Majka pravoslavna hrvatskoga pjesništva

Neki dan se, u posljednjoj minuti televizijskoga dnevnika, tik iza vijesti o smrti velikoga jezikoslovca Dalibora Brozovića, navršilo šezdeset godina od ugasnuća hrvatskoga pjesnika i prvoga predsjednika slobodne, antifašističke Hrvatske Vladimira Nazora. Tim su povodom dodijeljene Nazorove nagrade zaslužnima u kulturi, a u ime dobitnika zahvalio se laureat za životno djelo iz oblasti književnosti Zvonimir Mrkonjić. On je, kako smo čuli u dnevniku, iskoristio svoj govor za iskupljivanje Nazorovo od ideološkoga konteksta, pa je nabrojao nekolicinu njegovih poetski čistih i neupljuvanih pjesmotvora, uključujući i onog cvrčka koji, kako znamo još iz pučkoškolskih dana, i cvrči, cvrči, na čvoru crne smrče, te do dana današnjega poučava naraštaje đaka stilskim figurama više nego smislu poezije.

Doista, već devetnaest dugih godina i dobri i zli hrvatski pjesnici i akademici iskupljuju Nazora od ideološkoga konteksta tako što istjeruju partizana iz njega. Premda je riječ o već odavno nepotrebnom egzorcizmu, pošto se pjesama iz tog konteksta više nitko i ne sjeća, jer se svih ovih godina ne preštampavaju, osim, možda, ćiriličnim pismom.

Najznamenitija od takvih pjesama, od koje akademik Mrkonjić spašava Nazora, bila je “Majka pravoslavna”. Nju je ispjevao u vrijeme jedne od neprijateljskih ofenziva i partizanskih bježanija, nastojeći da prigodno obilježi stradanje hrvatskih Srba, te da kao Hrvat i katolik progovori o Drugome, da se uvuče u njegovu dušu i osjeti njegovu tugu i nesreću. Progovarajući o majci pravoslavnoj, on je naumio dati glas svim onim pravoslavnim majkama koje su od Jadovna do glinske crkve i od Jasenovca do Kozare i Neretve pod ustaškim nožem, maljem i metkom izgubile svoje sinove i kćeri: “Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje - oh, ta kuća b'jedna! - tražeć okom i rukama kolijevčicu malog Jove, ikonicu svetog Đorđa i đerđefić tvoje Ruže?” Na ovim se stihovima, valja priznati, ne možemo učiti stilskim figurama, ali u njima je sačuvan drevni i obredni smisao poezije. Bilo bi zanimljivo pročitati anamnezu pjesničkog organizma “Majke pravoslavne” iz pera nekoga od odlikovanih pjesnika i akademika, da nam on polako i smireno objasni zašto je to ideološka poezija, ispražnjena od autentičnoga pjesničkog sadržaja, za razliku od cvrčka koji cvrči i nije prazan.

U “Majci pravoslavnoj” nema spomena ustaša i partizana, ne objašnjava se povijest koja se upravo dogodila, ne sluti se bolja budućnost, niti se čitatelj poučava razlikovanju dobra i zla. Ničega, osim goleme tuge u toj pjesmi nema, a upravo ta tuga, kako se čini, predstavlja onaj ideološki naboj od kojega Nazora pokušavaju osloboditi. Ili se ideologiziranost “Majke pravoslavne” sastoji u tome što je Nazor kao Hrvat i katolik očito bio naumio napisati pjesmu vlastitoga iskupljenja, koja se, pošto je on hrvatski pjesnik, nužno čita i u kolektivnom ključu. U određenom je smislu to pjesma kajanja, isprike i užasnutosti nad krvavim rukama vlastitoga roda. Pa ako su pravoslavnim majkama već zaklani njihovi sinovi i kćeri, ako je oduzet glas čitavome jednom pokoljenju, hrvatski će pjesnik Vladimir Nazor biti i mali Jovo i sveti Đorđe i Ruža.

Ne samo da se to ne može nazvati ideologijom, nego je malo toga što bi hrvatskome jeziku učinilo veću čast od takve pjesme i što bi hrvatsko društvo tako uzvisilo kao što ga njome uzvisuje Vladimir Nazor. Istina, “Majka pravoslavna” samo je pjesma od tridesetak stihova, nije to Mannov “Doktor Faustus”, ali u potucanju po bosanskim šumama nije se moglo napisati koliko na Bodenskome jezeru. A ni talent tog hrvatskog Don Quijotea s titovkom na glavi, nije bio od te vrste.

Neobičan je sav taj mar da se, sa šezdeset i pet godina zakašnjenja, spriječi Nazora u nakani da ode u partizane i da se njegova pjesma, velika pjesma, nekako poništi i pretvori u, hrvatskome oku nečitljivo, ćirilično slovo na starome papiru. A doista, malo što u povijesti hrvatske književnosti ovome narodu čini takvu čast i iskupljuje ga od svakoga zla počinjenog u njegovo ime kao “Majka pravoslavna”. Kao stihovi: “Jesi li se nakukala iznad one strašne jame, o, jamo prokleta! Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže, pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču; i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna tavna? Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario, majko pravoslavna.”

Zacijelo, možda to i nije velika poezija, ali to je upravo ona poezija po kojoj se pozna veličina nekog pjesništva i neke književnosti, veličina naroda u kojemu je neki pjesnik stvarao. Zlo je i djetinjasto odricati se takvih pjesama, e ne bi li se iz pameti i sjećanja odagnalo ono zbog čega su morale biti napisane. Uzaludno je iz Nazora istjerivati partizana da bi mu su utjeralo cvrčka.