MILJENKO JERGOVIĆ O ARAPSKOM KNJIŽEVNOM ODGOVORU NA CAMUSOVOG 'STRANCA' Ima li Camusov Arapin pravo na ime?

Priča o ubojstvu jednoga Arapina na plaži u Oranu među konstitutivnim je legendama našega dvadesetog stoljeća, koja u dvadeset i prvom biva još važnijom, sudbinskom po našu civilizaciju, tako da bi je nanovo trebalo pročitati. Sada to više nije egzistencijalistička pripovijest o pojedincu nasuprot sustava, o sitnom činovniku Mersaultu, kojemu stiže obavijest da mu je umrla majka, i koji skandalizira javnost time što na sprovodu ne pusti ni suzu, pa ga osude na smrt zbog ubojstva jednog Arapina, nego je danas, usred rata civilizacija i histerične okcidentalne mržnje i straha od muslimana, to doista priča o ubojstvu jednog Arapina, u kojoj već biva nevažno kome je umrla majka, i je li joj se plakalo na sprovodu.

Albert Camus svoj je kratki roman pod naslovom “Stranac” objavio 1942. Bivši komunist, izbačen iz partije pod optužbama za trockizam, pa anarhist, aktivni pripadnik Pokreta otpora, rasni karijerni novinar, u simboličkom je smislu prvi lijevi antitotalitarist zapadnog svijeta. Sartreu je zamjerio koketiranje sa staljinistima, na što se na njega sručio sav bijes one ljevice koja je u Sovjetskom Savezu vidjela svoje revolucionarno, istina uglavnom salonsko, uzdanje. “Stranac” ga je nakon rata proslavio. Važnost i slava te knjige rasla je sve do pada Berlinskoga zida, a mi smo je, početkom osamdesetih, imali u obaveznoj školskoj lektiri. Bila je to jedna od onih knjiga koju bi pročitao veći dio razreda: vijest iz crne kronike, s elementima intrige. Kao da je pisana za nadobudne šesnaestogodišnje gimnazijalce. Doista, Camus je sa “Strancem” izveo nevjerojatno širok generacijski i intelektualni obuhvat.

Rođenjem Alžirac, etnički Francuz, Albert Camus bio je pripadnik one prezrene etničke manjine koja će se po osamostaljenju Alžira naći u Francuskoj kao u vječnoj tuđini. Devedesetih poneki će bosanski Hrvat naučiti što znači biti stranac u Hrvatskoj. Šteta samo što se u to vrijeme nije čitalo “Stranca”, niti se razmišljalo o Camusu.

Kamel Daoud (1970.) također je Alžirac, također manjinac, ali na još delikatniji i pogubniji način nego Camus. On je Arapin, ali je u kulturnom i jezičnom smislu frankofon. Godinama glavni urednik i kolumnist “Le Quotidien d’Oran”, lokalnih novina na francuskom jeziku, i žestoki protivnik konzervativnih vlasti i islamskih fundamentalista. Abdelfetah Hamadaš, vođa vehabističkog pokreta u Alžiru, izdao je fetvu u kojoj je Daouda oglasio kao neprijatelja vjere, otpadnika i nastrano čeljade, koje je nastupilo protiv Boga i Božjeg Poslanika. Povod je našao u Daoudovom romanu, objavljenom u Alžiru 2013, pod naslovom “Meursault, contre-enquete”. Pred pomahnitalim imamom Daoud se pokušao braniti konstatacijom da njegovi građanski stavovi nisu identični stavovima likova iz njegova romana. Mi koji smo imali istu čast da nas napadnu zbog fikcije, ili zbog mišljenja o potencijalu povijesnih osoba u fikcionalnom djelu, dobro znamo da je pred komesarima, vjerskim koliko i onim drugim, uzaludno braniti se ovom vrstom argumenata.

Zamisao Daoudova romana, koji je sljedeće, 2014. godine objavljen i u Francuskoj, kod Actes Sud u Arlesu, zapravo je vrlo neprivlačna, nekako školaračka: odgovoriti na Camusov roman, perspektivom Arapina, zapravo brata onog ubijenog čovjeka iz “Stranca”. Takvo što traži velikog pisca, ali i sposobnost uranjanja u tuđi svijet. Da bi “replicirao” na “Stranca”, pisac bi oko te knjige morao sagraditi jedan novi svijet, morao bi se s autoritetom usprotiviti Camusu, ali mu ne uskratiti poštovanje, ne oduzeti nimalo njegovu romanu...

U Francuskoj Daoudov je roman doživio veliki uspjeh, kritičarske ovacije, finala najvećih književnih nagrada, Goncourta za debitantsko djelo, ali što je, možda, mnogo važnije, kao nijedna ranija knjiga uputio je bijelu kršćansku (i/ili judeokršćansku) većinu na to da u svemu, pa i u “Strancu”, postoji arapski i muslimanski pogled na stvari. No, naravno, “Merso, protuistraga” na hrvatski nije prevedena - Fraktura ne može baš sve stići i sve objaviti - ali zato jest na srpski, prevoditeljica je Svetlana Stojanović, a nakladnik Akademska knjiga iz Novog Sada.

Daoudov roman skoro da je u savršenoj simetriji sa “Strancem”, ne samo dužinom, nego i odabranom tačkom gledišta, pa i simboličkom prvom rečenicom: “Danas je M’ma još živa.” Kao što Camus ima jaku “tezu” - čovjek će biti osuđen na smrt ne zato što je ubio, nego zato što na sprovodu nije plakao - tako i Daoud polazi od činjenice da su europski kolonizatori u Alžiru, u Aziji i u Africi, ili gdje god bi se od srednjeg vijeka pojavili, svim planinama, rijekama, pustinjama i životinjama nadijevali neka svoja imena, ali su ljude koje bi zatekli ostavljali bezimenima. Preko te bezimenosti Daoud ulazi u Camusov roman, prodire u njegovo tkivo, i rekonstruira Meursaultov slučaj. Kao što je Camus preko Meursaulta progovarao o stanju europske kulture i civilizacije u dvadesetom stoljeću, tako Daoud govori o stanju iste te civilizacije na početku dvadeset i prvog vijeka. On to čini s posve neočekivanim autoritetom i literarnom silinom kakva s arapskih strana do nas još nije došla. Naravno, to nikako ne znači da je Kamel Daoud najbolji ili najvažniji arapski pisac današnjice, jer to on nipošto nije, nego da nijedna fikcionalna ili nonfikcionalna knjiga koja je iz tog svijeta doprla do nas nije imala tako razoran potencijal. “Merso, kontra-istraga” prava je knjiga-bomba, čija bi eksplozija mogla imati višestruke posljedica. Najprije, riječ je o dvostrukoj subverziji. S jedne strane, selafistički propovjednik i huškač Abdelfetah Hamadaš sasvim je ispravno shvatio da Daoud svojim romanom tuče po njemu i njegovima, dok je s druge strane više nego evidentno da se radi o knjizi koja funkcionira kao optužnica protiv onoga zapadnog svijeta koji je danas u ratu s muslimanima, a koji u Francuskoj personificiraju dragi hrvatski gosti Bruckner i Finkielkraut. Paradoksalno jest, ali jedini koji će ostati nedirnut upravo je Albert Camus. Njegov je roman Daoudu poslužio kao predložak i šlagvort za priču koja će prije funkcionirati kao počast Camusu, nego kao kritika njegova pogleda na svijet.

Ubijenom Arapinu ime je Musa. Musa je Kuranski Mojsije, onaj koji je svoj narod izveo iz ropstva. Ali možda i nije važno što stoji iza imena. Važno je to da ga je ubijeni Arapin nakon sedamdeset godina napokon dobio. Njegova majka i brat žive pod znakom nikad prežaljene i neosvećene smrti. Pravda uspostavljena sudskom presudom za njih nije bila nikakva pravda. Kao što nije bila ni za Camusa, a ni za Meursaulta. Slast osvete neće osjetiti ni kad se stvarno osvete i kad u časovima društvenog raspada pred konačno povlačenje kolonizatora iz zemlje ubiju svog susjeda Francuza...

Daudova priča višestruko je šokantna. Najprije, šokira način na koji njegova fikcija replicira Camusovoj, i kako najednom na palimpsestu staroga, dobro poznatog lektirnog romana izniče novi, i on nam, pored svega drugog, pokazuje što smo sve propustili pročitati u starom. Ali još je šokantnije kako se najednom i Daudov i Camusov roman snažno referiraju na živu zbilju naših života, i na sve ono što se ovog trenutka zbiva na obodima Europe, u zemljama Magreba i na Bliskom istoku.

“Dekolonizacija je kod nas obuhvatila čak i groblja kolonizatora, često smo viđali našu dečurliju kako pikaju loptu lobanjama iskopanim iz zemlje, znam. To je ovde gotovo postala tradicija, jer kada su kolonizatori bežali, obično su nam ostavljali tri stvari: kosti, puteve i reči - ili svoje mrtve...” Na zalisnim stranicama knjige bilježim citate, s brojem stranice na kojoj se dogodilo nešto što bih trebao upamtiti. Ovo je jedan od Daudovih citata, meni možda i najvažniji. Oni koji odlaze ostavljaju kosti, putove i riječi, čak i ako nisu kolonizatori, ostavljaju svoje mrtve. I mi smo tako, odlazeći, ostavili svoje mrtve, njihove kosti, putove i riječi. Pisac Kamel Daoud preuzeo je kao svoj cijeli njihov jezik. Samo na takav način i na tom jeziku mogao je biti napisan ovakav roman. Nismo ni svjesni kako nas se i na koje sve načine on tiče.

On tako opisuje kako se brat i majka ubijenog Camusovog Arapina useljavaju u raskošnu kuću protjeranog Francuza. Privikavaju se na novi novi dom, paze na njega tako što danima ne izlaze van, da se ne useli netko drugi... Nemoguće je da vas ovo na nešto ne podsjeti.