MARKO BIOČINA Bozanićevi ekonomski stavovi najsličniji su stavovima sindikata

U mnoštvu reakcija na uskrsnu propovijed zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića i njegovo upozorenje o “zlu koje želi zavladati medijima” relativno nazapaženo prošli su drugi dijelovi njegovih blagdanskih istupa, pa tako i znakoviti pasus iz poruke upućene vjernicima na samu Cvjetnicu. Govoreći o blagoslovu jela i blagdanskom stolu Bozanić je poručio: “To nas jelo ujedno i pita nastojimo li oko dobra, brinemo li se za druge i poštujemo li Stvoritelja. U konkretnim se okolnostima moramo upitati i odakle ta hrana dolazi; je li s hrvatskih polja, iz ruku hrvatskih zemljoradnika i ribara, iz hrvatskoga truda i nastojanja da živimo od lijepe domovine koju nam je Bog povjerio? Pitamo se štiti li se naše poljodjelce, omogućuje li im se da obrađuju naša polja, kako bi donosila obilan rod, da oni i njihove obitelji žive od rada svojih ruku?” Kupujmo hrvatsko, dugogodišnja akcija Hrvatske gospodarske komore, tako je dobila moćnog promotora, a kardinal, namjerno ili ne, iznio još jedan u nizu prilično diskutabilnih ekonomskih stajališta hrvatske Katoličke crkve. Naime, na razini konvencionalnog shvaćanja nacionalnog gospodarstva nema ništa pogrešno u ideji da neki vjerski dužnosnik poziva vjernike da kupuju hranu uzgojenu na hrvatskih poljima, od domaćih poljoprivrednika. Kupnjom i potrošnjom domaćih proizvoda potiče se domaća proizvodnja, što pak rezultira većom gospodarskom aktivnošću, zaposlenošću, te u konačnici bogatijim i prosperitetnijim društvom. Ne ulazeći u činjenicu da je ta ideja utemeljena na lokalnom, nacionalističkom, a ne univerzalnom shvaćanju Crkve - bez obzira na teško stanje hrvatske poljoprivrede - etički je vjerojatno opravdanije kupovati tzv. fair trade proizvode siromašnih zemalja Afrike i Azije - ako se ona stavi u razinu vjerske moralne obaveze, otvara se Pandorina kutija logičkih posljedica.

Ako je dužnost hrvatskog vjernika da hrvatsko porijeklo proizvoda koristi kao prioritetni kriterij svog potrošačkog odabira, znači li to i da hrvatski proizvođač mora ono što proizvodi prvenstveno prodavati domaćem potrošaču, bez obzira na sve ostale kriterije, poput cijene? Ako je tomu tako, neretvanskim proizvođačima mandarina nakon uspješnog izvoza u Veliku Britaniju ili Rusiju slijedi ažurni posjet ispovjedaonici i ozbiljna pokora... Nema ništa loše u motivima Bozanićevog poziva vjernicima da jedu hrvatsku hranu, no taj apel ukazuje na prilično kaotičan odnos hrvatske Crkve prema tržišnom gospodarstvu i modernoj ekonomiji uopće. I to ne prvi put. Pomalo kontradiktorno, javno izraženi ekonomski stavovi Katoličke crkve danas su, uz pojedine razlike, najsličniji stavovima koje zastupaju sindikati. Iako je teško ta često kontradiktorna stajališta svrstati pod jednu egidu, ekonomske ideje koje zagovaraju hrvatski biskupi često podsjećaju na ideje merkantilizma, rane ekonomske teorije koja je bila dominantna u Europi od 16. do sredine 18. stoljeća. Merkantilizam, često nazivan i ekonomskim apsolutizmom, bazirao se na idejama jake ekonomske uloge države, ostvarenja gospodarskog razvoja kroz trgovinu, strogih carinskih i drugih mjera protekcionizma domaćeg tržišta od uvoza, te ograničenja izvoza lokalnih sirovina na razini lokalnih prerađivačkih kapaciteta.

Merkantilizam i njegove ideje počele su propadati kada su se nakon Francuske revolucije počeli urušavati i apsolutistički državni sustavi diljem Europe. Ipak, tri stoljeća kasnije merkantilističke ideje u Hrvatskoj kao da doživljavaju “comeback”. Tijekom posljednjih godina Crkva je više puta, posredstvom svoje komisije Iustitia et Pax, iznosila ekstremno tradicionalističke ekonomske stavove, pozivajući na referendum o privatizaciji javnih dobara, kritizirajući Ustavni sud zbog ukidanja zabrane rada nedjeljom, napadajući politiku zbog “rada na štetu radnika”, te vrlo angažirano braneći tezu da “država nije uvijek loš gospodar svoje imovine”. Posebno zanimljivi bili su istupi iz 2011. kad je u razmaku od svega nekoliko mjeseci prvo komisija javno tražila profesionalizaciju javne uprave, te stvaranje “načela meritokracije”, a onda problematizirala činjenicu da “u društvu s 80 posto katolika, katolici ne čine i 80 posto zaposlenih u javnim poduzećima”. Dakako, i takvi stavovi su legitimni, no Crkva bi ih onda morala vjerodostojno promovirati u svim segmentima svog djelovanja, a ne da danas istovremeno u školskom sustavu zagovara individualizam roditeljskog prava da bira obrazovni program svog djeteta, a u gospodarstvu brani toj istoj individui da umjesto hrvatske odabere poljsku jabuku. No kako svaki princip valja prvo braniti na vlastitom pragu, tako će valjda uskoro i na zgradi Hrvatske biskupske konferencije trula fasada od skupog uvoznog poludragog kamena oniksa biti zamijenjena bračkim ili benkovačkim kamenom. Jer, ako štitimo naše poljodjelce, zar i škarpelini zaslužuju išta manje?