Ljudi koji vode Bandićevu kampanju zovu se Plenković, Mikulić, Bernardić, Švaljek...

Ljudi koji ovih dana vode kampanju u korist Milana Bandića nisu ni iz Stranke rada i solidarnosti niti ih je zagrebački gradonačelnik osobno unajmio, barem ne da bi to bilo poznato. Njegovi najangažiraniji pomagači, upravo suprotno, glavni su ljudi drugih, očekivalo bi se suparničkih stranaka, poput HDZ-a, SDP-a ili HSLS-a.

Razum signalizira da se nakon silnih godina, uspona, padova i ožiljaka pomalo približava trenutak završetka Bandićeve duge i bremenite karijere na čelu Zagreba. To govori logika. Ali ne samo logika, pojačavaju je i istraživanja: dvije trećine glasača u Zagrebu smatra da je došlo vrijeme za promjenu na vrhu grada. I to čak ne zato što bi o Bandiću mislili nešto posebno loše (naprotiv, skroman je postotak onih koji vjeruju kako bi on trebao otići baš zbog korupcijskih afera), nego jednostavno stoga što je 16 godina na tako izloženom, radno intenzivnom mjestu, s toliko puno moći i prostora za utjecaje - za svakog čovjeka previše, pa i za onog koji se zove Milan Bandić i ponaša kao Milan Bandić.

I među najvećim fanaticima Milana Bandića (izuzmemo li one koji su o njegovu mandatu izravno radno ovisni) danas ih vjerojatno nema previše koji vjeruju da on ima političku snagu u budućnosti poduzeti još neke velike stvari za Zagreb. Ne može biti povoljniji trenutak za bilo kojega stvarnog izazivača od momenta kad se nad njegova protivnika nadvije loša karma zamora i zasićenja. Momenta kad čak ne treba kopati nikakav poseban novi skandal, tragati za nekom naročitom kompromitacijom, izmišljati uvrede, čekati negativan događaj za repliku ili refleks. Kad je, dakle, dovoljno samo trijezno promatrati umornog protivnika i stajati spreman za završni udarac. Također, ne može za neku stranku ili opciju biti povoljniji trenutak za promjenu odnosa prema Bandiću od momenta kad se ona tobože kadrovski resetira (Plenković preuzeo HDZ, Bernardić SDP).

Ali to očito nije misao vodilja stranaka koje se u Zagrebu navodno godinama, izbornim ciklusima natječu ne bi li pobijedile Bandića i osvojile povjerenje građana da njihovi ljudi, ili ljudi kojima oni vjeruju, upravljaju Zagrebom u sljedećim godinama. Njihova je ideja čini se baš suprotna: dati obilnu političku transfuziju umornom gradonačelniku, dobro ga osvježiti, podići nanovo na noge, uvjeriti građane da možda nisu u pravu, zapravo da sigurno pogrešno osjećaju jer da ipak nije došlo pravo vrijeme za promjenu. Da Bandić nije na kraju političkog puta. Nego da on, uz ovakve izazivače, još ima i te kakve izglede.

Postoje stotine i tisuće načina na koje bi HDZ ili SDP mogli u najblažem slučaju pokušati otežati Bandiću pokušaj da još jednom pobijedi na izborima u Zagrebu. Postoje sigurno taktike, metode, ljudi i načini da ga se nakon 16 godina pobijedi. Ali jednako je toliko mogućnosti i da mu se pomogne, da mu se skloni s puta, da mu se oslobodi prostor i da on uz što manje stvarnih prepreka prehoda ovaj svoj, ipak dosad najteži politički pohod. Sve što ovih dana promatramo u vezi s izborima u Zagrebu spada u ovaj drugi politički izbor: kako Bandiću život učiniti jednostavnijim. Svi procesi i događaji, gotovo bez iznimke, zasad idu najviše njemu u prilog. Ako je bilo, recimo, osam načina na koje je sve HDZ proteklih dana mogao signalizirati da neće ući u ozbiljnu bitku protiv Bandića, onda je svih tih zamišljenih osam gesta HDZ i napravio. Slično je i sa SDP-om. Sad samo treba promatrati hoće li tako i nastaviti.

I HDZ i SDP imaju alate da nastave podupirati zagrebačkoga gradonačelnika. HDZ, recimo, može i dalje u sve javne nastupe o izborima u Zagrebu slati šefa zagrebačkog HDZ-a Andriju Mikulića. Svakim Mikulićevim javnim nastupom izgledi HDZ-a u Zagrebu sve su slabiji, a što dulje bude trajalo njegovo izlaganje javnosti, pitanjima, duelima i polemici, to će se sužavati i prostor za pojavu, afirmaciju eventualnoga novog frontmena HDZ-ove bitke za Zagreb, bio to Prgomet ili netko treći.

Jednostavno, Mikulić nema ni energiju ni karizmu ni viziju ni govorničke vještine; on je sasvim sigurno najbolje što je HDZ mogao dati kao "izazivača" Bandiću, ali u konceptu da se Bandića ustvari ne želi izazvati.

Dakle, Mikulić na televiziji je najbolja moguća HDZ-ova usluga Bandiću. Ali nije i jedina. Može se tu pomoći još na razne načine: nastaviti potencirati sukob na relaciji Plenković - Mikulić, rušiti proračun u Zagrebu i od Bandića raditi žrtvu, puštati glasove o tome da će se u drugom krugu stati iza Sandre Švaljek, zamagljivati glasinama da jedna od kandidatkinja za gradonačelnicu može biti Bruna Esih, forsirati Prgometa koji prema anketama nema više od pet posto podrške, govoriti kako Zagreb još nije na dnevnom redu, kako ima vremena te da HDZ nije impresioniran činjenicom što su neki kandidati već duboko u kampanji.

SDP, s druge strane, može pomoći tako da - nešto poput Mikulića - stalno u prvi plan oko Zagreba gura Rajka Ostojića, koji je izbore već jednom izgubio, a sad u njih ulazi bez ikakvog entuzijazma: "Osobno ću nagovoriti Bernardića da se ne kandidira, ja neću biti kandidat, ali SDP će imati kandidata". I na kraju Sandra Švaljek koja služi pretežno zato da razvodni glasove za ljevicu, omogući Bandiću siguran prolaz u drugi krug, a time i izvjesniju pobjedu. Koliko je ona ozbiljan kandidat za Zagreb bolje od anketa govore njene riječi: A što će vam, gospođo Švaljek, biti prvi veliki posao u Zagrebu? "Promet." Promet? "Da, treba riješiti te gužve i prometnu situaciju."