MARKO BIOČINA TLM-ov poučak: Ne vjeruj spasitelju koji stiže s jednom kunom u džepu

Ono što zvuči i izgleda predobro da bi bilo istina, rijetko i jest istina. U točnost ovog zrnca tradicionalne mudrosti ovih se dana, na poprilično brutalan način, moglo uvjeriti šestotinjak vlasnika posrnule šibenske tvornice TLM. Još prije samo mjesec i pol dana oni su svjetlo na kraju dugogodišnjeg tunela u kojem se TLM našao vidjeli u dolasku ruskog investitora Igora Šamisa, tobožnjeg uglednog industrijalca koji je stekao bogatstvo podižući na noge propala poduzeća. Upravo to Šamis je trebao učiniti i u Šibeniku, obećavajući milijune eura ulaganja u nabavu sirovine, pokretanje i modernizaciju proizvodnje u tvrtki koju je od prethodnog vlasnika dobio za 1 (čitaj: jednu) kunu. Prepreka tom Šamisovom instant blagostanju bio je tek stanoviti Branimir Lepur, omrznuti direktor TLM-a, s prethodnom bogatom karijerom u propalim tvrtkama (TEF, Vodičanka, Transadria...), koji je Rusu branio ulazak u tvrtku, optužujući ga da nema novca i da na račun TLM-a želi kupiti luksuzni automobil. Tjedni su prolazili, medijske svađe bjesnile, Rus je Lepura optuživao da štiti kriminal u TLM-u. Kad je naposljetku stekao kontrolu nad kompanijom, postalo je jasno kako obećanih milijuna nema.

Nema navodno ni famoznih Šamisovih tvornica u Češkoj, dok u Rusiji na njegovo ime - kako su izvijestili mediji - tek postoji presuda temeljem koje mora vratiti 16,6 milijuna eura koje je izvukao iz tvrtke Bummash putem fiktivnih kredita. Ukratko, dobre su šanse da je ruski spasitelj ustvari ‘lažnjak’, sitni spekulant i korporativni lešinar specijaliziran za cijeđenje zadnjih ostataka kapitala iz upropaštenih kompanija. Prvi koji je to shvatio bio je bivši direktor Lepur. Ipak, nakon otkaza na direktorskoj poziciji u TLM-u Lepur nije dugo čekao nov posao, već je prihvatio ponudu da savjetuje jednog uglednog stranog ulagača, i odnedavno vlasnika velikog industrijskog poduzeća u srednjoj Dalmaciji. Čovjek za kojeg sada radi Lepur inače posjeduje tvrtke u Rusiji i Češkoj, a u Šibeniku planira uložiti milijune u lokalnu aluminijsku industriju. Zvuči poznato? Zove se Igor Šamis, možda ste čuli za njega...Ovaj šibenski groteskni igrokaz svoj vrhunac doživio je prije nekoliko dana kad se Lepur pojavio na konferenciji za novinare braneći Šamisa i rezolutno odbijajući optužbe da je Rus lažni investitor. Iste one koje je on sam iznosio još prije mjesec i pol dana. Dakle, ‘kriminalac’ Lepur postao je savjetnik ‘prevarantu’ Šamisu. Kud će suza neg’ na oko, reklo bi se u narodu. Dio tog naroda - radnici TLM-a koji već mjesecima iščekuju plaću - sad su odlučili izaći na ulice i tražiti dolazak novog vlasnika. Osim što je krajnje suspektno može li se i kako vlasniku - a Šamis to jest - oduzeti legitimno stečena imovina, puno je ozbiljnije pitanje kakva je budućnost TLM-a, sa Rusom u vlasničkoj strukturi ili bez njega. Sama činjenica da se takav tip investitora pojavljuje u vlasničkoj strukturi tvrtke poprilično je uvjerljiv dokaz da je ona u teškom stanju. Šibenčani sada zazivaju pomoć politike, no realno gledajući, ta politika glavni je razlog zašto je TLM danas na rubu propasti. Naime, za shvaćanje razloga propasti ‘šibenskog diva’ bitno je sjetiti se zašto je on uopće i stvoren. Tvornica lakih metala stvorena je na osnovama nekadašnje Tvornice aluminija u Lozovcu, velikog pothvata osječkog poduzetnika Rikarda Ivanovića 1935. Bila je to prva tvornica aluminija na Balkanu, a njezina gradnja motivirana činjenicom da je potražnja za aluminijem u cijeloj Europi bila u golemom porastu, a u blizini velika drniška nalazišta boksita, te obilje nužne električne energije iz obližnje hidroelektrane Jaruga. Danas, osamdeset godina kasnije, rudnici boksita više ne rade, električne energije ima, ali ne baš po povoljnoj cijeni, a niti TLM, ustvari više ne radi proizvodnju, već samo preradu aluminija.

Primarna proizvodnja - elektroliza - političkom odlukom tadašnje HDZ-ove vlade nikad nije obnovljena nakon Domovinskog rata, već je TLM doveden u situaciju ovisnosti o dobavi sirovine iz mostarskog Aluminija, a samim time i cijela država u incestuoznu situaciju da opstanak važne državne industrije ovisi o osiguravanju jeftine struje za tvrtku u drugoj državi. Godinama se raznim makinacijama takva praksa i provodila, TLM je preživljavao, a na vrhuncu moći Ive Sanadera provedena je i krajnje suspektna privatizacija poduzeća skupini velikih domaćih tvrtki za 1 (čitaj: jednu) kunu, nekih i u vlasništvu intimusa tadašnjeg premijera, opraštajući pritom milijardu i pol kuna duga.

Cijela priča živjela je još nekoliko godina, da bi padom cijene aluminija i prekidom povlaštenog odnosa s Aluminijem nakon ulaska Hrvatske u EU, tvrtka opet potonula. Još nekoliko vlasnika se izmijenilo, milijunski dugovi nakupili, a TLM postao hit destinacija za svakakve egzotične ulagače, bizarne poduzetnike i spekulante s adresama od Bermuda do Udmurtije. Kad sjaše jedan, za jednu kunu će uzjahati drugi, pa pokušati ušićariti još nešto iz propale tvornice. Prvo Lepur, onda Šamis, pa na kraju Lepur i Šamis zajedno. Uz takav niz ‘spasitelja’ s jednom kunom u džepu, TLM je zapravo već odavno propao.