LUKSUZNA VOŽNJA TAKSIJEM U DOBA HRVATSKE ZATUCANOSTI I MRŽNJE Kolona će u četvrtak u Splitu voziti u srednji vijek, bez skretanja i zaustavljanja

- Halo, radio taksi?

- E?

- Vi ono vozite besplatno na Rivu na prosvjed protiv Istanbulske? Ja idem, dođite po mene.

- Doći ćemo, ali to je i protiv Ubera.

- Ko je Uber?

- Nije ko, nego što? Uber je aplikacija, na mobitelu. Isto kao taksi, a nije.

- Kako je kao taksi, a nije?

- Ilegalno je.

- Što, ne izdaje račune? Pa ne izdajete ni vi, osim kad tražim, a i onda baš ne možete jer nemate papir…

- Ne plaćaju porez, muljaju.

- Pa muljate i vi.

- Voze po aplikaciji i GPS-u. Mi znamo sve ulice u Splitu.

- GSS je dobar, nemoj ti meni, spasilo nas ono kad smo zalutali na Biokovu.

- Nije to HGSS, nego GPS.

- Aha, jesu i oni ilegalni?

- Ne znam to, ali sigurno jesu. Bitno je da ste protiv Ubera, on je ilegalan.

- Jel vara strance na vožnji?

- Ne, to je naša ekskluziva. Ne valja, nije naš. To ti je kao taksi, a nije taksi, taj vozi kada mu se hoće, to ti je kao treći rod u Istanbulskoj.

- Može, i ja sam protiv. Put Mertojaka, u četiri manje kvarat.

Možda će to sutra tako izgledati. Splitom će se kretati kolone taksi vozila u najskupljoj vožnji koju su ikada odvezli. Vozit će u srednji vijek, bez skretanja i zaustavljanja, ravno u područje zatucanosti. Vozit će demonstrante, liječnike, profesore, srednjoškolske markirante, lučke radnike, nezaposlene, umirovljene, lažno zaposlene, stvarne vjernike i lažne umirovljenike, komuniste u tranziciji, činovnice i blagajnice, šefove zbora stanara i skupova radnika, lijeve propale slučajeve i desne buduće zvijezde, ljude čvrstih uvjerenja i klimavih argumenata, otvorene i prikrivene HDZ-ove pristaše, sadašnje, bivše i buduće članove nekog HSP-a, vozit će skromne i pored njih, na istoj zadnjoj klupi bahate, legalne i ilegalne iznajmljivače, vozit će vjernike i nevjernike, smjerne i raskalašene, ljude u strahu, sumnji i strepnji, nesigurnosti i odlučnosti, one u prvom braku i one u trećem, one koji misle i one koji nikad nisu ni pokušali, vozit će malu rijeku ljudi koji misle da idu u pravednu borbu, u obranu jedinoga što im je ostalo, nadmoć nad ženom, vozit će plodne i jalove, impotentne i moćne, sirote i bogate, uboge, bolesne i zdrave, sasvim jednake u jednom - danas smo se digli, obukli naša svečana odijela, uniforme za rat za naše ideje i želimo samo jedno - idemo nekome zajebat život.

Neki bi autor sada opisao sliku žene koja nije imala sreće. O njezinu je životu riječ u Istanbulskoj. Rodila se u Hrvatskoj, vjerujući da se rodila u zemlji u kojoj je dobrodošla jer nikome nije učinila ništa nažao i nema nikakvu namjeru ikada to učiniti. Želi običan život. Ništa posebno. Ne mora biti ni osobito sretan, može se dogoditi i neko razočaranje, može biti manje lijepa, manje pametna, manje prodorna i zamijećena, može biti ono najobičnije, prosječna. Ne traži nikakvu povlasticu, niti će ikada u životu poželjeti nešto takvo. Želi običnu školu, želi da joj se znanje vrednuje prema onome što pokaže, želi svojim ocjenama osvojiti mjesto u odgovarajućoj srednjoj školi, možda i na faksu.

Želi jednako pravo na posao, običan, ako mora i s radnim vikendima, s duljim radnim vremenom no što će biti plaćeno, želi nešto slobodnih dana usred ljeta, za paklenih vrućina, tek da se prepusti lakoj literaturi, sanjarenju da će sljedeće godine biti bolje. Želi da se u dobrom trenutku pojavi netko tko će je voljeti, najobičnije. Ne mora znati puno riječi, ne mora biti od velikih gesti, ne mora biti netko iz sapunice, niti života njemu nalik, može biti netko iz susjedstva. Ako može. Ako ne bude sreće, može biti i život bez ljubavi. No, može biti i sve puno bolje. Može biti i žena koja uspijeva, po raznim kriterijima.

Ono što je bitno u životu jest da ima pravo ne biti gurana i odgurivana, ne biti ponižavana ni zanemarivana, ne biti kažnjena životom zato što je žena u Hrvatskoj. Ne treba joj šansa, ne treba joj prilika, ne treba joj nikakva i ničija milost. Ne treba joj dopuštenje. Svakako ne nekoga tko će sjesti u besplatan taksi ili autobus i voziti na Rivu, svakako joj ne treba dopuštenje i odobravanje vojske fundamentalista koji bi sređivali tuđe živote uime hrvatske tradicije. Nema te hrvatske tradicije o kojoj oni govore. Nema te opasnosti koja bi se krila u Istanbulskoj konvenciji. Nema. Ta je sova u njihovoj glavi. To čega se oni plaše ne ugrožava njih. Taj je skup, kao i skup u Zagrebu javna demonstracija mržnje. Nitko, od svih protivnika Istanbulske konvencije nije uspio pokazati ni definirati što je loše u ideji i sadržaju tog dokumenta. Svi su pokazali mržnju prema slobodi te žene. Žene iz svake hrvatske obitelji. A to nije normalno. Nije ni zdravo. To je bolesno. Takva će to biti kolona. Ljudi ispunjenih mržnjom zatvorenih u taksije i Clissa autobuse.