Milanović još jedino od vlasti nije odustao. Kako je krenulo, možda i to dođe na red

Kada je Kukuriku koalicija premoćno pobijedila na prošlim parlamentarnim izborima, njezin čelnik, predsjednik SDP-a Zoran Milanović u noći izborne pobjede održao je jedan od svojih najboljih govora. Tog 5. prosinca 2011. malo poslije ponoći budući premijer poslao je poruke koje su zvučale ne samo uvjerljivo, već i iskreno.

“Idemo na posao, možemo i pogriješiti, ali ne smijemo stajati, ne smijemo iznevjeriti sve one ljude koji su nam danas dali povjerenje, dobru ljudsku vjeru”, bila je jedna od ključnih rečenica. Upravo je ta Milanovićeva poruka stavljana u prvi plan.

S razlogom.

Jer građani su bili umorni, ne samo od krize koja je tresla već treću godinu, već i od neodlučnih poteza i političkog kalkuliranja dotadašnje Vlade, od traženja “puta prema putu izlaska iz krize”... Vjerovali su da su konačno dočekali nekoga tko će početi donositi odluke. Pa makar i one s kojima se možda neće slagati i neće ih odobravati.

U izbornoj im je noći čovjek, koji je osamnaest dana kasnije postao predsjednik Vlade, dao tračak nade da će stvari ipak biti drugačije. Bio je drčan, nabrijan, izravan... ostavljao je dojam da mu je važnije ostvariti rezultate nego se slatkorječivim obećanjima svidjeti svima.

Danas, gotovo tri i pol godine kasnije, s pravom se možemo pitati: premijeru, što je ostalo?

Ne prođe mjesec da od istog tog premijera ili nekoga od njegovih ministara ne čujemo da je Vlada od nečega odustala. Ne prođe ni mjesec u kojem se ne razveselimo jer smo saznali da su Banski dvori napravili dva koraka naprijed. No, ubrzo nas dočeka hladan tuš kad shvatimo da su istovremeno napravili i tri koraka natrag.

Odustali su od poreza na nekretnine, od outsourcinga, od monetizacije, projekta koji neće biti proveden ali je porezne obveznike stajao 7,8 milijuna kuna, koliko je plaćeno savjetnicima, odustalo se od master plana bolnica za koji smo francuskim konzultantima iskeširali 200 tisuća eura, od racionalizacije školske mreže, o čemu doduše slušamo ne samo od Kukuriku ministara, nego i od svih ministara obrazovanja u proteklih 20 godina, od prodaje HPB-a, od objedinjavanja računovodstvenih službi unutar jednog sektora, od dijela seksualnog odgoja u školama, od jačeg oprezivanja honorara... a upitan je i projekt eksploatacije Jadrana, radi čega je premijer najavio raspisivanje referenduma.

Sve su to najavili pa se povukli - nešto zbog nezadovoljstva javnosti, nešto zbog ucjena koalicijskih partnera, nešto zbog pritiska oporbe...

Netko će reći: pa dobro, tko radi - taj i griješi, i dobro je grešku priznati i ispraviti je.

I to bi, dakako, trebalo pozdraviti.

Ali ne i kada je riječ o nečemu tako važnom kao što je vođenje države. U tom slučaju svi s pravom očekujemo da se preuzme odgovornost, odnosno da se o svakoj odluci dobro promisli, da je analiziraju, sagledaju sa svih aspekata, te je onda objave te detaljno objasne građanima zašto je donose, sa svim dobrim i lošim posljedicama. Ali i da je nakon toga odlučno guraju do kraja.

I taman kad smo se “ponadali” da je Milanović ispucao sva odustajanja - prevarili smo se.

Odustali su čak i od nečeg tako banalnog kao što je izgled registarskih pločica.

Ministar unutarnjih poslova nemušto se opravdavao da se na registarske tablice, suprotno idejnom rješenju dizajnera, umjesto kvadratića vraća grb jer su tako željeli građani. Zašto te građane prije nisu pitali što misle kako bi trebale tablice izgledati? Zašto nisu proveli javno istraživanje prije nego što su u vjetar bacili 45 tisuća kuna kako bi saznali kakve pločice građani žele? Ako je sve zbog toga jer su tako željeli građani.

Potpuno je jasno da to nije zbog građana, jer ima mnogo i onih drugih građana kojima je novi izgled tablica bio u redu i kojima se od cijele ove farse i drame, koja se podignula oko nečeg tako nevažnog kao što su registarske tablice, diže kosa na glavi.

Sve je to zbog izborne godine i šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. Da on nije graknuo, pločice bi ostale iste, s kvadratićima.

Vladina odluka o odustajanju od idejnog rješenja tablica gotovo je jednako neobjašnjiva kao i Karamarkovo uporno inzistiranje na tome da se domoljublje pokazuje isticanjem nacionalnih simbola i stalnim ponavljanjem da voliš domovinu. Ne tako davno svjedočili smo kako su neki HDZ-ovci svoje domoljublje pokazivali držanjem ruke na srcu dok je svirala himna. Kasnije smo saznali da ih to domoljublje nije spriječilo da pokradu tu istu domovinu.

Umjesto da Karamarko, koji pretendira za nekoliko mjeseci zasjesti u Milanovićevu premijersku fotelju, pokazuje odlučnost i inzistira na nekim drugim, mnogo važnijim pitanjima te da konačno saznamo kako će on to upravljati državom ako bude u prilici, on se bavi registarskim pločicama.

Nikada, recimo, nije objasnio zašto se HDZ prije četiri godine zauzimao za monetizaciju, a danas je protiv nje. Milanović je, pak, odustajanje od monetizacije pravdao voljom građana jer je sakupljeno više od 700 tisuća potpisa za referendum. Kaže naš premijer, uz ostalo, i da su “neki uspjeli agresivnom retorikom uvjeriti ljude da je to rasprodaja državne imovine”.

Naravno da bi bilo političko samoubojstvo i dalje gurati projekt protiv kojega je toliko ljudi. Ali zašto Vlada nije koristila agresivnu retoriku kada je objašnjavala zašto nam treba novac od koncesije autocesta i da to sami ne možemo financirati, a ministar prometa sve je uvjeravao da projekt ide i nakon što su sakupljeni potpisi?

Žali danas i potpredsjednica Vlade Milanka Opačić što je prijetnja referendumom zaustavila outsourcing.

Pa tko joj je kriv što je jedan dan najavljivala outsourcing, drugi dan spin off, treći dan - ništa, dok su sindikati skupljali potpise i radili kampanju. Pa i zakon o referedumu, koji se pokazao glavnim kočničarem svim reformskim zahvatima Vlade, ista je ta Vlada odnosno njezina vladajuća većina mogla promijeniti. Na vlasti su tri i pol godine i imaju dovoljno ruku da to učine.

Možda ga nisu promijenili iz jednostavnog razloga jer dobro dođe i referendum izvlače kao dobar argument kada im treba objašnjenje zašto su odustali od nekih važnih projekata. Kada nakon dvije godine javne rasprave i natječaja, ovaj put bez prijetnji refendumom, odustanu čak i od izgleda registarskih pločica, onda se zaista može postaviti pitanje: što je sljedeće?

Zlobnici bi rekli da je Zoran Milanović odustao od svega, osim od vlasti. Kako je krenulo, možda i to dođe na red. Jučer je poslušao Karamarka vezano uz izgled registarskih tablica, a sutra, tko zna - možda konačno udovolji njegovu zahtjevu da podnese ostavku i raspiše prijevremene izbore.