Trideset i pet godina ta žena ispaštala je grijeh o kojemu ne znamo ništa. I pristojno je vjerovati da lažu svi koji pišu ili govore da o njezinom grijehu nešto znaju. Osobno, sklon sam vjerovati da je Jovankin grijeh srodan grijesima svih naših bivših žena, djevojaka, ljubavi. Prvi put smo primijetili da je više nema 1978, za one velike Titove turneje po Sovjetskom Savezu, Kini i Sjevernoj Koreji, čiji je vrhunac bio kada su na prepunom stadionu u Pjongjangu korejanske pionirke, stotine njih, u isti glas pjevale lepe ti je, lepe ti je, Zagorje zelena, a najlepši, a najlepši beli Zagreb grad.
Maršal je stajao uz našega prijatelja Kim Il Sunga, sam i zamišljen, i uzaludan je bio svaki protokolarni trud da se prikrije njezina odsutnost. Od tada, pa do dana današnjega, trajala je i trajat će velika javna intriga o prirodi Jovankina grijeha i o razlozima njezina nestanka. U početku se o tome tiho govorilo, iza zatvorenih prozora i dvaput zaključanih vrata, samo u povjerljivom porodičnom krugu, gdje smo svi obavezani zajedničkom sudbinom, poslije se, nakon Titove smrti, već glasnije nagađalo, da bi krajem osamdesetih, s nailaskom novoga srpskog nacionalizma i uz Miloševićev marš kroz institucije, Jovankin slučaj u Dugi i u Intervjuu postao tema krvožednih eksperata za tajne službe i bračnu intimu, koji će se u sljedećoj fazi, nakon što ratovi dođu i prođu, u srpskome i hrvatskom tabloidnom tisku pretvoriti u strasne pornografe i paranoike, što će u sezonama kiselih krastavaca (i skišeljenih pimpeka) zabavljati priprostu nacionalističku javnost svježim nalazima iz bračne ložnice Brozovih.
Svaka riječ koja se u posljednjih dvadesetak godina objavila o Jovanki Broz i o njezinom mužu bila je pornografija. Drukčije se o njoj nije znalo i nije htjelo govoriti. Nitko o toj ženi nije drukčije govorio, jer ona nikome, zapravo, nije trebala.
Ono što je, međutim, zanimljivo, i čega gotovo da i nismo bili svjesni: Jovanka Broz svih je tih godina, mjeseci i dana bila živa. Možda je čitala novine, sigurno je gledala televiziju, i poput aveti kretala se po prašnim prostorijama napuštenoga komunističkog dvora. Bilo je tu više adresa, više kuća i dvorova, nju su ostavili u jednome, više nije važno kojemu, i u jednom trenutku više nisu znali što bi s njom.
U prvome naletu, nakon Titove smrti, neki bi se još i iživljavali nad njom, možda se to ponovilo i u vrijeme kada je perspektivni doktor marksizma Vojislav Šešelj, u ulozi četničkoga vojvode, kojega je rukopoložio vojvoda Momčilo Đujić lično, uz asistenciju popa Žarka Gavrilovića predlagao da se Josip Broz izvadi iz onoga bijelog kubusa i da mu se srce probode glogovim kolcem. Ali nakon što su i ta dvojica protutnjala, Jovanka Broz bila je tretirana, uglavnom, kao živi komad namještaja, koji trune i crvotoči, i ne treba nikome više. Titov pisaći stol, kanabe na kojemu je odmarao stare kosti, i njegova žena nikome nisu trebali. Osim paranoicima i pornografima.
Dok se starom cestom išlo prema jugu, prije nego što je HNS-ov gospodarski genij Radimir Čačić skupim kreditima izgradio autocestu, negdje malo prije Udbine prošlo bi se pokraj putokaza za Pećane.
U tom selu 7. prosinca 1924. rodila se Jovanka Budisavljević. I svaki put bih, bez ikakve primisli, suputnicama govorio: Ovdje je rođena Jovanka! Nekad bi netko upitao - koja Jovanka? Tako smo jedni drugima kratili putovanje: razgovorima o Jovanki.
Danas, putujući prema jugu, prolazimo pored Svetoga Roka, rodnoga sela Mile Budaka. Sagrađen je autoput, a Hrvatska se, ne morajući po ulasku u Europsku Uniju dalje voditi računa o tekovinama vlastite prošlosti, simbolički vratila u prošlost, ne bi li u ponovljenoj inscenaciji vojske Budakove zatukle vojske Jovankinoga muža.
Ali pustimo njih, vratimo se godinama Jovankine samoće i okajavanju njezina tajnoga grijeha. Nudili su joj da govori, da se požali i da izabere stranu u jugoslavenskim ratovima, a ta će joj strana onda omogućiti dobar i siguran život, dostojan njezine patnje. One patnje koju će izmisliti, i kojom će optužiti drugu stranu i svoga pokojnog muža, i tako otkupiti ugodu i komfor penzionerskih dana. Ona je to odbijala, i radije je živjela kao smjerna balkanska udovica, koja će svake godine, na dan muževljeve smrti, obilaziti njegov grob, isplakati suzu-dvije, spustiti buket i poći kući.
Samo tada, na groblju s jednim jedinim grobom, u Kući cvijeća, Jovanka Broz mogla je na trenutak živjeti životom svih naših starih žena, udovica, čiji su muževi pali kao partizanski heroji, ili kao ustaški i četnički junaci, tako da im se ni za grob ne zna, ili su umrli običnom mirnodopskom smrću, i ostavili njih da im se brinu oko grobova. Žene žive duže od muškaraca samo zato da bi se i mrtvome mužu mogle naći pri ruci, očupati mu travke oko groba, zapaliti svijeću...
Jovanki je bilo silno stalo da odigra ulogu udovice, da bude doživljena kao vjerna žena, koja vječno žali za svojom ljubavi. Nikada nije od toga odustala, nikada ga nije izdala. Što god o njoj pomislili, balkanski muškarci, patrijarhalci, nacionalisti i heroji prošlih i budućih ratova, poželjeli bi takvu udovicu.
Trideset pet godina Jovanka Broz živjela je okružena mržnjom i prezirom. U patrijarhalnoj matrici udovice slavnih muževa ili su nevjerne, ili su krive za njihove grijehe.
Koliko smo samo puta čuli da ni Slobodan Milošević ne bi bio onakav da mu nije bilo onakve žene... A sada će se po septičkim jamama internetskih foruma, i među komentarima anonimnog ološa po srpskim i hrvatskim web portalima, orgijati nad njezinim mrtvim tijelom.
Koje veselje, kakva zabava! Oni će obaviti ono čime su se u neka pristojna vremena bavili grobljanski crvi. A Bog, ili dobar slučaj, htio je da Jovanka Broz umre baš 20. listopada, na dan oslobođenja Beograda od fašizma. Taj joj epitaf nitko ne može oduzeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....