SUMNJIVO LICE

MILJENKO JERGOVIĆ Strategija zaborava Ivana Meštrovića

Kralj Aleksandar naručio je skulpturu 'Majka Hrvata', platio sve troškove i honorar te obećao da će je pokloniti muzeju u Kninu kada bude sagrađen
 Aleksandar Anđić

Kralj Aleksandar od hrvatskog je kipara Ivana Meštrovića naručio izradu skulpture “Majka Hrvata” (koju ćemo desetljećima kasnije spominjati i kao “Povijest Hrvata” ili “Povijest Hrvatske”). Autorski honorar, isplaćen po osobnom Aleksandrovom nalogu od 9. svibnja 1934, iznosi 200.000 dinara. Za taj novac iste se godine mogla kupiti višekatnica u centru Beograda ili Zagreba. Za druge troškove Meštroviću je tom prilikom isplaćeno još 55.145 dinara. Tom iznosu pridonano je i 153 dinara za proviziju i 25 dinara za telefonske troškove. Evo što predstavljaju Meštrovićevi troškovi: 3000 dinara Brodogradilištu Split za iskrcaj kamenog bloka, 1750 dinara M. Feriću za prijevoz bloka maonom Deva, od brodogradilišta do gradske luke, 1358 dinara radnicima na ime nadnica za iskrcaj bloka, 1472,80 dinara P. Štambuku za rezanje suvišnog kamena, 2025 dinara na ime nadnica za okretanje i prijevoz bloka do garaže na Mejama, 2560 dinara na ime nadnica za klesanje suvišnih komada u garaži, 724 dinara Anti Fabrisu “za razni materijal potrebit za rezanje”, 3238 dinara Jadranskoj plovidbi za prijenos bloka iz Grčke u Split, 938 dinara inženjeru Špercu i Marasoviću za prijenos iz garaže do ateljea, 24.900 dinara Grgi Antuncu za izradu kipa, 9200 dinara Duji Peniću za izradu kipa, 1440 dinara Ljudevitu Novkoviću za oštrenje dlijeta, 440 dinara Anti Jurjeviću za klesanje baze kipa, 2100 dinara inženjeru Špercu i Marasoviću za pakiranje, prijevoz i ukrcaj u vagon. I sve je to uredno isplaćeno iz “blagajne Njegovog Veličanstva Kralja”, zavedeno, protokolirano i do danas sačuvano u Arhivu Jugoslavije.

Kralj Aleksandar odlučio je da skulptura bude postavljena na ulazu u Bijeli dvor i da tu stoji sve dok ne bude sagrađen Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Kninu, čiju će on izgradnju svesrdno pomoći, a potom će skulpturu darivati za njegov stalni postav. Kipar Meštrović je prema vlastitim, kasnije izrečenim tvrdnjama bio zadovoljan kraljevom odlukom.

Dvadesetak godina kasnije, nakon ratnog izbjeglištva najprije u Sinju, a zatim i u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika svoje konačno utočište nalazi u tom gradu. Ivan Meštrović ugledni je emigrant u Sjedinjenim Američkim Državama, naglašeno hrvatske orijentacije, ali s kontaktima u domovini. Piše neka privatna pisma, u kojima moli i traži da se ispuni ona davna želja o premještaju kipa iz Beograda u Hrvatsku. Naravno, on sad ne govori da mu je to kralj Aleksandar ostavio u amanet, nego insistira na svojoj, autorskoj želji i odluci. Mudro prešućuje i da mu je kralj platio skulpturu. Ne samo da ju je platio, nego je naručio njenu izradu, od specijalnoga bijelog grčkog kamena. O selidbi skulpture iz Beograda u Split Meštrović kasnije, pri posljednjem posjetu domovini, razgovara i s jugoslavenskim vođama, možda i sa samim Titom. Ali ništa od svega. “Povijest Hrvatske” ostaje u Beogradu.

Koliko god bio materijalno dobro situiran, Ivan Meštrović nije mogao zaboraviti da je u proljeće 1934. od kralja Aleksandra primio 200.000 dinara honorara i još pedesetak tisuća, na ime troškova. Tako je ako govorimo o zaboravu kao o fiziološkom ili mentalnom procesu, ali govorimo li o zaboravljanju kao o životnoj, intelektualnoj pa i moralnoj strategiji, onda je sigurno da je Meštrović zaboravio i te novce i koješta drugo.

U vrijeme kada kralj Aleksandar od njega naručuje skulpturu signifikantne simbolike i imena, Ivan Meštrović još uvijek je državotvorni, jugoslavenski umjetnik. Za razliku od većine Hrvata, pisaca, umjetnika i intelektualaca, koji su se od Beograda i od ideje o jugoslavenskom kulturnom unitarizmu distancirali najkasnije u vrijeme atentata u Skupštini i Radićeve smrti (ljeto 1928.), Meštrović ostaje odan režimu i ideji u čijem je stvaranju i dekoriranju svesrdno sudjelovao i 1933. kada mu kralj naručuje skulpturu, i 1934. kad mu je plaća. Moglo bi se gorko ustvrditi kako je tek Ante Pavelić, pred kojim spašava glavu na Venecijanskom bijenalu, odučio Meštrovića od jugoslavenstva.

Njegov je kamen, uostalom, bio i u temeljima Jugoslavije. Još pred Prvi svjetski rat, i tokom rata, propaganda srpske kraljevske kuće organizira i plaća izložbe Ivana Meštrovića po Europi, a on im crta i gradi ikonostase jugoslavenske ideje, koje ispunjava dijelom vlastitim, a dijelom preuzetim likovima iz mašte i povijesti, od kojih će načiniti cijeli jedan mitološki Pantenon. Meštrović je bolje nego itko drugi opjevao majku Jugovića i Marka Kraljevića, srpsku ratnu apokalipsu, Vidovdanski mit, kosovske junake. Zauzvrat, primio je europsku i svjetsku slavu koje, to je sasvim sigurno, tad ne bi bilo bez podrške, materijalne i moralne, s beogradskog dvora. Valja iznova i iznova čitati što su tih ranih godina dvadesetog stoljeća o njemu pisali Dimitrije Mitrinović i Kosta Strajnić, pa vidjeti što je sve Meštrović učinio za Jugoslaviju, i što je Jugoslavija (tada još uvijek u projekciji srpske kraljevske kuće) učinila za Meštrovića. I sve je to on htio zaboraviti, pa je tako zaboravio i pozamašan Aleksandrov honorar.

Ivan Meštrović jedna je od najzanimljivijih, sasvim paradigmatskih hrvatskih figura. Da nije paradigmatičan, i da mu toliki Hrvati nisu slični, o Meštroviću bi se pisali romani. U tom samoniklom geniju sastala se sudbina naraštaja, a njegova samoodabrana senilija jest i senilija hrvatske kulture. Zato o njemu hrvatski pisci niti ne mogu pisati. Njegov zaborav je i njihov zaborav. Ne može bolesnik od alzhajmerove bolesti pisati autobiografiju. A hrvatska je kultura odlučila bolovati od alzhajmerove bolesti, posve nesposobna za katarzu i samospoznaju.

Prije koji mjesec zapahnuo nas je senzacionalizam s novinskih stranica i s političkih tribina: Srbija neka vrati “Majku Hrvata”! Pa je rečeno da kralj Aleksandar skulpturu nije platio, niti joj se zna vlasnik. A sve ono čemu se ne zna vlasnik, zaključuju, uz fiškalsku pomoć, tabloidi, tomu je vlasnik Meštrovićeva obitelj. I već se našla gradonačelnica Knina da borbeno izjavi kako je povratak skulpture u Knin jedan od njenih postolujnih prioriteta. Andro Krstulović Opara, direktor onoga što je u Hrvatskoj od Meštrovića ostalo, rekao je kako “vjeruje” da skulptura nije plaćena. Prozvana je hrvatska diplomacija, neka što prije obavi posao i vrati blago u domaju... Teško je odoliti dojmu da su svi oni, zaboravni poput velikog meštra, računali na to da nitko nije sačuvao račune stare osamdeset godina. I tu su se prevarili: ispadoše Srbi poput onih starih gospođa koje doživotno, zlu ne trebalo, čuvaju račune za struju, vodu i telefon. A nakon što je prije sedam dana beogradska Politika objavila kraljeve račune i narudžbenice, najednom nikoga iz tabloida i kunsthistoričarske struke da to javno konstatira. Drže narod u uvjerenju kako se to nije dogodilo.

Odlukom o povratu imovine kraljevskoj obitelji “Povijest Hrvatske” možda može pripasti i porodici Karađorđević. Ili će ostati u vlasništvu Republike Srbije. Ali ne postoji ama baš nikakva osnova da bude naknadno unesena u ostavinu o kojoj se vodi rasprava nakon raspada Jugoslavije. Meštrović nije mogao nekome u nasljedstvo ostavljati nešto što nije bilo njegovo. Može li se, međutim, postaviti pitanje kome u nekom višem, metafizičkom ili identitarnom smislu pripada Meštrovićeva skulptura?

U nekim idiličnim okolnostima, Srbija bi “Povijest Hrvatske” poklonila Hrvatskoj, da tako ispuni zavjet jednoga od dvojice zajedničkih vladara. Ali kako takve okolnosti nisu na vidiku, i kako se zaboravom odgovara na zaborav, lažima na laž, skulptura pripada onome tko je u stanju poštovati priču koja skulpturu prati. Bez ikakvih prepravki, zaboravljanja i krivotvorenja. Dakle, nije Ivan Meštrović želio da “Majka Hrvata” ukrasi Muzej hrvatskih arheoloških starina, nego je to mogla biti samo želja onoga tko je skulpturu kupio. A taj, pak, nije bio srpski nego je bio jugoslavenski kralj, ili kralj Srba, Hrvata i Slovenaca. Ne govorimo kakav je Aleksandar bio prema kome, niti kako je rješavano nacionalno pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, nego govorimo o tome što je faktografska istina. Laži nikome i ničemu ne pomažu, osim što se uz laži lakše živi i s lažima se lakše narodom vlada.

Na kraju, činjenica da jedna za Hrvate tako simbolički snažna skulptura i dalje stoji na ulazu u Bijeli dvor trebala bi za sve nas biti i dobra i poučna, makar kao svjedočanstvo o fragmentu zajedničke povijesti. Ali i o nečemu možda i važnijem: o mijenama i preobražajima koji se dogode tokom svakoga ljudskog života, a pogotovo za života velikih ljudi. Iako, lijepo bi bilo znati što je Ljudevit Novković učinio sa 1440 dinara zarađenih na oštrenju dlijeta, što Ante Jurjević sa 440 za klesanje baze kipa, i kako su se zvali nadničari koji su istovarivali golemi kameni blok. Laž o povijesti ružna je i zato što iz sjećanja likvidira svakog od tih ljudi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 09:30