TVRDOGLAVE ČINJENICE

MARKO BIOČINA Realnost je rat, na pustopoljinama Sirije, Iraka ili ulicama Europe

 Marty Melville

Igrom sudbine smrtonosni teroristički napad u Parizu dogodit će se tek nekoliko dana prije nego što će se u Hrvatskoj obilježiti 25. godišnjica pada Vukovara - najtragičnijeg trenutka Domovinskog rata. Teško je naći uvjerljiviji dokaz koliko se malo svijet u promijenio u tih četvrt stoljeća. Jer, iako se radi o zločinima koji se u brojnim svojim detaljima razlikuju, njihovi osnovna obilježja zapravo su ista. Kao što je u procesu raspada Jugoslavije pogrešna politika međunarodne zajednice podmazala kotače ratnog stroja Slobodana Miloševića i radikalne velikosrpske ideje, tako je i sada djelovanje zapadnih sila na Bliskom istoku faktički stvorilo novu iteraciju islamističkog radikalizma - Islamsku državu. Nažalost, i danas, kao i onda, svijet će shvatiti da je ta politika pogrešna tek u onom trenutku kad politika više nema mogućnosti da riješi problem. Tu lekciju Hrvatska je platila desecima tisuća poginulih i ogromnim uništenjem potrebnim da bi se, nakon što su svi politički napori propali, silom izborila svoju neovisnost. Ista lekcija predstoji i zapadnom svijetu, a pitanje je je li svijest o tome još uvijek sazrela. “ISIL-ovi teroristi ne mogu i neće biti poraženi razgovorom, uvjeravanjem i razumijevanjem. Kompromisa koji bi im mogao biti ponuđen - nema. Jedino je pitanje da li ubiti ili biti ubijen”, tako je komentatorica uglednog britanskog Daily Telegrapha Julie Hartley Brewer ovih dana opisala dilemu s kojom je suočen zapadni svijet. Takav stav, potpuno suprotan liberalnim vrijednostima zapadne civilizacije, pa i osnovnim vrijednostima kršćanstva, kod mnogih će izazvati negodovanje, no valja se zapitati koja je alternativa. Prošlost se, nažalost, mijenjati ne može, pa tako niti poništiti sve one poteze zapadnih sila koje su dovele do stvaranja Islamske države. Sadašnjost je, pak, to da na velikom području Bliskog istoka postoji razgranata i kvalitetno ustrojena organizacija koja provodi možda i najtotalitarističniju ideologiju viđenu na svijetu od 2. svjetskog rata.

Sasvim izravno rečeno, IS-ova inačica islamskog vehabizma ekstremizam je koji nema teritorijalnih niti društvenih limita, teži uspostavi svojih vrijednosti i ciljeva na globalnoj razini, uništenju svih onih koji se tim ciljevima suprotstave, uz dosad neviđene razine brutalnosti. Za razliku od drugih radikalnih režima i ideologija koje trenutno egzistiraju na svijetu, smisao Islamske države nije tek vlastito postojanje i širenje, već i uništenje drugih. U takvim okolnostima, kako ispravno naglašava Hartley Brewer, kompromis je nemoguć - zato što je cilj kompromisa suživot, a upravo to je ideja koja je islamskim radikalima neprihvatljiva. Realnost je, dakle, rat. A njegov front bit će ili na pustopoljinama Sirije, Iraka i sjeverne Afrike ili na ulicama europskih metropola. Utoliko, možda je slučajnost, a možda ironični zaplet povijesti, činjenica da je ta nova faza u globalnom ratu protiv terorizma počela napadom u državi gdje je sam pojam terorizma i izmišljen, tijekom desetomjesečne vladavine terora francuskih jakobinaca u smiraju Francuske revolucije.

To državno institucionalno provođenje terora kao sredstva političke vlasti u narednim stoljećima je evoluiralo u “legitimne” forme javnog djelovanja. U invaziji na Irak američka vojska primijenila je strategiju “šoka i strahopoštovanja”, koristeći neproporcionalno veliku silu napada na neprijatelja s ciljem da “paralizira njegovu percepciju bojnog polja i uništi volju za daljnju borbu”. Pariški napadi i monstruozna okrutnost koju provodi IS samo su varijacija te iste doktrine, bez detaljne teoretske podloge i na nižoj tehnološkoj razini. Logično bi netko tu mogao zaključiti kako je sama Europa izazvala nesreću s kojom je suočena, no ta spoznaja neće pomoći rješenju problema, ništa više nego što će čovjeku zaraženom teškom bolešću shvaćanje da se zarazio svojom krivnjom pomoći da se izliječi. U tom smislu Europi je potrebno hitno liječenje, a prvi dio terapije sastojat će se od osvještenja o tome tko su i kakvi ljudi koji nam prijete. Možda i najbolji opis dao je prvi samoproglašeni terorist, ruski nihilist i revolucionar Sergej Nečajev u svojoj knjizi “Katekizam revolucionara”: “To je uklet čovjek. On nema privatnih interesa, stvari, osjećaja, veza, imovine, pa čak niti svoje ime. Cijelo njegovo biće proždire samo jedna svrha, jedna misao, jedna strast - revolucija. Srcem i dušom, ne samo rječima, već i dijelom, prekinuo je svaku vezu s društvenim poretkom i cijelim civiliziranim svijetom; sa zakonima, manirima, konvencijama i moralom tog svijeta.

On je njegov nemilosrdni neprijatelj i nastanjuje ga samo s jednim ciljem - da bi ga uništio”. Nečajev je to napisao 1869. - prije točno 146 godina. Jesmo li stoljeće i pol kasnije išta svjesniji kako s takvim ljudima, zapravo, nije moguće koegzistirati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 05:51