Miho Šiša Konavljanin ili život naivca u Hrvatskoj

Nevoljnom prigodom spustili smo se u Konavle, i tu sam, pod Bjelotinom, na taraci gdje se razgovaralo o odlascima s ovoga svijeta, doznao da je još početkom svibnja umro Miho Šiša Konavljanin. Pitam je li to igdje pisalo, govore mi da nije, a onda kažu da možda i jest. Na smartfonu tražim vijest, pa je i nalazim u Dubrovačkom vjesniku. Umro je, piše, u Domu za stare i nemoćne na Grudi, gdje je proživio posljednjih nekoliko mjeseci života. No sama vijest ne sadrži ništa važno - osim onoga što sam već čuo: umrje čovjek! - ali fotografija, vjerojatno i posljednja u Šišinu životu, itekako je sadržajna i bogata.

Njome je, tom slikom, ispričano sve o čovjeku, njegov život, kao i razlog zašto sam po vijest o njegovoj smrti morao potegnuti čak do Konavala, povodom jedne druge meni bliže i važnije smrti, koja, međutim, nije od važnosti za ove kronike, a onda i onaj drugi razlog zbog kog je vijest o životnom kraju Miha Šiše Konavljanina golema i važna, taman kao da se neki stari čempres izvalio iz korijena i pao po magistrali ili kao da je jednoga dana, početkom svibnja, nestalo cijelih Konavala, i namjesto njih pojavilo se more i granica s Crnom Gorom i Hercegovinom, pa je toj vijesti dva mjeseca trebalo da doputuje do Zagreba.

Tu sliku, od koje započinje priča o Šišinu životu, snimio je Željko Tutnjević, i sam važna figura, dubrovački fotograf i fotoreporter, jedan od posljednjih velikih lokalnih snimatelja i slikatelja u Hrvatskoj. Kad bi Tutnjeviću upao trun u oko ili kad bi mu se, ne daj Bože, razbio objektiv, nestalo bi Dubrovnika i okoline. Tko u to ne vjeruje, taj ništa ne razumije i ne zna.

Na Tutnjevićevoj slici soba je u potkrovlju doma na Grudi. Miho sjedi na stolici, u crvenoj majici kratkih rukava, crnokos i brkat, bez ijedne sijede dlake, konavoska hrlovina iz osamnaestog stoljeća, naizgled puno mlađi i zdraviji nego što je zapravo bio. Istoga takvog sam ga prvi i jedini put sreo kada smo prije sedam-osam godina banuli u njegov atelje u Mihanićima, u namjeri posve utopističkoj da kupimo sliku.

Na zidu iza njegovih leđa, među hrvatskim grbovljem, fotografijama i novinskim izrescima, tri Šišine slike, slijede kosinu krova, od najniže prema najvišoj. Na prvoj je portret Dubravke Šuice, iznad nje Luka Korda, vječni donedavni načelnik Konavala, među čije goleme zasluge u obnovi ovoga kraja spada i izgradnja doma u Grudi, gdje bi konavoska starčad trebala naći dostojanstvo i mir svoje epike, a iznad gospara Korde, Kolinda Grabar Kitarović u svojoj tradicionalnoj crvenoj opravici, ali s bijelom, jednostavnom košuljom kakvu inače ne nosi, a kojom je Šiša popravio njezin imidž.

Sva tri portreta su kao za osobnu iskaznicu, tri biste s plavim ključem u pozadini, izazivaju nelagodu karakterističnu za diletantske radove iz onoga besmrtnog udvoričkog žanra, koji je vazda i zavazda cvjetao u našim krajevima, kao jedini žanr koji je razumijevala i prihvaćala svaka vlast, osim u ona rijetka vremena kada bi kulturom u nas upravljali prosvijećeni ministri kakvih je uvrh glave bila trojica: Kršnjavi, Šuvar, Biškupić. Samo tada ovakvi portreti nisu bili mjera kolektivnog ukusa i identiteta. Ali nije Miho Šiša Konavljanin iz proračunatosti slikao Šuicu, Kordu i Kolindu. Na kraju svoga težačkog i osamljeničkog života, obilježenog fiksacijom vlastite umjetničke veličine i genijalnosti, Šiša nije imao potrebu ni razlog za proračunatost. On je te dvije žene i jednog muškarca slikao od srca, s ljubavlju i s uvjerenjem. Kao i toliki drugi koji se ovom vrstom stvaranja bave.

Pa zašto onda pišem priču o tom čovjeku, zašto me je ganula njegova smrt i zašto me je po tko zna koji put ojadilo što ovakve vijesti ne stižu do Zagreba? Zato što je Miho Šiša Konavljanin veliki umjetnik, svojevrsni ikonopisac Konavala i konavoske povijesti, i jedan od zanimljivijih hrvatskih naivnih umjetnika. Iz njegovog su diletantizma proistekla velika djela, među kojima, recimo, i golema žanr scena izgradnje Dubrovnika, ispred koje se često i rado slikao u svom ateljeu. Slavno je, naravno u lokalnim okvirima, njegovo platno na kojem je prikazana procesija u Pridvorju, a meni su bile drage i Šišine slike iz života konavoskih seljaka, na kojima bi, kao u stripu, prikazivao svakodnevicu jučerašnjeg svijeta, ali bez imalo kiča, općih mjesta i folklorizacije, kakve je prekoviše u djelima znamenitijih hrvatskih naivaca.

Slike Miha Šiše Konavljanina visile su po zidovima Konavoskih dvora, onih predratnih, davnih, koji su, barem u sjećanju, bili najljepši ugostiteljski objekt onih vremena. Tih slika nestalo je, kao i Dvora, u ratnom pustošenju s jeseni 1991. Tih dana i tjedana gorjela su širom Konavala najvažnija Šišina djela. Nisu bila vrijedna pljačke, jer su prikazivala jedan lokalni, u se zatvoreni, izuzetni svijet, koji se nije mogao drugdje presaditi, niti po drugim i tuđim zidovima povješati. Šišine slike, iz njegove najbolje životne i stvaralačke faze, kada je slika iz životnog nagona i iz čistog umjetničkog razloga, vrijedile su i nešto značile samo u Konavlima. Ali tada je on bio ozbiljan i dovršen umjetnik i za svijet izvan Konavala. Zvuči paradoksalno, ali nije.

Lako smo našli njegov atelje, jer su do njega vodili, i još vode, brojni putokazi. Nije ih on postavljao, nego ih je postavila zajednica, kao dio turističke ponude i lokalno-identitetskog znaka. Putokazi prema njegovom ateljeu bili su u ta poslijeratna vremena, kao i danas, među rijetkim živim kulturnim putokazima u ovom kraju. Možda i jedini, prije nego što je Niko Kapetanić proveo grandiozan projekt obnove Sokolgrada, a Antonija Rusković započela svoju utopističku slikarsko-agitacijsku avanturu.

Ali putokazi su jedno, a mjesta do kojih vode nešto su drugo. Jedva smo ga našli kod kuće, danima su sve škure bile zatvorene, na zvono se nitko nije javljao, naokolo su se nadlajavali susjedski psi, a kokoši su po putu zobale vrijeme i čekale kad će ih pregaziti auto. Djelovao je depresivno i izgubljeno, nisam mogao da prestanem gledati tu njegovu kao zift crnu kosu i iste takve brkove, jesu li to bili geni ili je bilo nešto drugo, tek Miho Šiša nije imao nijedne sijede vlasi.

Ne zna se tko je bio zbunjeniji: on što nas vidi ili mi što njega vidimo takvog. Govorio je da mu je žene ostala slijepa. Bio je nesretan, kao da je čekao da što prije odemo. Živnuo je, međutim, i u času se preobrazio čim sam mu spomenuo njegove slike, i počeo opisivati, onako po sjećanju, one spaljene slike iz Konavoskih dvora. Uveo nas je u atelje, gdje su po zidovima pomiješane visile slike jednog i drugog Šiše Konavljanina: onog koji će na kraju, u staračkom domu na Grudi, portretirati Kolindu, a koji je u to vrijeme slikao Tuđmana u pobjedničkim pozama, i onog koji je stvarao jednu konavosku mitološku povijest, onako kako ju je sam zamišljao i izmaštavao, jedinstvenu, neusporedivu i brojgelovski detaljnu. Kako to već biva kod naivaca i diletanata, čak i onih najvećih i najdarovitijih, Šiša je s jednakim unutarnjim uvjerenjem slikao remek-djela i bombonijerski šund, i nije znao zašto je jedno dobro, a drugo nije.

Onda sam ga pitao za cijenu jednoga lijepog, malog ulja Konavljanina orača. Sjećam se cifre koju je izgovorio, ali je neću reći. Nijedan živi hrvatski slikar ne bi za svoju sliku, za sličicu od dva dlana, tražio toliki novac. Naravno, znao sam da tu nema priče. On je stvarno vjerovao da njegova djela toliko vrijede. I očito nije imao problem s tim što ih nitko za te novce nije kupovao.

Govorili su mi, neku večer na onoj taraci u Konavlima, da su mu htjeli organizirati veliku izložbu i izraditi reprezentativnu monografiju, ali da ni to nije išlo. Jednostavno, on je svoje slike tako precjenjivao da je svaki praktični razgovor gubio svaki smisao. Ili je, možda, bio u pravu? Možda njegove slike vrijede upravo onoliko koliko on za njih traži. Umjetnost nije isto što i paprike na tržnici, pa da kilogram košta onoliko koliko ga kupci žele platiti. U umjetnosti ne važi zakon ponude i potražnje, nego je zakon umjetnosti u uvjerenju onog tko ju je stvorio. Golemo je bilo Šišino uvjerenje, i ne mogu reći da mu na njemu ne zavidim. Želio bih takvo uvjerenje za sebe, više nego ijednu Šišinu sliku.

Na njegovu stolu tada sam vidio jedan mali crtež, ne veći od lista iskinutog iz teke. Ulaze na Stradun dvije Konavočice, u nošnjama i sa sepetima. Samo što nisu koraknule u veliki, bogati grad. Uplašene, smjerne. Dubrovnik je sjenčen olovkom, crno-bijeli grad, a njih dvije živih boja, pune crvene, plave, crne. Zbunjene, pred ulaskom u grad… Da sam drukčiji, ukrao bih mu taj papirić. Na njemu je otisak genijalnosti onoga pravog Šiše.

Priča mi čovjek koji ga je dobro znao i htio mu pomoći kako je samo odmahnuo rukom na spomen spaljenih slika. Nije to ništa, govorio je, sve to ja mogu ispočetka naslikati. Kao da govori o krečenju kuće. Nije on znao da se to ne može. I to je bio pravi Šiša. Genije jednoga malog, dovršenog svijeta. Bog da mu dušu prosti.