Najveći broj ljudi koji ga znaju kao autora pjesme "Dalmatino, povišću pritrujena", premda ima i onih koji već misle da je to stara narodna pjesma. Dosta ih zna da je isti čovjek i otac Zlatana Stipišića Gibonnija.
No, u svijetu dalmatinske klapske pjesme, Ljubo Stipišić Delmata jedan je od vrhovnih autoriteta, pravi guru. Jedan je od glavnih pokretača velike eksplozije te forme i žanra još tamo od prvog Omiškog festivala, na kojem se prije više od 40 godina okupilo samo sedam klapa, da bi ih danas sudjelovalo i više od 400. Za klape je skladao mnoge nove i obradio još više narodnih pjesama koje je desetljećima sam skupljao na terenu. Iz tih vrela Stipišić je crpio glazbeno-poetski materijal i nadahnuće i za svoja velika zborska djela koja su nastajala u suradnji s izvrsnim pjevačkim zborovima kao što su "Lado" i "Brodosplit", koji je pod ravnanjem Vlade Sunka "Dalmatinu" nedavno pjevao i na Zborskoj olimpijadi u Kini te ponovo osvojio zlatnu medalju.
Mistični pjesnik i slikar
Stipišićeva poezija pisana je čakavskim dijalektom i jezikom koji vrije drevnim riječima - i onima iz doba i jezika Marulićeva, ali i onima koje tako zvuče iako prije nisu postojale. Takve riječi, među kojima je i Dalmatina, izviru u Delmatinim mističnim zanosima iz kojih on pjeva o iskonu, Bogu, čovjeku, zemlji, smislu, pravdi... ravnopravno se pozivajući na Bibliju, Kur'an, Talmud, vede i zenbudističke koane, filozofe od antike, preko Tome Akvinskog do Nietzschea.
Njegove knjige stihova mističnih naslova ("Kušaonica smisla", "Sjeme vremena", "Knjiga uzroka - knjiga posljedica" ili "Ovisnici o očajanju") predstavljaju već mnogo užem krugu ljudi poznat svijet riječi uskovitlanog duha u kojem nastaju i ražarene boje njegovih slika. U tim visinama Stipišić je već mnogo osamljeniji. Ni s većinom kolega - glazbenika i etnomuzikologa - ne može baš podijeliti svoj pogled na pučke napjeve koji za njega nikada nisu bili samo napjevi. Za njega su to riznice "zakračunatih" energija koje se beskrajnim ponavljanjem umnažaju i koje, u tajanstvenim trenucima otključavanja, imaju velike, čak i iscjeliteljske moći.
Prema onome što sam ja vidio, on se uvijek blaženo i beskrajno smireno smiješi, osim kad dirigira. Tada sklopi oči, lice mu poprimi ozbiljno svečan i uznesen izraz. Kako je to sve počelo i odakle mu tolika snaga i nadahnuće, pitanje je s kojim smo jednog prevrelog poslijepodneva krenuli iz Splita put Omiša, pa nakon Stobreča skrenuli prema Lučici, dijelu starog Strožanca. Tamo, na kraju puta, odmah iznad plaže, nalazi se kuća u kojoj nas je taj hvatač vila dočekao razdraganim gostoprimstvom.
Bez novina i televizora
Kad je Bog htio jednog velikog i mudrog sveca poučiti o granicama spoznajnih mogućnosti čovječjeg uma, doveo ga je na neko slično žalo pred dijete koje se namjerilo svojim malim dlanovima prebaciti more u jamicu iskopanu u pijesku. Upravo mi se ta slika javlja dok pokušavam na ovo malo papira pretočiti čitavu riznicu kojom me je tijekom višesatnog razgovora obogatio taj izuzetni čovjek. Zato se uzdam da će Duh Sveti barem malo zapuhati i među ovim slovima, jer ipak se tu piše o njegovu odanom vjerniku, sljedbeniku i, rekao bih, bliskom prijatelju.
Ja bar ne znam nijednog drugog glazbenika koji je publici s pozornice rekao: "A sada, molim vas, jedan veliki pljesak za Duha Svetoga!" Bilo je to jednom u Lisinskom dok su slušatelji oduševljeno aplaudirali izvedbi njegove "Povišću pritrujene Dalmatine". Na tog Duha sveprožimajućeg, kako ga sam najčešće zove, Stipišić smjerno ukazuje kao na suautora svih svojih uspjelih djela, dopuštajući svakom da tu silu imenuje kako mu drago - Duhom Svetim, kozmičkom silom, nadahnućem ili tek "onim nečim čega tu svakako ima", a oko čijeg će se postojanja većina ljudi, bez obzira na svjetonazor, složiti.
Pa kaže: "Sve što mi je dobro ja odmah dijelim s Duhom. To je i odgojno, jer kad čovjek samom sebi počne pridavati svu zaslugu, on sam sebe zaustavlja. To je stvar i ljudskog obzira. Ako smo nešto zajedno radili, onda se moramo i jedan drugoga pripomenuti." Tom istom Duhu on zahvaljuje i na dirigentskom umijeću: "S tim dobrim ljudima s kojima radim često osjećam da me vežu nekakvi jako fini ljudski, emocionalni, energetski dodiri, pretakanja koja čine da me ljudi razumiju i da ja razumijem njih. To mi čini život lijepim, bez otpora, život sa zahvalnošću."
Jednostavnošću, zadovoljstvom i smirenošću zrači i kuća u kojoj živi uz pjev jednog grdelina i jednog "baštarda" - križanca grdelina i kanarinca kojem, kaže, ionako vani ne bi bilo života. Novine ne čita, televizor nema, a u kazetofonu je vrpca sa snimljenim pjevom još jednog grdelina koji one njegove uči pjevati i pravi im društvo, a zna izazvati i zavist susjeda koji se pitaju zašto Ljubini tići tako neumorno pjevaju.
Znaju ljudi reći i da je "Ljubo, eno, kupio kuću pokraj mora i otišao tamo živjeti s nekom mladom". Takve ga ćakule, očito, silno zabavljaju, jer niti je prije pet godina unajmljena kuća njegova, niti u njoj ima "neku mladu". Žena je, kaže, sada ionako zabavljena unucima, a on vikendima "posjećuje" njihov obiteljski stan u Splitu koji je prije bio zatrpan svim onim što se sada nalazi u Lučici.
Knjige, note, slike, rukopisi, vrpce i kazete u svakom su kantunu kuće, pa i kuhinji. Jedna je soba trenutno galerija s jednim dijelom izložbe koja je u lipnju ove godine, pod imenom "Objava", bila postavljena u zagrebačkoj galeriji Lav. Umjesto "očavljene" o zid, te slike stoje na drvenim stalcima, svojim "materničnim posteljicama", u koje su, na svakoj od četiri strane platna, ugrađene ampule sa zemljom, vodom, maslinovim uljem i tamjanom, kao simbolom za vatru.
Zanos rođen u Zagori
Druga soba prepuna je Stipišićevih izdanja: knjiga poezije, skladateljskih djela i melografskih izdanja. Kroz treća odškrinuta vrata nazire se najmanja sobica s jednostavnim ležajem na podu, a u ništa većem predsoblju, koje je zimi najlakše ugrijati, stoji stari pijanino, dvije stolice - jedna čitava i druga koju je slomio Vinko Coce, još knjiga i nota, pokoja fotografija, a na podu, kraj vrata, stara Nagra, magnetofon koji je u preddigitalno doba bio najsavršeniji komad alata za terenska snimanja. Kada se s njim na ramenu jedne zimske večeri poskliznuo u mraku neke kale na Klisu, tada 14-godišnji Zlatan kojeg je poveo ne bi li ga oduševio za ono što radi, ozbiljnim mu je glasom rekao: "Ljubo! Zar nije dovoljno da jedan Stipišić lomi vrat po ovim kaletama!" "A je", složio se Ljubo i sina prepustio njegovim "vlastitim zanosima". Ove posljednje riječi Stipišić je izgovorio s očinskom dragošću i ponosom.
Ovaj poseban i jedinstven čovjek, svojim melodioznim glasom i pjesničkim izrazom pričao mi je o svojim zanosima, o razlikama između vjere kojoj je predan i religije koja je mnogo niža razina i često tek blijedi odraz prave duhovnosti, o lošim civilizacijskim prijevodima iskona koji u svakom čovjeku čuči kao "velebno potisnuto kuštravo biće i energija rascjepkana u niz malih uljudbi".
Ali, povrh svega, pričao mi je i o svom životu koji mu je zarana podijelio gorke lekcije od kojih je ojačao. Oboljevši kao dijete od reumatske groznice, od koje će mu posljedice na srcu ostati do danas, nekoliko je puta, kaže, doslovno umirao. No, tu je bila glazba na čijem je daru neizmjerno zahvalan majci koja mu je od svoje skromne učiteljske plaće omogućila privatne satove kod izvrsnih učitelja, počevši od skladatelja Silvija Bombardellija.
Ona ipak u pozivu glazbeniku nije vidjela sigurnu budućnost pa je Ljubo, da bi joj udovoljio, otišao na studij prava. Priča da je prve dvije godine bio uzoran student. Došao je u roku i do kraja studija, odnosno do zadnjeg ispita na koji je krenuo - i odustao. Shvatio je da to bavljenje ružnom stranom života i ljudi nije njegov život, okrenuo se i otišao u nove zanose, u glazbu, u umjetnost i predano skupljanje narodnog blaga.
No, njegova golema glad za smislom, istinom i razlozima izrasla je iz drugog bolnog iskustva. Dok mu je bilo 12 godina, otac je napustio obitelj i otišao u drugi grad drugoj ženi s kojom je dobio i drugu djecu. Prvi i posljednji put nakon toga sreli su se deset godina kasnije na sudu gdje je, kao student prava, zastupao svoju majku u mučnoj brakorazvodnoj parnici koja je prema tadašnjim zakonima morala utvrditi krivnju jedne od strana. Dugo ga je peklo sve ono što je morao tamo izreći o ocu, ali majka je dobila spor. No, poput Sudnjeg dana strašan bio mu je onaj trenutak u sudnici kada je shvatio da ga rođeni otac uopće ne prepoznaje.
S druge strane, najranijem djetinjstvu uz oca i majku, koji su oboje kao mladi učiteljski par 1936. godine službovanje počeli u selu Ogorje, a nastavili u drugim mjestašcima Dalmatinske zagore, duguje svoj zanos pukom i njegovim pamćenjem, običajima i pjesmama. Shvativši da sa sijedim glavama umiru kolektivna sjećanja i mudrosti čitavih sela, odlučio je sačuvati što više od toga kako "sva ta voda ne bi otekla u nepovrat bez a da ne zavrti još barem jedno kolo od vodenice".
"Anima delmatika"
Ono što je desetljećima prikupljao, a posljednjih pet-šest godina sređivao, sada je skupljeno na više od 1500 stranica teksta koji čeka izdavača. Sav taj materijal sistematizirao je u 14 cjelina, 14 razina življenja među kojima su narodna vjerovanja, pučke, crkvene i epske pjesme, preko tisuću "likaruša" - stihova koji čuvaju recepte narodnih lijekova, potom tisuću šala, na tisuće i tisuće poslovica - sve do rječnika.
No, za razliku od nekih izdavača s kojima je već bio u kontaktu i koji su željeli to blago raskomadati, on inzistira da sve bude u jednim koricama koje mu je dizajner Stjepko Rošin već oblikovao kao starinsku, narodnu, vlašku torbicu s konopcem koji se može objesiti o čavao, primjerice, na kuhinjskom zidu, pa nek sve bude pri ruci. Uključujući i tisuće narodnih erotskih stihova, koje Stipišić nipošto ne želi odvojiti od onih bogobojaznih, jer "zašto bi nas bilo sram onoga što Boga nije bilo sram stvoriti"!
Ime te sveobuhvatne narodne enciklopedije je "Anima delmatika", a čuvar tog blaga duše dalmatinske još uvijek traži izdavača s kojim bi do sljedećeg Uskrsa volio dovršiti to svoje životno djelo i predati ga javnosti. I to ne samo kao dokument, nego kao nadahnuće novim generacijama, kao vezu sa "zakračunatima snagama i energijama" koje se čuvaju u tim riječima i tim kroz stoljeća bezbroj puta ponavljanim pjesmama. Ljubo Stipišić Delmata u njihovu snagu vjeruje snagom vlastitog znanja i iskustva, osobnog dodira s "nebeskim internetom" na koji se odavno prikopčao.
Velikog poštovatelja marljivog i mudrog naroda pitao sam kako se stvorila predrasuda o dalmatinskoj lijenosti i površnosti?
- Čujte, vjerujem da je svako mjesto imalo i tih nerada, u malim mjestima oni su osobito uočljivi, sjede na rivi, imaju svoju filozofiju "ma ajde, nema priše…"
No, posljednjih šesdesetak godina gaji se jedan redikulizam, došlo je do prave "šjorbepizacije", čemu su možda pridonijele i Tijardovićeve operete glofiriciranjem tog Šjor Bepa.
Tako u Splitu, kad se izvodi "Splitski akvarel", svi uvijek najprije pitaju tko igra Šjor Bepa. To ja zovem "šjorbepizmom", na štetu drugog lika, onog Tonča koji je otišao u rat i bio tamo ranjen, a koji poslije više nikome nije bitan. Čitavo se ovo naše društvo naherilo, pojele su se vrijednosti. Kroz ovaj rat je naš čovjek mislio da ćemo doći do neke čistoće, do zakona, do uljudbe, što se pokazalo kao još jedno iznevjereno obećanje. Osrednjost caruje ne samo u kulturi nego na svim poljima. Ali zbog njezine nedodirljivosti stvorene na drugim društveno-političkim razinama počinje se stvarati dojam da je ta osrednjost i mudra i vidovita, pa čak i da je možda od Boga kad je tako nedodirljiva.
Pjesmu "Dalmatino, povišću pritrujena" Stipišić je u jednom dahu napisao 1971. godine, a i za njega samog ona je i dandanas običnim riječima neizrecivo, mistično iskustvo. Kada je pjesma prvi put izvedena na Omiškom festivalu 1973., u žiriju je sjedio i Boris Papandopulo. Nakon izvedbe prišao je Stipišiću i pitao ga je li istodobno napisao i glazbu i tekst? Dobivši potvrdan odgovor, veliki je skladatelj, kao netko tko i sam razumije kako nastaju velika djela, uzdahnuo: "E, da, to je jedan od tih slučajeva".
A što se tiče budućnosti dalmatinske klapske pjesme, Stipišić velikom opasnošću od koje ona već stradava smatra čestu sklonost pretjeranoj artificijelnosti s jedne strane, a s druge otklizavanje nekih sjajnih klapa u šlagerske sheme koje lijepo zvuče, ljudi ih rado pjevaju, ali im je broj vrtnji ograničen jer na njihovo mjesto dolaze nove nostalgične glazbene razglednice, također bez ikakve dubine.
Branimir Pofuk
No, u svijetu dalmatinske klapske pjesme, Ljubo Stipišić Delmata jedan je od vrhovnih autoriteta, pravi guru. Jedan je od glavnih pokretača velike eksplozije te forme i žanra još tamo od prvog Omiškog festivala, na kojem se prije više od 40 godina okupilo samo sedam klapa, da bi ih danas sudjelovalo i više od 400. Za klape je skladao mnoge nove i obradio još više narodnih pjesama koje je desetljećima sam skupljao na terenu. Iz tih vrela Stipišić je crpio glazbeno-poetski materijal i nadahnuće i za svoja velika zborska djela koja su nastajala u suradnji s izvrsnim pjevačkim zborovima kao što su "Lado" i "Brodosplit", koji je pod ravnanjem Vlade Sunka "Dalmatinu" nedavno pjevao i na Zborskoj olimpijadi u Kini te ponovo osvojio zlatnu medalju.
Mistični pjesnik i slikar
Stipišićeva poezija pisana je čakavskim dijalektom i jezikom koji vrije drevnim riječima - i onima iz doba i jezika Marulićeva, ali i onima koje tako zvuče iako prije nisu postojale. Takve riječi, među kojima je i Dalmatina, izviru u Delmatinim mističnim zanosima iz kojih on pjeva o iskonu, Bogu, čovjeku, zemlji, smislu, pravdi... ravnopravno se pozivajući na Bibliju, Kur'an, Talmud, vede i zenbudističke koane, filozofe od antike, preko Tome Akvinskog do Nietzschea.
Njegove knjige stihova mističnih naslova ("Kušaonica smisla", "Sjeme vremena", "Knjiga uzroka - knjiga posljedica" ili "Ovisnici o očajanju") predstavljaju već mnogo užem krugu ljudi poznat svijet riječi uskovitlanog duha u kojem nastaju i ražarene boje njegovih slika. U tim visinama Stipišić je već mnogo osamljeniji. Ni s većinom kolega - glazbenika i etnomuzikologa - ne može baš podijeliti svoj pogled na pučke napjeve koji za njega nikada nisu bili samo napjevi. Za njega su to riznice "zakračunatih" energija koje se beskrajnim ponavljanjem umnažaju i koje, u tajanstvenim trenucima otključavanja, imaju velike, čak i iscjeliteljske moći.
Prema onome što sam ja vidio, on se uvijek blaženo i beskrajno smireno smiješi, osim kad dirigira. Tada sklopi oči, lice mu poprimi ozbiljno svečan i uznesen izraz. Kako je to sve počelo i odakle mu tolika snaga i nadahnuće, pitanje je s kojim smo jednog prevrelog poslijepodneva krenuli iz Splita put Omiša, pa nakon Stobreča skrenuli prema Lučici, dijelu starog Strožanca. Tamo, na kraju puta, odmah iznad plaže, nalazi se kuća u kojoj nas je taj hvatač vila dočekao razdraganim gostoprimstvom.
Bez novina i televizora
Kad je Bog htio jednog velikog i mudrog sveca poučiti o granicama spoznajnih mogućnosti čovječjeg uma, doveo ga je na neko slično žalo pred dijete koje se namjerilo svojim malim dlanovima prebaciti more u jamicu iskopanu u pijesku. Upravo mi se ta slika javlja dok pokušavam na ovo malo papira pretočiti čitavu riznicu kojom me je tijekom višesatnog razgovora obogatio taj izuzetni čovjek. Zato se uzdam da će Duh Sveti barem malo zapuhati i među ovim slovima, jer ipak se tu piše o njegovu odanom vjerniku, sljedbeniku i, rekao bih, bliskom prijatelju.
Ja bar ne znam nijednog drugog glazbenika koji je publici s pozornice rekao: "A sada, molim vas, jedan veliki pljesak za Duha Svetoga!" Bilo je to jednom u Lisinskom dok su slušatelji oduševljeno aplaudirali izvedbi njegove "Povišću pritrujene Dalmatine". Na tog Duha sveprožimajućeg, kako ga sam najčešće zove, Stipišić smjerno ukazuje kao na suautora svih svojih uspjelih djela, dopuštajući svakom da tu silu imenuje kako mu drago - Duhom Svetim, kozmičkom silom, nadahnućem ili tek "onim nečim čega tu svakako ima", a oko čijeg će se postojanja većina ljudi, bez obzira na svjetonazor, složiti.
Pa kaže: "Sve što mi je dobro ja odmah dijelim s Duhom. To je i odgojno, jer kad čovjek samom sebi počne pridavati svu zaslugu, on sam sebe zaustavlja. To je stvar i ljudskog obzira. Ako smo nešto zajedno radili, onda se moramo i jedan drugoga pripomenuti." Tom istom Duhu on zahvaljuje i na dirigentskom umijeću: "S tim dobrim ljudima s kojima radim često osjećam da me vežu nekakvi jako fini ljudski, emocionalni, energetski dodiri, pretakanja koja čine da me ljudi razumiju i da ja razumijem njih. To mi čini život lijepim, bez otpora, život sa zahvalnošću."
Jednostavnošću, zadovoljstvom i smirenošću zrači i kuća u kojoj živi uz pjev jednog grdelina i jednog "baštarda" - križanca grdelina i kanarinca kojem, kaže, ionako vani ne bi bilo života. Novine ne čita, televizor nema, a u kazetofonu je vrpca sa snimljenim pjevom još jednog grdelina koji one njegove uči pjevati i pravi im društvo, a zna izazvati i zavist susjeda koji se pitaju zašto Ljubini tići tako neumorno pjevaju.
Znaju ljudi reći i da je "Ljubo, eno, kupio kuću pokraj mora i otišao tamo živjeti s nekom mladom". Takve ga ćakule, očito, silno zabavljaju, jer niti je prije pet godina unajmljena kuća njegova, niti u njoj ima "neku mladu". Žena je, kaže, sada ionako zabavljena unucima, a on vikendima "posjećuje" njihov obiteljski stan u Splitu koji je prije bio zatrpan svim onim što se sada nalazi u Lučici.
Knjige, note, slike, rukopisi, vrpce i kazete u svakom su kantunu kuće, pa i kuhinji. Jedna je soba trenutno galerija s jednim dijelom izložbe koja je u lipnju ove godine, pod imenom "Objava", bila postavljena u zagrebačkoj galeriji Lav. Umjesto "očavljene" o zid, te slike stoje na drvenim stalcima, svojim "materničnim posteljicama", u koje su, na svakoj od četiri strane platna, ugrađene ampule sa zemljom, vodom, maslinovim uljem i tamjanom, kao simbolom za vatru.
Zanos rođen u Zagori
Druga soba prepuna je Stipišićevih izdanja: knjiga poezije, skladateljskih djela i melografskih izdanja. Kroz treća odškrinuta vrata nazire se najmanja sobica s jednostavnim ležajem na podu, a u ništa većem predsoblju, koje je zimi najlakše ugrijati, stoji stari pijanino, dvije stolice - jedna čitava i druga koju je slomio Vinko Coce, još knjiga i nota, pokoja fotografija, a na podu, kraj vrata, stara Nagra, magnetofon koji je u preddigitalno doba bio najsavršeniji komad alata za terenska snimanja. Kada se s njim na ramenu jedne zimske večeri poskliznuo u mraku neke kale na Klisu, tada 14-godišnji Zlatan kojeg je poveo ne bi li ga oduševio za ono što radi, ozbiljnim mu je glasom rekao: "Ljubo! Zar nije dovoljno da jedan Stipišić lomi vrat po ovim kaletama!" "A je", složio se Ljubo i sina prepustio njegovim "vlastitim zanosima". Ove posljednje riječi Stipišić je izgovorio s očinskom dragošću i ponosom.
Ovaj poseban i jedinstven čovjek, svojim melodioznim glasom i pjesničkim izrazom pričao mi je o svojim zanosima, o razlikama između vjere kojoj je predan i religije koja je mnogo niža razina i često tek blijedi odraz prave duhovnosti, o lošim civilizacijskim prijevodima iskona koji u svakom čovjeku čuči kao "velebno potisnuto kuštravo biće i energija rascjepkana u niz malih uljudbi".
Ali, povrh svega, pričao mi je i o svom životu koji mu je zarana podijelio gorke lekcije od kojih je ojačao. Oboljevši kao dijete od reumatske groznice, od koje će mu posljedice na srcu ostati do danas, nekoliko je puta, kaže, doslovno umirao. No, tu je bila glazba na čijem je daru neizmjerno zahvalan majci koja mu je od svoje skromne učiteljske plaće omogućila privatne satove kod izvrsnih učitelja, počevši od skladatelja Silvija Bombardellija.
Ona ipak u pozivu glazbeniku nije vidjela sigurnu budućnost pa je Ljubo, da bi joj udovoljio, otišao na studij prava. Priča da je prve dvije godine bio uzoran student. Došao je u roku i do kraja studija, odnosno do zadnjeg ispita na koji je krenuo - i odustao. Shvatio je da to bavljenje ružnom stranom života i ljudi nije njegov život, okrenuo se i otišao u nove zanose, u glazbu, u umjetnost i predano skupljanje narodnog blaga.
No, njegova golema glad za smislom, istinom i razlozima izrasla je iz drugog bolnog iskustva. Dok mu je bilo 12 godina, otac je napustio obitelj i otišao u drugi grad drugoj ženi s kojom je dobio i drugu djecu. Prvi i posljednji put nakon toga sreli su se deset godina kasnije na sudu gdje je, kao student prava, zastupao svoju majku u mučnoj brakorazvodnoj parnici koja je prema tadašnjim zakonima morala utvrditi krivnju jedne od strana. Dugo ga je peklo sve ono što je morao tamo izreći o ocu, ali majka je dobila spor. No, poput Sudnjeg dana strašan bio mu je onaj trenutak u sudnici kada je shvatio da ga rođeni otac uopće ne prepoznaje.
S druge strane, najranijem djetinjstvu uz oca i majku, koji su oboje kao mladi učiteljski par 1936. godine službovanje počeli u selu Ogorje, a nastavili u drugim mjestašcima Dalmatinske zagore, duguje svoj zanos pukom i njegovim pamćenjem, običajima i pjesmama. Shvativši da sa sijedim glavama umiru kolektivna sjećanja i mudrosti čitavih sela, odlučio je sačuvati što više od toga kako "sva ta voda ne bi otekla u nepovrat bez a da ne zavrti još barem jedno kolo od vodenice".
"Anima delmatika"
Ono što je desetljećima prikupljao, a posljednjih pet-šest godina sređivao, sada je skupljeno na više od 1500 stranica teksta koji čeka izdavača. Sav taj materijal sistematizirao je u 14 cjelina, 14 razina življenja među kojima su narodna vjerovanja, pučke, crkvene i epske pjesme, preko tisuću "likaruša" - stihova koji čuvaju recepte narodnih lijekova, potom tisuću šala, na tisuće i tisuće poslovica - sve do rječnika.
No, za razliku od nekih izdavača s kojima je već bio u kontaktu i koji su željeli to blago raskomadati, on inzistira da sve bude u jednim koricama koje mu je dizajner Stjepko Rošin već oblikovao kao starinsku, narodnu, vlašku torbicu s konopcem koji se može objesiti o čavao, primjerice, na kuhinjskom zidu, pa nek sve bude pri ruci. Uključujući i tisuće narodnih erotskih stihova, koje Stipišić nipošto ne želi odvojiti od onih bogobojaznih, jer "zašto bi nas bilo sram onoga što Boga nije bilo sram stvoriti"!
Ime te sveobuhvatne narodne enciklopedije je "Anima delmatika", a čuvar tog blaga duše dalmatinske još uvijek traži izdavača s kojim bi do sljedećeg Uskrsa volio dovršiti to svoje životno djelo i predati ga javnosti. I to ne samo kao dokument, nego kao nadahnuće novim generacijama, kao vezu sa "zakračunatima snagama i energijama" koje se čuvaju u tim riječima i tim kroz stoljeća bezbroj puta ponavljanim pjesmama. Ljubo Stipišić Delmata u njihovu snagu vjeruje snagom vlastitog znanja i iskustva, osobnog dodira s "nebeskim internetom" na koji se odavno prikopčao.
Velikog poštovatelja marljivog i mudrog naroda pitao sam kako se stvorila predrasuda o dalmatinskoj lijenosti i površnosti?
- Čujte, vjerujem da je svako mjesto imalo i tih nerada, u malim mjestima oni su osobito uočljivi, sjede na rivi, imaju svoju filozofiju "ma ajde, nema priše…"
No, posljednjih šesdesetak godina gaji se jedan redikulizam, došlo je do prave "šjorbepizacije", čemu su možda pridonijele i Tijardovićeve operete glofiriciranjem tog Šjor Bepa.
Tako u Splitu, kad se izvodi "Splitski akvarel", svi uvijek najprije pitaju tko igra Šjor Bepa. To ja zovem "šjorbepizmom", na štetu drugog lika, onog Tonča koji je otišao u rat i bio tamo ranjen, a koji poslije više nikome nije bitan. Čitavo se ovo naše društvo naherilo, pojele su se vrijednosti. Kroz ovaj rat je naš čovjek mislio da ćemo doći do neke čistoće, do zakona, do uljudbe, što se pokazalo kao još jedno iznevjereno obećanje. Osrednjost caruje ne samo u kulturi nego na svim poljima. Ali zbog njezine nedodirljivosti stvorene na drugim društveno-političkim razinama počinje se stvarati dojam da je ta osrednjost i mudra i vidovita, pa čak i da je možda od Boga kad je tako nedodirljiva.
|
Dalmacija je 'šjorbepoizirana', a čitavo naše društvo se naherilo
|
Pjesmu "Dalmatino, povišću pritrujena" Stipišić je u jednom dahu napisao 1971. godine, a i za njega samog ona je i dandanas običnim riječima neizrecivo, mistično iskustvo. Kada je pjesma prvi put izvedena na Omiškom festivalu 1973., u žiriju je sjedio i Boris Papandopulo. Nakon izvedbe prišao je Stipišiću i pitao ga je li istodobno napisao i glazbu i tekst? Dobivši potvrdan odgovor, veliki je skladatelj, kao netko tko i sam razumije kako nastaju velika djela, uzdahnuo: "E, da, to je jedan od tih slučajeva".
A što se tiče budućnosti dalmatinske klapske pjesme, Stipišić velikom opasnošću od koje ona već stradava smatra čestu sklonost pretjeranoj artificijelnosti s jedne strane, a s druge otklizavanje nekih sjajnih klapa u šlagerske sheme koje lijepo zvuče, ljudi ih rado pjevaju, ali im je broj vrtnji ograničen jer na njihovo mjesto dolaze nove nostalgične glazbene razglednice, također bez ikakve dubine.
|
O nastanku 'Dalmatine' i opasnostima za budućnost klapske pjesme
|
Branimir Pofuk