MILJENKO JERGOVIĆ PIŠE O PREDRAGU LUCIĆU Pjesnik-jezikotvorac koji je došao do kraja ovog izdijeljenog jezika

Jezik je javno dobro. Jednako pripada svima, i pjesniku-jezikotvorcu i onome koji je u ovom jeziku izgovorio samo riječ mama, a poslije nijednu više. Samo jedan je način da se uskrati pravo na jezik: smrću! Jezik ima početak u riječi mama, ali nitko nije došao do njegova kraja. Jezik je beskrajan kao vasiona. U jeziku je Bog.

Hrvatski je u posljednjih sedamdesetak godina imao dva pjesnika-jezikotvorca, dvojicu koji su čuli riječi prije, poslije i iza njihova značenja, dvojicu kojima se, zatreba li, rimovalo sve sa svim i koji su bili u stanju da od starih riječi ispjevaju nove. Jedan je bio Ivan Slamnig, drugi Predrag Lucić. Znali su Boga u jeziku, bili njegovi posvećenici.

Za Lucića je, kao i za Slamniga - premda za njega i ne baš sasvim - rima bila sredstvo humora. U ozbiljnim pjesmama Lucić niti je rimovao, niti se služio jezičnim igrama. U njima je, kao recimo i Adam Zagajewski, bio pjesnik slika i naracije, dok je u satiričnoj i humorističnoj poeziji, u persiflažama, pjesmama rugalicama i dnevno-političkim komentarima pjevanim po prepoznatljivom predlošku, bio pjesnik jezika. U prvom je bio samosvojni neoklasicist, u drugom genijalan narodni stihoklepac, lakrdijaš renesansnog duha i književnog obrazovanja, persiflažist i parodist i pjesnik nečuveno širokog stilsko-poetičkog repertoara. Njegova satirična i humoristična poezija jedna je povijest pjesništva pisanog ili prevođenog na ove jezike.

U tome je imao jednoga velikog i važnog uzora i prethodnika: Stanislava Vinavera, s njegovim pantologijama. Ono što je Vinaver dvadesetih godina prošloga stoljeća započeo i čime se, uglavnom, rubno i za svoju dušu bavio, podjebavajući beogradsku čaršiju i svejugoslavensku književnu javnost, Lucić je razvio i nadogradio do monumentalnih razmjera.

Savršeno zvuče i tutnje njegovi epski deseterci, kao u onoj iz 1993, iz vremena rata s Muslimanima (poslije Bošnjacima), naslova “Pogled puče kano šenluk-sanak”: “Poranio Tuđmanine Franjo,/Deli junak od Velikog Suka,/Protego se ko godina gladna, (…) Ter po bašči podno svojih dvora/Niz pendžere pogled strmeknuo. /// Puče pogled, tresnu o ledinu,/Puče pogled ko tri džeferdara (…) Puče pogled kano šenluk-sanak/O stoljetnom čvrstom jaranluku/međ’ vjernima i međ’ kaurima.” U dosjetci, dostojnoj epskoga pjevača, u kojoj Tuđman biva Tuđmanin, sve da bi se stekao slog koji je u pjesmi zafalio, ali onda i da bi ime glavnoga junaka zvučalo epski autentičnije, viteškije, moć je istinskog pjesnika-jezikotvorca. Lucić pri tom osjeća da pjesma može biti dobra jedino ako je odistinski pjesma a ne puko ruganje, pa ubacuje stihove koji su unutar epsko-narodnoga formata moćni i lirski upečatljiviji, i kombinira ih s lakrdijašenjem. I tako nastaje stih “Puče pogled ko tri džeferdara”, koji je i ganuće i cirkus.

Iz drugog su registra “Akademski teslogrami”, pisani 2006. Tako “Teslogoram in aeternam”: “Tog su Teslu slavili/Ko zanavijek živa/Dok mu nismo stavili/Kilo eksploziva.” Zatim “Pravosudni teslogram”, također inspiriran neznanim junacima koji su 1991. sred Gospića digli Teslu u zrak: “Za rušenje spomenika/Ne tražite krivce./Znate, ima znanstvenika/što puknu na živce.” Slijedi divan “Elektromotorni teslogram”, koji bi, da je imao kojim slučajem dara, sa suprotnom mišlju, mogao napisati i pjesnik domoljubnog usmjerenja: “Smišlja Tesla sav ozbiljan/Elektromotorče,/Na kraju mu cijeli Smiljan/Stao na traktorče.” Ali, avaj, kad ni Bog ne pripušta svakoga u jezik, nego je Luciću dao da napiše ovakvu pjesmu.

Ponekad on je šašavi avangardist, vrh hrvatskoga nadrealizma, kao u stihovima iz 1990: “Čvrčak piva gange, rere,/Na jajizin kokoš brunda,/Posrid gumna tovar lebdi - Ništa nije ka i unda.” Jebem li ga tko se ne nasmije prispodobama brundajuće kokoši i lebdećeg tovara! Tko to ne čuje, i čuveno ga ne ozari, taj stvarno dobar nije s jezikom.

U ponekom bi predlošku Predrag Lucić izmijenio samo riječ-dvije, i pjesma bi nastala sasvim nova. Najsvjetliji takav trenutak je “Apis o zemlji”, objavljen 30. listopada 1991, prije nego što se još išta dogodilo. Poslušajmo ga u tišini:

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:

A kto je ta šta je ta da prostiš

Kamo li ga ta

Odakle je

Kuda je

Ta

Bosna

Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

U Srbiji da prostiš jedna Bosna imade

I posna i bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Zgažena

Od

JNA

Lucićevo satirično i persiflažno pjesničko djelo obaseže četiri podebele knjižurine, tiskane u Algoritmu, zahvaljujući Kruni Lokotaru, te petu koja je izašla kod riječkog Adamića. Pjesme su mu još od kraja osamdesetih stjecale popularnost kod publike, a zatim i među svijetom koji je ranjen ratom, tako da mnogi napamet znaju poneki njegov stih. Godinama ja sam u glavi nosio, pa bi mi onda dolazilo da pjevam, Lucićevu verziju pjesme Neka cijeli ovaj svijet: “Znam - negdje metla ima/Da etnički se očisti svijet./Znam - neki račun štima/Kad podijeli se sve. /// Neka cijeli ovaj svijet/Zasja, zablista,/Neka postane Zemlja sva/Etnički čista. /// Neka cijeli ovaj svijet/Zove se Bosna,/Priznata pa izdata,/Seljiva i djeljiva/Država iz UN-a. /// Znam - stvorena je klima/Gdje bude njih da ne bude nas./O ljudi, gdje vas ima,/Jebo vam mater pas.” I tako sve do kraja, pjesma iz 1995.

Sinan Gudžević je kod Lokotara, u Algoritmu 2013, objavio knjigu od stotinjak stranica, naslova “Protiv svih nastava - parodije Predraga Lucića”, o kojoj se, kao ni o Lucićevoj poeziji, u Hrvatskoj dalje nije pisalo ništa. Njegovim se pjesničko-parodijskim strategijama bavio još samo Marko Vešović, sarajevski pjesnik, po rođenju i materinjem jeziku Crnogorac, i to bi bilo, uglavnom, sve. Zapravo je fascinantno kako je samo među svim tim stručnjacima za prozodiju i za stihovano hrvatsko sviranje kurcu, kakvima Filozofski fakultet u Zagrebu vrvi, mogao ostati tako temeljito neprimijećen Lucićev rad na stihu hrvatskoga i nekoliko srođenih jezika.

Tokom drugoga tjedna 2018, prelomnoga u Lucićevu životu, o njemu se pisalo mnogo, čime se i na koji način bavio, kakav je čovjek bio. Tako su se svijetom razletjele, da ih više nitko ne sakupi i ne upamti, i najveće pohvale na njegov račun, koje on, međutim, nije mogao čuti. Uvrede, koje su istovremeno doprle iz septičkih jama podno spomen-članaka na web portalima, nisu međutim bile nove. Na svaku od njih pjesnik se za života navikao, a na neki način svaku je od tih uvreda prethodno i opjevao. Za Lucićem su, eto, progovorili maleni i gnjevni, šareni u svom bijesu, šašavi od nemoći, junaci njegovih pjesama. Nikad još uvrede na račun pokojnika nisu zvučale prikladnije, jer su se tim uvredama slavili pjesnik i njegovo djelo. Tronuti i ožalošćeni prijatelji, Lucićevi nakloni čitatelji, ne bi ga svojim riječima tako mogli uzdići. U jeziku je Bog, a Lucić skoro da je došao do njegova kraja, iza psovke, iza rime.

Posljednju njegovu pjesničko-parodijsku knjigu, naslovljenu “Step by Step, Stepinac” Ministarstvo kulture odbilo je, kao bezvrijednu, otkupiti za javne knjižnice. Tim činom finaliziran je odnos književne zajednice prema jednom piscu. Crno na bijelo mu je priopćeno kako je sa stanovišta zamišljene i projektirane nacionalne književnosti i kulture savršeno bezvrijedno ono čime se bavio. A na kraju svih krajeva, to je nešto čime se zajednica određuje u odnosu na pisca. Hrvatski jezik beskrajan kao vasiona, ali je hrvatska književnost zato vrlo ograničena. Predrag Lucić ostaje izvan njezinih granica, te bi ozbiljan trud morao uložiti svatko tko bi ga ubuduće tim granicama htio obuhvatiti. On je ostao tamo gdje su i Ivo Andrić, Mak Dizdar, Vladan Desnica, oko kojih ovdašnji pljačkaši književnih grobova povremeno znaju poduzimati izvjesne radove, e ne bi li ih se na zor i napoprijeko pohrvatilo i privelo hrvatskoj književnosti ovakvoj kakva ona danas jest. A to tako naprosto ne ide. Između ostaloga i zato što bi se uz njih trebalo prihvatiti i priznati i njihove književne uzore i predšasnike. Tako, eto, i Stanislava Vinavera. Pa što je onda Stanislav Vinaver hrvatskoj književnosti?

Predrag Lucić pripada i užem i širem književnom i duhovnom kontekstu od konteksta hrvatske nacionalne književnosti. On je pjesnik parodist jednoga grada, možda i samo jednoga gradskoga kvarta, jedne kuće u tom kvartu. I pjesnik je parodist širega prostora, koji obuhvaća sve zemlje i ljude čijim jezicima je Lucić govorio i na čijim jezicima je pisao svoje pjesme. On je pisac svih koji su potekli iz one zemlje čiju je himnu ovako preraspisao: “Hej Kreteni, jošte živi/Riječ naših predaka/Dok u nama mis’o zrije/Njihovih bedaka. /// Živi, živi duh kretenski,/Živjet ćeš v’jekovma:/Zalud nas je pamet takla/Kad nam nisu doma. (…) Mi stojimo postojano/Kano budaline;/Proklet bio izdajica/Svoje kretenine.”