MILJENKO JERGOVIĆ O ALBUMU RUNDEKA I CARGO TRIJA Ovo je stvarno dobro, i na neki vrlo neobičan način u dosluhu s ranim Haustorom

Prije trideset pet godina, stojim ispod pozornice polupraznog, ledenog Doma mladih, u ruci mi unučić s vinjakom, gledam mršavog, našminkanog mladića u radničkom kombinezonu, dok izvodi neku svoju pantomimu, a iza njega orkestar svira. Pjesma se zvala “Duhovi”, trajala je dugo, dvadeset minuta, dvadeset dana, dvadeset godina “crvena škoda po bregima juri/ zavoji ko valcer bečki/ vino nam niz gubec curi/ Pišta i ja smo opet dečki”. Savršena je rima vezala dvije slike jednog istog osjećaja, koji se za spektakularnih dječačkih pijanstava činio vrhuncem moći ovoga jezika. Imao sam tada petnaest godina. Neka je blagoslovljeno doba kada su petnaestogodišnjaci s vinjačićem u desnici ruci slušali Haustor.

Mnogo godina kasnije, kada već kao odrastao čovjek budem živio u Zagrebu, tražit ću u govorima ulice, u knjigama pjesama, posvuda, onaj jezični genij iz “Duhova”. Ali ga neću naći. Rundekov (i Sacherov) jezik iz tih ranih godina, koji sam ja, možda krivo, identificirao sa Zagrebom, bio je gibak, duhovit i svemoguć. A iza su svirali, bubnjali, šuškali i škripali svi saksofoni, konge, doboši i trube ovoga svijeta. Karipski ritmovi, reggae, calipso i ska, punk i revijalni orkestri naših radio televizija, zatim Rundekova solo gitara, svega je tu bilo i svega se čulo u tom jezično-glazbenom Babilonu ranoga Haustora. I radničke klase koja se spremala da ide u raj... Baj baj proleteri! Pojavljuje se jedne noći, preko puta gradskog partijskog komiteta, na zidu obloženom lijepim i skupim kamenim pločama, takav grafit. Ispisan crvenim autosprejom, brzom rukom nepoznatog počinitelja. Bio je to fin skandal. Mjesecima, desetljećima miješao se u meni ponos mladog ekshibicionista sa smrtnim strahom da bi počinitelj mogao biti otkriven. U međuvremenu je, vjerujem, slučaj otišao u zastaru, vrijeme je da olakšam dušu...

Nema u svemu ovom nostalgije. Samo životnog diskontinuiteta i dojma da sam živio i živim više različitih života. Prije nekoliko tjedana sam u knjižari Delfi, u Beogradu, kupio novi album Rundek Cargo trija “Mostovi”. Trebalo mi je za put do Zagreba. Odavno već ne kupujem ploče, ne skidam muziku s interneta, u autu slušam Šostakoviča i Stravinskog, ne treba mi ništa novo. Ustvari, ide mi na živce to vječno novo, a ustvari ponavljanje sve istih muzika... Onda, ide mi na živce eskapizam. Ne sluša mi se nešto uz što bih tapkao ritam po volanu i dupetom plesao po sjedalu, po papučici gasa nagonio bas-bubanj...

Ali ovo je stvarno dobro, rekao sam već prije granice kod Šida. I na neki vrlo neobičan način u dosluhu je s ranim Haustorom i vremenima kada sam s vinjačićem cupkao ispod pozornice Doma mladih. “Mostovi” su album troje muzičara: uz Rundeka su tu Isabel i Dušan Vranić. Svojevrsni čudaci. To je karakteristično za Rundeka: još od onih vremena, kada bi se iza njega na sceni izredalo desetak instrumentalista, svi oni su izgledali, ponašali se, djelovali kao čudaci. Svaka bi njihova pjesma bila po jedna odigrana predstava, po jedan zaokružen i dovršen svijet, u kojem nije bilo epizodista, i svatko je, svaki svirač, bio nešto više od muzičara.

Sad ih je samo troje. Idealna formacija uličnih svirača, recimo u prolazu Oktogona. Ili mali scenski orkestar, u nekoj velikoj, vrlo narativnoj predstavi, u kojoj bi se kroz povijest stradanja jednoga čovjeka razložila društvena propast i potonuće. Takve su predstave nekada stvarali Dušan Jovanović i Ljubiša Ristić (naravno sa Šerbedžijom, Miodragom Krivokapićem, možda i Nadom Kokotović...), a danas bi ih – ali gdje? - mogao stvarati Oliver Frljić.

Album otvara pjesma “Džaba”. Sjajan igrokaz na temu famoznog malog čovjeka koji je, znamo, uvijek žrtva i ni za što nikada nije kriv. Jedan od milijuna onih, anonimnih i bezimenih, koji su svojim djelovanjem i ponašanjem omogućili da nam bude ovako dobro. I Hitlera, i Pavelića, i bratstvo&jedinstvo, i ovo danas, sve je to vlastitom mukom i zalaganjem stvorio mali čovjek. Rundek parafrazira Šarla akrobatu – “Mali čovjek želi preko crte/ preko crte ne može od trte” – ali od Šarlova se vremena štošta promijenilo. Koja, Milan i VD bili su ironični prema malom čovjeku, Rundek je sarkastičan i otrovan: “Teška su vremena/ mali čovjek kuka/ kada vadi pare/ znoji mu se ruka/ sva pojeftinjenja njemu su preslaba/ on bi džaba/ džaba meso, džaba voće/ sve da bude džaba/ mali čovjek hoće”.

Slijedi prelazni “Midnight Calypso”, pjesmica od atmosfere i skrivenog plesa, tipična za Rundeka u svim fazama, koja služi da bi se od malog čovjeka stiglo do vrhunca albuma i pjesme koja u sebi sažima politički, povijesni, moralni trenutak epohe. “Ima ih” pojavila se prije nekoliko mjeseci na YouTubeu, usred polemike koju su preko tabloida vodili Zoran Milanović i Gordan Jandroković oko toga tko je kada slušao Haustor, kada im je Rundek poručio da poslušaju novu njegovu pjesmu.

“Ima ih” anamneza je kapitalističkog sustava na hrvatski način. Priča je to o društvu straha: “U ovoj me školi uče kako navesti ljude da misle i rade/ ono što gazda hoće da misle i rade/ a da se pritom osjećaju slobodni da izaberu upravo to/ jer su teška vremena/ i vreba otkaz, neimaštima, samoća, skupoća/ jad i očaj”. Pjesma je to o narastajućem fašizmu, u kojoj se precizno rekonstruira red stvari. Na početku su ekonomska pitanja zamijenila ona politička, koja se, i to smo odavno zaboravili, ovako ili onako, ali uvijek tiču slobode. Kada ekonomija zamijeni politiku, tada o slobodi više nema govora. To se vidjelo 1933. u Njemačkoj, o čemu je pisala i Hannah Arendt. Najgora politizacija po društvo je bolja od toga da ekonomija zamijeni politiku, jer tada ljudi misle i rade ono što gazda hoće da misle i rade, i još im se čini da su tako sami izabrali.

Zatim slijedi definicija djelovanja svih, pa tako i naših tabloida: “Ako želiš da se građanin osjeća ugrožen/ Zatrpaj ga informacijama o opasnosti i reci/ u ime tvoga dobra ombre tu su norme, standardi, zakoni, porezi, kvake”. Sloboda je, dakle, škodljiva i zato: “Ispred svake zgrade kamere, alarmi, zaštitne rampe/ rame uz rame s policijom oni nas čuvaju i štite od lopova/ pomahnitalih masovnih ubojica, terorista, džihadista/ pogedaj novine, zidove i portale/ i bit će ti jasno brale/ da ima ih, ima ih, ima ih...”

Nastavak pjesme kao da je prepisan iz kolumne i komentara nekoga od tabloidnih zaštitnika društvenog poretka, analitičara međunarodnih prilika, uglednog akademika: “U Africi, Aziji i Južnoj Americi dobra demokracija nikako da pusti korijenje/ u strahu od lokalnih tirana/ naoružanih grupica koje otimaju što ih je volja, uplašeni i siromašni/ jure prema našoj sigurnosti i obilju/ da ih otmu/ ili dobiju”.

Slijedi rast, u mržnju, u mrak, u fašizam – ali sve načinjeno i sastavljeno od dobro nam poznatih riječi, odavno već pripitomljenih i provedenih niz maticu narodnog mišljenja i kroz krvotok nacije - “To nisu ljudi kao mi/ ne, ne/ to su primitivni, neuki, malo tupavi/ ali bez skrupula/ donose nam opake tropske bolještine/ ako sretneš nekog takvog/ obavijesti me/ jer ima ih, ima ih, ima ih...”

I na kraju ide finale: “Saboteri/ strašne zvijeri/ puni su ih/ neboderi/ ima ih, ima ih, ima ih...” Tako završava najvažnija pjesma napisana u Hrvatskoj ovih dana i godina. Treća je na albumu, nakon nje slijedi još osam songova, odličnih, dobrih, pametnih, iako bi, zapravo, trebala biti na kraju. “Ima ih” je, naime, pjesma u kojoj skončava jedna društvena zajednica, ekonomska pitanja zamjenjuju pitanja slobode, i započinje hajka na neprijatelje. Najprije na strance, a kad stranaca više ne bude, onda na domaće. Etničko čišćenje proces je koji nema kraja, jer domovina nikada ne može biti dovoljno čista.

“Clouds” u Rundekovoj dramaturgiji dolazi nakon kraja, “Jednom/ nakon hiljada i hiljada ljeta/ kad ovim svijetom bude hodao jedan sasvim novi/ rosni ljudski rod/ repat i zlatook/ otkrit će roneći dnima novih ogromnih oceana/ betonska zdanja i žice/ i kraj njih zagrljene kosture u plesu s algama/ a iznad njih malo dalje u električnim planktonima/ čudne oblake u kojima su upisane riječi, brojke, slike...” Ova je pjesma postapokaliptična bajka, u kojoj se iskustvo naše civilizacije svelo na kajanje, strah i nadu. Lijepa, bolna i čudna stvar.

Darko Rundek i njegov Cargo trio nemaju se sa čime porediti. Ostajući izvan poredbe, izvan metafore i konteksta, oni su neki neobičan kulturni endem. Neprimijećen i neprimjetan kakvi već jesu endemi. Svejedno radi li se o Pančićevoj omorici i velebitskoj degeniji, ili o Thomasu Mannu i Edi Maajki, endemi su izuzeci od pravila. Endemi su mimo svijeta. Tako i ovaj današnji Rundek. Nekad su njegove melodije bile vedre, latinske. Danas su tamne, orijentalne. Na početku jedne začuje se zastrašujuće zavijanje turbo folk heroja. Istinito, kao “Duhovi” prije trideset pet godina.