MILJENKO JERGOVIĆ Marko Zloušić i što biva kada se lica zrcale u šakama ljudi

Pred putovanje u Burgenland, na književno predstavljanje u vinogradarski gradić Rust, preko njemačkog mi izdavača stiže zamolba bečkog fotografa, za fotografsku seansu koja bi se odigrala prije ili poslije događaja na koji stižem. Uvijek takvo što prihvaćam, fotografi su gotovo u pravilu zanimljivi ljudi, a nije mi mrsko ni da se slikam i da poslije gledam kako sam ispao na slici, ali ovaj put s posebnim entuzijazmom pristupam cijeloj stvari. Fotograf se, naime, zove - Marko Zloušić. I to je onda kao da te slika Bosanski Srednji Vijek, lično. Riječ je o drevnom srednjebosanskom prezimenu, fratarskom, kovačkom, kreševskom, jednom od onih prezimena čiji nositelji kao da su po nekoliko stoljeća stariji od samih sebe, ali je nekako logično, i po logici stvari tragično, da me jedan Zloušić sastaje iz Beča, iz te prve i posljednje bosanske tuđine.

Rođen 1981, djetinjstvo je proveo u Sarajevu, seleći se s roditeljima od jednoga do drugog podstanarskog stana, e da bi proljeće 1992. dočekao preko puta zgrade Novinsko-izdavačkog i štamparskog preduzeća Oslobođenje i novosagrađenog, šarenog staračkog doma, u kući koja će se u samo nekoliko ratnih dana već naći na prvoj crti fronte. Onoga dana kada su ljudi s čarapama na glavama blokirali grad - što je bila generalna proba početka rata - Marko je s ocem pošao u crkvu. Rekli su im da neće moći dalje, otac je insistirao, da tko su oni da njemu brane da ide u svoju crkvu, pa mu je jedan od onih s čarapama rekao: nemoj, bolan, vidiš da si s djetetom!

I to je, zapravo, bio kraj. Preko Kreševa, Splita i Zagreba Zloušići su nekoliko mjeseci kasnije stigli u Beč, i tu su do danas ostali. Marko, kao svaki pametan čovjek kojeg je povijest zadeverala i preselila, tabiri po svojim identitetima, koji su kompleksni i paradoksalni, kao i svi identiteti o kojima se malo porazmisli, ali kaže da je danas od svega što jest ipak najviše Austrijanac. Te večeri, nakon što završimo s fotografiranjem, sjedit ćemo u jednom neobično lijepom i dobrom restorančiću u Rustu - onda slučajno vidim da je iznad šanka, onako vrlo diskretno, prikucana pločica s Michelinovom zvjezdicom - i razgovarati o pripadanjima i nepripadanjima.

Pune četiri godine Marko Zloušić je svakoga dana vozeći se metroom fotografirao suputnike. Naravno, slikao ih je potajice, mobilnim telefonom - drukčije danas i nije moguće slikati ljude na javnom mjestu, u njihovome prirodnom okruženju. Nije im slikao glave, opet radi pravila privatnosti, nego noge, gola koljena, tijela u pokretu, i, naravno, ruke. Stotine pari ruku u različitim položajima i radnjama, dok nešto drže i prstima rade, dok strepe, raduju se i dosađuju, ruke u beskrajnom nizu varijacija, u nizu izraza ruku, jer i ruke, ako ih dovoljno pomno gledamo i ako ih dovoljno različitih znamo, imaju svoj izraz lica, izraz ruku… Pravilima privatnosti zaštićena su samo lica, teško da će itko dokazivati da mu je netko neovlašteno fotografirao ruke; ili još tačnije rečeno, pravilima privatnosti zaštićeni su nos i oči, jer su već usta i brada zajedničko dobro, nešto što je svima isto, javna stvar.

Svoj projekt iz podzemne željeznice Marko je nazvao “Metropeople”, i njime se ustrajno bavio, a da nije imao sponzora, kustosa, galeriju niti izdavača. Izgleda da nije imao ni do kraja razrađenu i jasnu ideju što, zapravo, želi s tim slikama. I to je trebalo proizaći iz samog procesa rada, iz tog beskrajnog niza ruku, koje nešto same za sebe govore i poručuju, iz bezglavih tijela, koljena i tek ponekih nijemih usta, što na Zloušićevim slikama djeluju poput ispražnjenog novčanika, odbačenog ispod sjedala u metrou.

Prije godinu dana je, kaže, izlagao dio tih fotografija. Sam je u jednom primjerku načinio i uvezao knjižicu tvrdih kartonskih stranica, koju mi pokazuje - i dok to čini očekivanja su mu, čini mi se, zapravo minimalna; samo bi htio da se pred tu famoznu fotoseansu nečim predstavi, da ne mislim da je totalni bezveznjak - ali ja bivam istinski zatravljen.

“Metropeople” je nevjerojatno inteligentno i precizno izvedeno istraživanje mogućnosti ulične (ustvari: željezničke, vagonske…), life fotografije u eri zaštićenih privatnosti i općenarodnog, planetarnog zazora od fotografskih objektiva. Ne kršeći nijedno, ili skoro nijedno, uvriježeno pravilo ni običaj, služeći se samo smartfonom, koji ionako iz ruku ne ispuštaju ljudi iz primitivnijih istočnoeuropskih zemalja, iako i ne samo oni, tako da promatrani i ne može znati kada ga tko smartfonom fotografira, Zloušić je pokazao kako se s malo domišljatosti i opreza, te uz minimalno ograničenje u žanru (ne prikazivati lice, tojest nos i oči), može raditi ono što su radili klasični majstori žanra u četrdesetim i pedesetim godinama prošloga stoljeća.

“Metropeople” je ujedno i prvorazredna antropološka analiza - kao stvorena za Ivana Čolovića - iz koje se vidi što rade ruke našega doba u časovima čovjekova odmora i samoizgrađivanja, u časovima duhovne nadgradnje. Jer je vožnja podzemnom željeznicom velikog grada najautentičnije vrijeme savršeno slobodne, svima dostupne duhovne nadgradnje. Jedne ruke drže novine, druge knjigu, treće papirić na kojem nešto piše, a četvrte smartfon. Jedna ruka drugoj ruci krši prste. Treća ruka u zajednici s četvrtom spokojno je preplela prste, kao u crkvi. Postoji običajnost šaka, etnologija prepletenih prstiju, antropologija i antropološka povijest ruku. To shvaćamo nakon što nam pred očima promakne sto, dvjesto fotografija Marka Zloušića.

Na kraju, ruke su drugo čovjekovo lice. Jedna knjiga se, inspirirana rečenicom Franza Werfela, zove “Nezemaljski izraz njegovih ruku”. Ako bismo dovoljno dugo ljude gledali u šake, a ne u oči i u lice, iz tih bismo šaka saznavali isto što saznajemo iz lica. Ili još i više, jer čovjek namješta izraz lica, a o rukama ne misli.

U četiri godine narastao je narod iz metroa - nisam pitao Zloušića, ali hoću: je li primjećivao kada bi iste ljude više puta fotografirao, jer i to mu je sigurno događalo - i projekt “Metropeople” došao je do svoga logičnog kraja. Kraj nastupa u trenutku kada ideja biva zaokružena i dovršena, a oko koje snima više nije u stanju da gleda svijet kao da ga vidi prvi put. To je ono kada se učini da su sve priče već ispričane i sve su slike već snimljene.

Marko Zloušić od onih je fotografa kojima je kamera alat za obradu svijeta, a ne sredstvo za njegove popravke. Onda je i moguće da jednako sigurno i samouvjereno radi sa smartfonom i s ozbiljnom kamerom i reflektorskom rasvjetom. Nakon “Metropeople” slijedi novi projekt - opet bez sponzora i s idejom u nastajanju - koji je nazvao “Working people”. Fotografira ljude u njihovom krajnje stiliziranom radnom kontekstu. Ideja je, kaže, slikati sve, “od čistača ulica do pape”. Bilo bi zanimljivo kada bi doista i fotografirao papu.

Eto nas u sumrak, na jezeru koje čini granicu Austrije i Madžarske, na drvenom jezerskom molu. Sjedam na stolicu koju smo pozajmili iz obližnje gostionice, i sesija počinje. Razgovaramo dok on slika, i to se onda dobro vidi na slikama, oslikava se na fotografijama kroz izraze lica, slične izrazima onih ruku. I tako, malo-pomalo, pada noć, i usmjereno svjetlo reflektora biva sve upečatljivije. Kraj nastupa nakon što na slici više ništa nije novo.

Portreti ponešto govore o portretiranom, ali mnogo više o portretistu. Tako je sa slikama svakoga pravog fotografa. O tome mislim dok sebe gledam na fotografijama Marka Zloušića, koji je onih travanjskih dana 1992. kao dječak preko Stupa odlazio iz Sarajeva, a ja sam ostajao i nisam imao pojma o njemu. Općenito, nisam imao pojma o tom odlazećem svijetu, s kojim se sada susrećem po Europi. Četvrt stoljeća kasnije on je austrijski fotograf. Lako ćete mu zapamtiti ime ako vam je Bosna u uhu.