ZAGREB - Najnovija predstava kazališne skupine Montažstroj, “I Fuck on the First Date”, privlačila je dakle gledatelje krupnim mamcem od naslova. Odigrana je samo pet puta, za 33 gledatelja svaki put.
Dakako, u predstavi što ju je energično, ali i pomalo dešperatno zamislio Borut Šeparović, nema nikakvog prvog spoja, ni sa seksom ni bez njega, nego je posrijedi odulji performans o nasilju u suvremenom društvu, onom politički motiviranom i onom, gotovo bismo rekli, biološki zadanom.
Na neugodnom mjestu
Tri sudionice, plesačice, pjevačice i performerice, Ana Stunić, Petra Zanki i Roberta Milevoj nude se kao idealne manekenke fanatizma i s osmijehom, uz fantastičan ples i s mnogo empatije, pjevaju posjetiteljima na uho, pozivajući ih u lagodnu smrt.
Kasnije se omotavaju ljepljivom vrpcom za koju lijepe predmete iz svojih damskih torbica. Sastavljaju bombu kojom će se raznijeti.
Predstava se odvija na neugodnom mjestu: na šestom katu noću prazne zgrade Eurocentra, u Miramarskoj ulici, u restoranu iz kojega se pruža pogled na devastirani donji Grad, prenapučen krovovima kao kakva azijska metropola u nastajanju. Stolovi su sklonjeni u stranu, a trideset i tri plastične stolice publika zauzima kao da putuje u poslovnoj klasi, u nekom ugodnom avionu.
Ljubazne poput stjuardesa
Pred sobom imaju izvođačice iza kojih je platno koje isprva otkriva dnevnu panoramu grada s istog mjesta, a potom mijenja boje, sugerirajući stupnjeve opasnosti, sve do definitivne crvene boje. Na platnu se čitaju različiti citati, uglavnom s interneta, na engleskom, koji govore o različitim stvarima a najupečatljivije o ženama samoubojicama, koje zauzimaju sve prominentnije mjesto na karti užasa.
Takozvani domjenak koji gledatelji konzumiraju poslužen je upravo onako kako se služe obroci u poslovnoj klasi, a i akterice su, eto, ljubazne poput stjuardesa. Potraga za nepostojećim centralnim smislom predstave ironizirana je ustanovljavanjem tzv. T faktora, zagonetne silnice koja, različito transformirana, upravlja našim mislima i našim osjećajima. Glavni T faktor realizirana je metafora i svijetli, u obliku toga slova, na obližnjem neboderu naše, odnosno njemačke, glavne telekomunikacijske kompanije.
Lažna učinkovitost
Do mjesta za igru posjetitelji stižu dizalom, po četiri u svakoj grupi, i taj je skriveni restoran, ružan, kabast, ostakljen, običnim ljudima nedostupan onako kako su mu nedostupne unutrašnjosti ostalih poslovnih zgrada u glavnom gradu. Kao mjesto umjetničke i “terorističke” inspiracije on je lucidno izbran da naglasi s jedne strane paranoju zapadnog načina života, a s druge njegovu lažnu učinkovitost.
Tomislav Čadež
Dakako, u predstavi što ju je energično, ali i pomalo dešperatno zamislio Borut Šeparović, nema nikakvog prvog spoja, ni sa seksom ni bez njega, nego je posrijedi odulji performans o nasilju u suvremenom društvu, onom politički motiviranom i onom, gotovo bismo rekli, biološki zadanom.
Na neugodnom mjestu
Tri sudionice, plesačice, pjevačice i performerice, Ana Stunić, Petra Zanki i Roberta Milevoj nude se kao idealne manekenke fanatizma i s osmijehom, uz fantastičan ples i s mnogo empatije, pjevaju posjetiteljima na uho, pozivajući ih u lagodnu smrt.
Kasnije se omotavaju ljepljivom vrpcom za koju lijepe predmete iz svojih damskih torbica. Sastavljaju bombu kojom će se raznijeti.
Predstava se odvija na neugodnom mjestu: na šestom katu noću prazne zgrade Eurocentra, u Miramarskoj ulici, u restoranu iz kojega se pruža pogled na devastirani donji Grad, prenapučen krovovima kao kakva azijska metropola u nastajanju. Stolovi su sklonjeni u stranu, a trideset i tri plastične stolice publika zauzima kao da putuje u poslovnoj klasi, u nekom ugodnom avionu.
Ljubazne poput stjuardesa
Pred sobom imaju izvođačice iza kojih je platno koje isprva otkriva dnevnu panoramu grada s istog mjesta, a potom mijenja boje, sugerirajući stupnjeve opasnosti, sve do definitivne crvene boje. Na platnu se čitaju različiti citati, uglavnom s interneta, na engleskom, koji govore o različitim stvarima a najupečatljivije o ženama samoubojicama, koje zauzimaju sve prominentnije mjesto na karti užasa.
Takozvani domjenak koji gledatelji konzumiraju poslužen je upravo onako kako se služe obroci u poslovnoj klasi, a i akterice su, eto, ljubazne poput stjuardesa. Potraga za nepostojećim centralnim smislom predstave ironizirana je ustanovljavanjem tzv. T faktora, zagonetne silnice koja, različito transformirana, upravlja našim mislima i našim osjećajima. Glavni T faktor realizirana je metafora i svijetli, u obliku toga slova, na obližnjem neboderu naše, odnosno njemačke, glavne telekomunikacijske kompanije.
Lažna učinkovitost
Do mjesta za igru posjetitelji stižu dizalom, po četiri u svakoj grupi, i taj je skriveni restoran, ružan, kabast, ostakljen, običnim ljudima nedostupan onako kako su mu nedostupne unutrašnjosti ostalih poslovnih zgrada u glavnom gradu. Kao mjesto umjetničke i “terorističke” inspiracije on je lucidno izbran da naglasi s jedne strane paranoju zapadnog načina života, a s druge njegovu lažnu učinkovitost.
Tomislav Čadež
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....