RIMOVANJE

Marine Le Pen u Moskvi novi kamenčić u Putinovu destabiliziranju EU

 REUTERS

Vladimir Putin je, primivši Marinu Le Pen praktički kao državnicu, dodao još jedan kamenčić u mozaik destabiliziranja Evropske unije. Moskva neskriveno pruža ruku snagama suprotstavljenima jačanju Unije, bile one populističke ili suverenističke (kako sada sami sebe skupno nazivaju evropski pobornici zatvaranja državnih granica i monetarnih sustava), pa čak i ako su izrazito neofašističkih korijena, poput Nacionalne fronte kakvu je osnovao Jean-Marie Le Pen, Marinin otac.

Suština očito nije u ideologiji, nego u konvergenciji geopolitičkih apetita (nije li i pakt Molotov-Ribentropp prešao preko ideoloških divergencija?). Putinova Rusija je odlučila da joj Evropska unija nije partner nego suparnik kada se Unija usudila - unatoč njemačkim znatnim ekonomskim interesima u Rusiji - pretpostaviti načela međunarodnog prava (u konkretnom slučaju: Helsinške povelje u domeni nepovredivosti granica i teritorijalnog integriteta država) logici kako interesnih sfera, tako i "suverenističkih" zatvorenih revira.

Kamen kušnje bila je Ukrajina, jamačno i sama zaražena šovinizmom i fašistoidnim nostalgijama, koje ipak u sadašnjoj optici ne dokidaju pravo na teritorijalni integritet (baš kao ni na Balkanu, uostalom). Ustrajavši na sankcijama Rusiji zbog zaposjedanja Krima, pa i po cijenu vlastite štete, Unija se opredijelila za princip, za pravo nadređeno interesu. I tu je sva razlika. Ključna.

Na Krimu je čak manji problem meritum. Stanovništvo toga kompaktnog teritorija jamačno ima pravo na samoopredjeljenje, o čemu smo ovdje pisali ranije. Ali tu prestaju paralele s Kosovom jučer (na koje se Rusija rado i redovito poziva), ili pak Katalonijom odnosno Škotskom sutra.

Za razliku od tih povijesnih zemalja s etnički zapravo jedinstvenim autohtonim stanovništvom, sadašnji etnički sastav Krima postignut je imperijalističkim zauzimanjem i potiskivanjem autohtonih Tatara, izloženih dvostrukom etničkom "čišćenju": njihovu raseljavanju te naseljavanju Slavena.

Nadalje, autonomno Kosovo jučer a autonomne Katalonija i Škotska možda sutra, imaju za cilj samostalnost (uz to u sklopu evropskog projekta, gdje će - ne ostvare li se ruski planovi - Kosovo biti u istoj Uniji sa Srbijom, a Katalonija sa Španjolskom). Uza svu etničku istobitnost, Kosovo nije ušlo niti je uneseno u sastav "Velike Albanije" (unatoč propagandi kojom su talambasali pobornici, pazi sada, "Velike Srbije"). Cilj "krimske operacije", naprotiv, nije bila samostalnost troetničkog Krima (koji bi po tome bio sličniji Bosni i Hercegovini nego Kosovu), nego njegovo unošenje u Rusiju.

Upravo na primjer Krima se pozivaju one snage u Turskoj koje smatraju da Turska treba uzeti "svoju porciju" Trakije u kojoj živi muslimanska manjina kako turskoga, tako i pomačkoga slavenskog jezika. Nakon jučerašnjih bugarskih parlamentarnih izbora (u kojima se u propagandi za tursku secesionističku stranku DOST angažirao i turski ministar rada Mehmet Müezzinoğlu) i nakon referenduma koji bi turskom predsjedniku Erdoğanu imao donijeti sultanske ovlasti, te će tenzije vjerojatno popustiti (pa i zato što se nadam da EU ne bi ostavila barem svoju članicu Bugarsku na cjedilu kao što je svojedobno ostavila svoje buduće postjugoslavenske članice) - ali otrovni primjer Krima opstaje i ruje, prijeteći porušiti helsinški obrazac stabilnosti, znatno širi od Unije, po teoriji domina, počev od Donbasa.

Koliko je Putinovu ruskome državnom aparatu razbijanje stabilnosti članica Unije u prvom planu, gotovo kao neka fiksna ideja, svjedoče i manire i potezi ruskog ambasadora u Hrvatskoj Azimova, koji je mirno izišao iz kolotečine diplomatskih odnosa i diplomatskih manira, izazivajući svjesno i namjerno burzovnu krizu Agrokora izjavom da mu Rusija više neće pomagati.

Nije nikakva tajna da Hrvatska ima podosta "putra na glavi" u svojim odnosima s Rusijom, da je zanemarivala pa čak i minirala postignute dogovore (drugo je pitanje koliko su ti dogovori bili pametni - ali koga smo birali takva im je bila i pamet), da je demonstrirala svoju neuljudnost izbjegavajući poslati veleposlanika u Moskvu.

I hrvatska država, a i navodno hrvatske banke (sanirane hrvatskim novcem pa predane talijanskome odnosno francuskome bankarskom kapitalu koji iz Hrvatske bere povoljniji postotak profita s obzirom na angažirani kapital nego u svojoj državi), rado su dopustile da baš ruske banke stisnu za kesu najveću hrvatsku tvrtku, koja proizvodi 17 posto društvenoga brutoproizvoda Republike Hrvatske.

Novac, znamo, nema domovinu - ali je imaju koji njime barataju (pa bi se dalo razglabati o patriotizmu onih koji su vodili financijsku politiku Agrokora, a i njihovih stranaka).

O kakvu je mentalitetu riječ možda najilustrativnije govori Azimovljeva izjava, u maniri general gubernatora (da ne kažem: carskog vezira), da Rusija neće pomagati Agrokoru jer ga njegov predsjednik nije došao posjetiti.

Ako je problem u izostanku metanisanja veziru, gubernatoru "velikogo gossudarja", onda je jasno koliki je kulturalni jaz između ruske države i Evropske unije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 12:49