš turizam, rasle su cijene nekretnina, rasle cijene, taj rast nauljeno su podmazivale koruške banke i korumpirani političari, a čitav politički, ekonomski i kulturološki ekosistem počivao je na jednoj jedinoj premisi. Premisa je bila da taj rast nikada neće stati.

Te se premisa, naravno, pokazala pogrešnom. A ljeto 2018. možda će se pokazati i kao ljeto buđenja, ljeto kad su sirotani iz Sierra Madre napokon shvatili da iznad njih nije nebo, nego - ipak - samo plafon. Plafon koji su dosegnuli.

Ako je vjerovati statistikama koje izbacuju oni kojima je to posao, ljeto 2018. ostat će upamćeno kao ljeto u kojem je tsunami turističkog rasta Hrvatske naposljetku stigao do svog kraja. Prema objavljenim brojkama, turizam je u mjesecima špice stagnirao ili čak padao, a u predsezoni i zimi bio je bolji, tako da ukupnog pada neće biti, ali financijskih posljedica hoće, jer cijene u travnju i cijene u kolovozu nikad nisu iste. Oni koji su stručniji od mene objasnit će ljetno posustajanje nizom eksternih faktora, od povratka Turske, preko grčkog uspjeha, no meni se čini da obrazac kojem svjedočimo naprosto pokazuje da se ljudi koji dolaze na Jadran ponašaju - racionalno. U epohi globalnog zagrijavanja i enormnih vrućina, naime, vi u svibnju ili rujnu na Jadranu možete baš sve što možete i ljeti, s tom razlikom da će sve biti jeftinije, da neće biti neizdrživo vruće i da neće biti neopisiva gužva. U travnju vi možete doći na Jadran i uživati u njemu bez gomilanja frustracija. A to je upravo ono što u srpnju i kolovozu - više ne možete. Ne možete, jer je ovakav kakav je sad, Jadran dosegnuo limit.

Taj limit rezultat je - nažalost - kulture Eldorada, kulture Sierra Madre kojoj smo svjedočili posljednjih deset godina. Uvijek je moglo više i više, moglo se još i još, susjedi i znanci na tržište su puštali nove tisuće i tisuće garaža, špajzi i stanova u neboderu, a ministri turizma javno su govorili da hotele treba graditi “gdje god stanu”. Ta politika “gdje god stanu” ove je godine stigla na naplatu. Između Omiša i Splita automobili su u koloni stajali i po tri sata, zbog kolona za trajekt Split je mijenjao prometnu regulaciju, u Dubrovniku lokalni list objavljuje dolaske kruzera s brojkama kao vodostaje rijeka, a pješački promet na Pilama regulira policija. Nekoć djevičanske plaže pojele su ležaljke, pjacete na kojima su se loptala djeca pojeli su štekati, gradovi se maste od miomirisa ulja iz friteze, a iz povijesnih jezgri komunalne službe mukom odnose relikte izgrizenih pizza i ljušture škampi s kojih se cijedi masnoća.

Sociolozi su istražili lokalno stanovništvo i prvi put u Hrvatskoj - u Splitu - zabilježili zametak “rubne netolerancije” prema turistima: dvadeset posto Splićana u anketi je reklo da bi voljelo da ih uopće nema. Oni koji ne žive od turizma - a vjerujte, na moru takvih još ima - suočeni su s nestankom vlastitog habitata. Gradovi i mjesta u kojima žive, naime, jednostavno više infrastrukturno ne funkcioniraju. Prometnice više ne nose promet, parkirališta su premala za broj automobila, kanalizacijski izljevi premali za količinu otpadnih voda, hitna pomoć usko je grlo za sve one koje je oprljio grom, pregazio skuter ili opekla vlasulja. Na rubu su pucanja čak i tako rudimentarne stečevine 20. stoljeća kao što su opskrba vodom, strujom i odvoz smeća.

Lokalne zajednice prisiljene su sve veći dio budžeta preusmjeravati za krpanje infrastrukture kako bi ona izdržala njihov vlastiti “uspjeh”, a to znači da tog novca više nema za škole, igrališta, kulturu. Kad se na sve to nakaleme ionako zastrašujuće klimatske promjene, dobijete Jadran u srpnju i kolovozu - dakle, vruće, smrdljivo i neugodno mjesto. Prostori koji u aprilu, svibnju ili rujnu spadaju u najugodnija, klimatski i hedonistički najprivlačnija mjesta za življenje u Europi, u srpnju i kolovozu se pretvore u nepodnošljivo iskustvo, iskustvo koje nikom ne želite i koje nećete dvaput ponoviti.

U našoj kulturi postoji ponavljajući stoljetni obrazac: svaki put kad se kod nas dogodi ekonomski monokulturni bum, mi vjerujemo da će on trajati zauvijek, a onda on nakon nekoliko desetljeća isuši i naše prostore baci natrag u siromaštvo. Tako se dogodilo u 19. stoljeću uoči filoksere i tako se dogodilo u 20. stoljeću sa socijalističkom industrijalizacijom. Danas - kad nam se pred očima događa turistička Sierra Madre s pipcima do Zagreba, Klagenfurta, Moskve i Istanbula - tu lekciju valja imati na umu. Valja na umu imati da se klima mijenja i da će bijeg od vrućine imućnu buržoaziju ubrzo ljeti tjerati u Zermatt, ili na Bled, ili na Durmitor.

Valja imati na umu da ono što je jednom počelo kao “postcommunist chic” lako prestane biti chic i pretvori se u masovno, dosadno opće mjesto, u Rimini ili Lido. Valja imati na umu da turistički biznis ne prodaje ništa doli iskustvo, a da se to iskustvo degradira onog časa kad se održive brojke poremete. Valja imati na umu da je cijeli hrvatski turistički mit počivao na mitemu “living monumenta” - dakle, sredine u kojoj postoji stanovništvo, postoji lokalni život, a vi ste kao turist u taj život nenametljivo integrirani. To je balans o kojem su tvorci socijalističkog hotelijerstva 60-ih obazrivo razmišljali, balans koji je desetljećima kreirao standardizirano jadransko iskustvo. Taj balans u velikoj je mjeri danas naheren, a ponegdje - u Dubrovniku, Splitu, Hvaru - uopće više ne postoji. A ako ne postoji, to znači da mitem na kojem komparativno počiva hrvatski turizam postaje iz ljeta u ljeto sve uočljivija laž.

Pomicanje turizma iz sezone u pred i postsezonu, za početak, prvi je simptom dugoročnog trenda kojem je uzrok klima. No, možda i važnije, to pomicanje pokazuje da su turisti našu turističku laž počeli prepoznavati. Zato vršku turističke špice u Hrvatskoj treba zreli i ozbiljni “degrowth”, osmišljena operacija reduciranja brojki koje su naprosto prerasle plafon izdržljivosti. S tim pod ruku, potrebna je i razborita operacija reduciranja flambojantnih investicijskih planova. Potrebno je zauvijek raskrstiti s logikom “gdje god stane”, jer će nas ona ubiti kolektivno.

Ukratko, našoj verziji divljeg turističkog kapitalizma treba - više nego ikad - zloglasno komunjarska “p” riječ: planiranje. Barem jednom, Hrvatska treba ne biti slučajna država, nego država koja kontrolira vlastiti usud. Bez toga će se i jedini hrvatski tranzicijski uspjeh pretvoriti u ono čega imamo napretek: u još jedan “propali projekt”.