KLASA OPTIMIST

Mala djeca i mali narodi čine jednaku stvar. Izmišljaju povijest koje nikada nije bilo

Kad pospreme lutke i kocke, krpene žirafe i magarce, kamione i bagere u kutije, skinu se u pidžame, operu zube i uvuku se pod pokrivače, kad im odgajateljica poželi laku noć i ugasi svjetlo i samo još blijedi mjesec sja kroz široke prozore, mališani još neko vijeme pripovijedaju o svojim tatama.

“Moj tata je doktor”, kaže Ivana. “Ima bijelu kutu i lijepo miriše, a ako si dobra i ne plačeš kad ti pregledava grlo, on ti da crvenu lizalicu.”

“Moj tata nosi brkove i kožnu jaknu i vozi crni motor”, reče iz kreveta u kutu Goran. “Nekad i mene pusti da vozim.”

“Moj tata je lovac”, oglasi se pustolovni Roko. “On lovi lavove i tigrove i slonove u Africi.”

“Moj tata živi u velikoj kući kraj mora, a tamo je i jedna soba samo za mene, igračke s kojima se samo ja smijem igrati i klavir koji samo ja smijem svirati”, javi se na kraju i mala Marta zijevajući.

Djevojčice i dječaci iz domova za napuštenu djecu često prije spavanja pričaju ovakve nekakve nevjerojatne priče o očevima ili majkama koje nikada nisu upoznali. Da bi se obranili od samoće i čemera što pritiskaju njihova majušna srca, izmišljaju roditelje što su bolji, pametniji i ljepši od onih koji su ih ostavili, a koji će jednog bijelog dana, bez izuzetka, na kraju svih priča, doći po njih, nasmiješeno ih zagrliti, uzeti za ruku i odvesti kući.

Mala djeca i mali narodi čine jednaku stvar, pomislio sam nekidan čitajući u Slobodnoj Dalmaciji intervju s arheologom i povjesničarom Nikolom Jakšićem, koji je nakon mnogogodišnjeg posvećenog istraživanja srednjovjekovnih kamenih ulomaka nedvosmisleno zaključio kako nikad nije živio nijedan hrvatski knez po imenu Višeslav. Sve je u vezi toga Višeslava veoma mutno, a ni egzistencija drugih naših, takozvanih narodnih vladara nije bogzna kako izvjesnija. Upravo kao što nesretni mališani u splitskom Maestralu i u zagrebačkom domu u Nazorovoj izmišljaju mame i tate, i Hrvati imaju svoje nacionalističke fantazije o plemenitom Držislavu, hrabrom Tomislavu, pobožnom Krešimiru, velikodušnom Trpimiru i drugim mudrim, visokim, naočitim, srčanim i dobrostivim hrvatskim kneževima i kraljevima. Imaginirali smo sretnu povijest s vladarima našeg roda i imena, srednjovjekovnim očevima nacije, ne bismo li nekako potisnuli da očeve pravo nismo ni upoznali, da smo smo bijedna, napuštena siročad koju nitko nije želio ni volio.

Nije li i smiješno i ganutljivo kako su od jednog kratkog i ne naročito jasnog natpisa na jednoj krstionici nađenoj u Veneciji ozbiljni i učeni profesori konstuirali cijelu povijest kako je tu bio jedan Višeslav, pod kojim smo se mi Hrvati svečano zakleli Isusu Kristu, odričući se drevnih staroslavenskih vjerovanja u šumske bogove, jezerske vile i demone vatre. Ili kako se od samo nekoliko krnjih latinskih zapisa, koji se i ovako i onako mogu protumačiti, došlo do Tomislava, njegove raskošne krunidbe u Livanjskom polju i slavne pobjede nad Mađarima. Do detalja se sastavio životopis jednog velikaša koji možda nije ni postojao, pa su ga stoljećima nakon njegove smrti još i slikari naslikali, s čvrstom, četvrtastom bradom, namrštenim čelom, zlatnom krunom i mačem u mišićavoj desnici, na bijelom arapskom konju, u blistavom čeličnom oklopu, okruženog podanicima što su, redom kao i on, jahali rasna grla i bili čisti, začešljani i imali sve zube.

Da su moćni hrvatski vladari zaista i postojali, oni pouzdano ne bi bili takvi. U sentimentalnim žanrovskim pripovijestima kralj sa svitom obično prolazi cestom između zrelih usjeva, a žeteoci se znojnih lica uspravljaju i razdragano mu mašu i šalju poljupce. Jedno se dijete čak osmjeli da Tomislavu odnese kitu mirisnog poljskog cvijeća. U naravi, međutim, mnogo je vjerojatnije da bi se musavi i gologuzi seljaci razbježali kao miševi i vireći iz blatnjavog vrbika čekali da voljeni vođa prođe. Ako bi se i našao tkogod glup da reče: “To je kralj naše krvi”, netko bi mu razumno poklopio: “E, nabijem i tebe i njega”.

Ako je u srednjem vijeku netko vladao, ako ste tada pred nekim muškarcem pokorno padali na koljena, taj je naprosto morao biti sociopat, ili okrutni nasilnik, ili podmukli spletkar, ili i jedno i drugo. Kralj je bio bezobziran gad koji će vam uzeti kravu, silovati maloljetnu kćer i šutnuti vas nogom dođete li ga preklinjati da se smiluje. Jer po tome on upravo i jest vladar, sva njegova vlast dolazi isključivo iz gole sile, iz njegove odvažnosti da potegne teški mač i njime klepi po šiji drugog čovjeka, pa se s krvavim sječivom osvrne po prostoriji i ljubazno upita ima li još tkogod da se ne slaže s njegovim mišljenjem i njegovim nebeskim pravom na krunu.

Mislite li da su Zoran Milanović i Tomislav Karamarko loša vlast, trebate znati da su i jedan i drugi mila majka za takozvane narodne vladare otprije dvanaest stoljeća. Puk je u svoje vrijeme vjerojatno mrzio i Petra Krešimira Četvrtog i ćaću mu Stjepana Prvog više nego što je ijedan od nas mrzio Ivu Sanadera ili Jadranku Kosor, a ni Petar Krešimir Četvrti ni Stjepan Prvi nisu se zbog toga uzrujavali. Narodni vladari nisu se trudili svidjeti narodu, obećanjima se umiljavati glasačima. Ne znamo mnogo o njima, ali sasvim je nesumnjivo da ni Tomislav ni Držislav nisu ni glumili da su socijalno odgovorni i milosrdni, pa gradili bolnice, škole i fontane, dijelili državne mirovine i stipendije siromašnoj, a bistroj djeci. To da su bili kneževi i kraljevi sretnijima i bogatijima je činilo samo njih same i retardirane nastarije sinove koji su ih nasljeđivali, a nakon što su otišli, jer su ih svrgnuli tuđinski vladari, može biti da je narodu bilo lakše živjeti. Pod takozvanim je okupatorima represija popustila i nameti su bili manji.

Dugo se vjerovalo kako je vlast naše krvi i imena bolja od vlasti koja govori tuđim jezikom, ali danas, nakon četvrt stoljeća neovisne Hrvatske, s velikim pouzdanjem možemo reći kako je to bila samo glupa nacionalistička fantazija. Jedan je Tomislav u desetom stoljeću porazio Mađare, da bi se drugi Tomislav u dvadeset prvom Mađarima prodao, a i jedan i drugi to su uradili samo za svoj račun. Ako koji od njih nikad nije živio, nemamo za čim žaliti. Nije nam to baš nikakav gubitak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 07:02