Marić, Plenković i naš život u klubu podrazvijenih

Zdravko Marić pokazao se dosad prilično otpornim na pritiske, ali svejedno mu ne bih bio u koži ovog proteklog vikenda na proljetnom okupljanju globalnih financijskih birokrata iz Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda u Washingtonu, kada je financijskoj eliti morao tumačiti svoje trenutačne ministarske ovlasti u kontekstu njegova budućeg mogućeg smjenjivanja. Morao je objašnjavati, jer važno je da mu vjeruju.

Hrvatska ove godine nema prostora za poigravanje državnim financijama. Marić je uspio uvesti disciplinu i rezervirati novac za otplatu dospjelih dugova države. Što, međutim, ako ne bude Marića? Ili još gore, što ako se u mogućem raspadu koalicije HDZ-a i Mosta i sastavljanju neke drukčije Vlade u političkom trgovanju izgubi razuman odnos politike prema troškovima države, koji je Marić, čini se, uspio uspostaviti?

Štogod da je Marić bankarima i ministrima u Washingtonu rekao o mogućem slijedu događaja u Hrvatskoj, teško da je mogao odagnati sjenu nepovjerenja financijske zajednice. Ne u Marića, njemu bi još vjerovali, nego u Hrvatsku koja u razočaravajućem nizu iz godine u godinu ponavlja političke pogreške. Za to još ne možemo kriviti ovu Vladu, ali niz od trinaest prijašnjih, od čega osam mirnodopskih, mnogočime je pridonio dubini nepovjerenja investicijske zajednice, ali i hrvatskih građana koji početkom devedesetih nisu očekivali politiku koja će napokon samostalnu državu izgurati na tranzicijsko začelje.

Ok, MMF nam je, za tekuću godinu, revidirao rast naviše i to je dobro. Dobro je i što je taj rast na liniji s rastom ostalih posttranzicijskih ekonomija, Češke, Slovenije, Estonije... Loše je što je tek malo bolji od grčkog, značajno ispod slovačkih, predviđenih 3,3 posto rasta (iako je Slovačka jedina zemlja s kojom se možemo uspoređivati jer u prvim danima tranzicije dijelili smo sličnu, lošu sudbinu). Za razliku od Hrvatske kojoj su vrata kluba zatvorena, ekonomski uništena Grčka zadržala je svoju poziciju u klubu naprednih europskih zemalja, gdje su i zdrave zemlje nove Europe - Slovačka, Slovenija, Litva, Latvija, Estonija i Češka, unatoč tome što je izvan eurozone.

Loše je i to što uoči proteklog vikenda investitorskoj i kreditorskoj zajednici servirana statistika govori o Hrvatskoj prije velike krize Agrokora, čije posljedice danas još ne znamo. Agrokorov pad može, ali ne mora dramatično promijeniti našu statistiku rasta. To prije svega ovisi o budućoj turističkoj sezoni, koja pak ovisi o mnogočemu na što ne možemo utjecati - od slovenskog pritiska na granice do mogućeg rasta terorizma u Europi koju nakon jučer započetih francuskih još čekaju i njemački izbori u rujnu.

Hrvatska je zaleđena u klubu zemalja u razvoju, zajedno s Poljskom, velikom i zato utjecajnom zemljom koju je loša politika izgurala na silaznu putanju, Mađarskom, koja je prva, još prije rušenja Berlinskog zida, krenula u tranziciju i prva postala zvijezdom nove Europe, dok nije potonula, također zbog loše politike, Rumunjskom i Bugarskom, ali i Srbijom koja je izvan EU i sada već definitivno neeuropskom Turskom.

I u tom europskom klubu podrazvijenih (ili, ako vam se više sviđa, "zemalja u razvoju"), Hrvatska je među lošijima. Dok je prosječni pad 2009. godine, kada je svugdje eksplodirala kriza, bio tri posto, hrvatska se spustila 7,4 posto. Dok je oporavak drugdje počeo 2010. (europski prosjek rasta te je godine bio 4,6 posto), Hrvatska je čekala 2015. i prvi početni oporavak po mršavoj stopi od 1,6 posto. Rumunjskoj ove godne proriču rast od 4,9 posto...

Slaba, ako ne i nikakva utjeha su povremeno lošije statistike onih u klubu najboljih, kao što je dublji početni pad Estonije (14,7 posto), Latvije (14,3 posto) i Litve (14,5 posto). Sve te zemlje u međuvremenu su se oporavile. Čak i nama bliska Slovenija koja je 2009. zaronila 7,8 posto, i ponovo dvaput tonula 2012. i 2013. (2,7, odnosno 1,1 posto), daleko je življa i brža na svojem putu prema zdravoj ekonomiji.

Sam Marić napravio je u svojim ministarskim počecima nekoliko pogrešaka. Najveća je njegovo nespretno ograđivanje od vlastite prošlosti u Agrokoru, pa onda njegov izlazak iz procesa odlučivanja o prvim kriznim koracima. Takvo populističko podilaženje (je li mu to naložio premijer?) šteti i njemu, i Vladi, i procesu iz kojega se povukao.

Umjesto da je iskoristio trenutak kako bi jasno rekao da je upoznat s problemima koncerna, jer nije moguće da za njih nije znao, i da je bio u timu koji je te probleme neuspješno pokušao riješiti, što za razliku od zamagljivanja nije nečastan posao, Marić se pokušao sakriti. Umjesto da, kao Vladin najbolji poznavatelj Agrokora, zajedno s Vladom krene u gašenje požara, on se demagoški povukao u izolaciju, iako su i on i premijer morali biti svjesni toga da oni koji ga tjeraju iz Vlade ionako neće povjerovati u njegovo isključivanje.

Sklanjanjem ključnog i dosad uspješnog ministra u pozadinu i Andrej Plenković i koalicijski partneri koji su to zahtjevali pokazali su nedostatak čvrstine (Plenković) i političko neiskustvo (Most), dvije najopasnije osobine za tim koji namjerava voditi državu. Upravo tim potezom učinili su nevjerodostojnim svog dosad najučinkovitijeg ministra, a Vladu doveli u opasnost da godinu koja je započela uspješno završi u minusu opasnijem od današnjeg Agrokorova.