MILJENKO JERGOVIĆ Što znači biti liberal u Europi dopuštene i preporučene mržnje, u Europi kojoj su njezine banke ostale jedinom brigom?

A sada jedno ozbiljno pitanje. Što to zapravo znači biti liberal? Danas, 2015. dok valovi “migranata” oplakuju Europu, i pristižu s istoka i s juga, a ona im odgovara, uglavnom, strahom i gnjevom, otresa ih sa sebe nervozno, kao gladna kuja buhe, s tek jedva nešto malo prigodarske i zuboboljne sućuti, u trenucima kada se sjeti, ona Europa, iz čega je i od čega je nastala? Što znači biti liberal u Europi dopuštene i preporučene mržnje, u Europi kojoj su njezine banke ostale jedinom brigom? Je li liberal onaj koji je desno, ili onaj koji je lijevo, koji je malo s jednima, malo s drugima? Ima li liberal uvjerenja i izvan svoga novčanika? Postoji li liberal tamo gdje nema demokracije? A demokracija, kao što znamo, nikad i nigdje nije samo vladavina u ime većine, nego je demokracija vladavina za dobrobit manjine (što god tu manjinu predstavljalo), i za svakoga najiščašenijeg pojedinca. Kada bi demokracija bila samo vladavina u ime većine, fašizam i nacionalsocijalizam bili bi ideali demokracije.

A jedva malo manje demokratski bio bi komunizam. Postoji li demokracija u nekom društvu pitanje je koje se ne postavlja ustavnim stručnjacima, ekspertima za političke sustave ili vidovnjacima. To se pita one koji su u manjini. Zapravo, i ne mora ih se pitati: to se na njima vidi. Ako su progonjeni ili hapšeni, ako im se rugaju tabloidi, na očigled policije mlate ih neonacisti i o njima svoje velemišljenje imaju crkveni velikodostojnici, tada nema demokracije. I još po jednom se vidi da demokracije nema: po liberalima. Ni njih nema gdje nema demokracije, iako se liberalnim imenom i tada zakiti poneki čudak, možda i najveći fašist među fašistima. Tako, recimo, Vladimir Žirinovski, predsjednik Liberalno-demokratske partije Rusije.

Mario Vargas Llosa, latinoamerički prozaist, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, kratko se vrijeme, od 1987. do 1990. bavio politikom. Bio je predsjednički kandidat velike desno-liberalne koalicije. Po uvjerenjima je liberal, i to onaj prilično tvrdi, uvjeren da će iz dobre poduzetničke klime, uz strana ulaganja, okrupnjavanje kapitala i - u osnovi - bogaćenje bogatih, postepeno prosperirati i društvo, porast će standard stanovništva i, vremenom, uzgojiti se demokracija.

Naravno, takvo uvjerenje posljedica je odrastanja i života u Peruu, zemlji koja je tavorila i propadala na sve samim suprotnim, dakle antiliberalnim i antidemokratskim pretpostavkama. Desne, izrazito populističke vojne diktature smjenjivale su se s lijevim, izrazito populističkim civilnim vladavinama. I jedni i drugi bili su skloni etatizaciji, tako da su poduzetnici, s gaćama na štapu, znali emigrirati u inozemstvo, nakon što bi im imovina bila nacionalizirana.

Mario Vargas Llosa istovremeno je netko kome se gadi nacionalizam. On Peru poznaje u svim raznolikostima te neobične i šarene zemlje, i voli svoju zemlju u onome što prepoznaje. Međutim, apstraktno gledano, u odnosu na himnu, zastavu, grb i ine “nacionalne svetinje”, Llosa je indiferentan. Sve osim toga iz njegove bi perspektive bilo nacionalizam. Kao dječak bio je vjernik - vjerovao je u sve u što se trebalo vjerovati i pohađao strogu katoličku školu - ali u Boga je najednom prestao vjerovati nakon što ga je njegov nastavnik, dobri i blagi svećenik, uhvatio za spolovilo. Prestao bi i bez toga, ali taj događaj je, ipak, bio važan. Od tada se deklarira kao ateist. Ne agnostik, nego ateist.

Dakle, on je antinacionalist i ateist, pritom je još i žestoki antiklerikalac, jer ne vidi razliku između komitetskih i crkvenih obrazaca poslušnosti i jednoumlja, mondijalist je, internacionalist. I po svemu tome liberal. Pritom, Mario Vargas Llosa je desni liberal. Konzervativci su mu simpatičniji i bliži od socijalista i komunista. Ali ne daj Bože da u nekome od njih nasluti nacionalizam. Od toga bježi, jer je nacionalizam posve iracionalno uvjerenje, ozbiljna posljedica nečitanja. Komunistima se ruga, a nacionalisti su nešto mnogo gore. S njima nema rasprave.

Na kraju, to slutite, ili, možda, već i znate, sjećate se, Mario Vargas Llosa je 12. lipnja 1990. izgubio izbore. Pobijedio ga je Alberto Fujimori, budući poludiktator, korupcionaš i prevrtljivac, koji je bio u stanju biti i ljevičar i desničar. Sljedećeg jutra Llosa je sjeo u avion, otputovao u Europu i više se nije bavio politikom. Peruanci su ponosni na njegovu Nobelovu nagradu, ali i danas žive kao jednako siromašno, disfunkcionalno i nedemokratsko društvo kakvo su bili i prije dvadeset pet godina.

Tri godine nakon poraza Mario Vargas Llosa objavio je memoarsku knjigu “El pez en el aqua”, koja teče u dva toka, koja se pravilno smjenjuju, iz poglavlja u poglavlje: u prvom piše o svom odrastanju i intelektualnom formiranju, o mržnji prema zlom i naopakom ocu, o prvim književnim iskustvima, radu u crnoj kronici jednog tabloida, i o pripadanju ilegalnoj komunističkoj ćeliji, a u drugom toku opisuje svoju političku kampanju od 1987. do 1990, i pomalo izlaže vlastito shvaćanje liberalizma. Kako knjiga ide kraju, tako se dva toka približavaju, a čitatelju biva jasna, pa i bliska transformacija iz balavog komunističkog ilegalca u predsjedničkog kandidata koji otvoreno zastupa interese poduzetnika i govori o narodnom kapitalizmu kao jedinom izlazu za Peru. Prijevod “Riba u vodi” objavljen je kod beogradske Lagune (prevoditeljica Ljiljana Popović Anđić), kao dvanaesta po redu knjiga u podediciji naslovljenoj “Romani Marija Vargasa Ljose”. Llosa je ovoga ljeta bio u Beogradu i u Crnoj Gori, i rijeke čitatelja stajale su u redu pred knjižarom Delfi, čekajući potpis na njegove knjige. Do prije pet-šest godina Llosini romani prevođeni su i na hrvatski, ali je prestalo.

U tri političke godine bio je izgubljen za književnost. U posljednjih nekoliko mjeseci, kaže, nije više mogao ni čitati. Posljednje za što je još imao koncentraciju bili su Karl Popper i Luis de Gongora.

Poppera bi trebali čitati, i čitaju ga, svi ozbiljni političari, jer je njegova politička filozofija u osnovi platforma za svaku demokratsku vladavinu postkomunističkog i antifašističkog tipa, od socijaldemokracije do konzervativizma, od liberala do kršćanskih demokrata. A Gongora je pjesnik s prijelaza šesnaestog na sedamnaesto stoljeće, bezvremen po vrsti pjesničkoga umijeća. Uz Popperovu pomoć Llosa se spremao za državničku karijeru, uz Gongorinu za povratak u književnost. Na kraju od državništva nije bilo ništa. Političare uništava to što ne čitaju. Srećom, nenačitani liberali su nezamislivi. Osim ako Žirinovskoga ne smatramo liberalom.

Čitajući “Ribu u vodi” čitatelj, naravno, neće preuzimati ni prihvaćati piščeva politička uvjerenja, čak ni ako mu se knjiga svidi. A vrlo lako bi mu se mogla svidjeti. Nije cilj početi misliti kao Llosa, pored svega drugog i zato što ne živimo u Peruu. A ni liberalizam ne počinje s Mariom Vargasom Llosom, nego - u aktualnom smislu pojma - s Karlom Popperom (ili barem Isaiahom Berlinom). Također, liberalizam ne počinje s bankama niti sa slobodnim poduzetništvom. U njemu je, ipak, nešto starije. Recimo, sklonost da se čita Gongoru, dok se čeka na izlazak za govornicu. Ali ono za što bi, možda, Llosina knjiga mogla biti korisna jest da se bude oprezan s riječima liberal i liberalizam.

Pa čak i sa sintagmom ekonomski liberalizam, iako taj zna naići uz fašizam (Pinochetova tipa) i poludiktature, ili barem polovične demokracije (kao u Južnoj Koreji, Singapuru, Tajvanu...) Nešto je jako krivo u pretvaranju liberalizma u pogrdu. I to je, kao i koješta drugo, simptom propasti ili barem krize demokracije u nekome društvu. Samo što liberalna ekonomija nema smisla bez liberalnog društva. Srođena s fašistima na vlasti ona je suptilniji oblik robovlasništva. Liberalizam je sveobuhvatan pojam, koji se širi od građanina preko otvorenog društva do slobodnog tržišta. Nema liberalizma iz kojeg su neki, ili iz kojeg je nešto, izuzeto.

Ovo govorim, iako nisam liberal. Barem se ne osjećam tako. I čini mi se da znam zašto je Mario Vargas Llosa u Peruu izgubio izbore, i zašto je, kasnije, njegov Pokret Sloboda propao i nestao. Demokracija je preduvjet za funkcioniranje liberalnih načela. Kao što je u stanovitom smislu demokracija preduvjet za savršeno slobodno formiranje vlastitoga političkog svjetonazora. Taj preduvjet u Peruu nije ispunjen, kao što nije ispunjen ni u Hrvatskoj. A u Njemačkoj, recimo, jest. Zato se, ako ćemo iskreno, moj politički svjetonazor svodi na uvjerenje da bi se morala uspostaviti stvarna demokracija da bismo mogli znati (pomalo i osjetiti) što je naš politički svjetonazor. Ne može preko reda. A Llosa je, s vrlo plemenitim nakanama, pokušao preko reda biti liberal u Peruu. Danas živi u Madridu, gdje piše peruanske romane.