Miroslav Mićanović: Nisam radio spomenik, nego običnu antologiju

Iz tiska je upravo izašla antologija hrvatskog pjesništva "Utjeha kaosa" pjesnika,  urednika i kritičara Miroslava Mićanovića (1960). Antologijom, objavljenom u izdanju Zagrebačke slavističke škole i Disputa, obuhvaćena su 33 pjesnika, autora zbirki objavljenih između 1995. i 2005. godine.



• U antologiju ste uvrstili 33 pjesnika. Odstupili ste od uobičajene domaće prakse da se uvrsti što veći broj pjesnika predstavljenih s manjim brojem pjesama?



- Odstupio sam od uobičajene domaće prakse jer sam htio stanovitom sublimacijom dati na važnosti pjesničkoj praksi u desetljeću iza nas i stvoriti za različite tipove čitanja i korištenja osjetljivo, ali i pregledno, energetsko polje. Logika je manje-više u specifičnom poslu antologiziranja nevažna, jer u jednom trenutku nepreglednosti priskrbljujemo privid sustava. Antologije zbog toga ne treba doživljavati kao institucionalne i nedodirljive spomenike, nego samo kao dolazak na vrh, brz snimak krajolika i  vraćanje na početak koji zbog učinjenoga više nikada nećemo naći. Svi su pjesnici predstavljeni s jednakim brojem pjesama, jer su mi područja njihovih interesa, načini zaposjedanja i zauzimanja uloga u prostoru suvremenog hrvatskog pjesništva, iz različitih razloga, jednako važni. 

• Koji su bili vaši kriteriji pri odabiru autora?



- Formalni kriteriji su jednostavni i predmetna su mi građa objavljene pjesničke knjige u razdoblju od 1995. do 2005. godine. Ponovno sam pročitao gotovo sve objavljeno u tom vremenu. Formalni vremenski i radni kriterij čitanja svega objavljenog samo je početak koji osigurava pretpostavke da ćeš u stvaranju jedne od mogućih mapa suvremenoga hrvatskog pjesništva pohvatati njegove bitne koordinate i odnose prema napisanome i upisanome. Trideset tri uvrštena pjesnika prilika su mi da, u koliko god subjektivnom učitavanju i izboru tekstova, ponudim u antologijskom kontekstu jednu iznimno živu jezičnu praksu u zadnjih deset godina i jedan od mogućih standarda suvremenoga hrvatskog pjesništva. Htio sam, dakle, prikazati različite pjesnike i poetike. Ali stalo mi je do toga da antologija bude čitana kao nova knjiga u kojoj su izabrani pjesnici i pjesme u međusobnom dijalogu i nekom dalekom, neujednačenom i paradoksalnom suglasju.



• Antologijom ste obuhvatili pjesme objavljene između 1995. i 2005.? Kako ocjenjujete tu dionicu hrvatske poezije?



- Vjerujem da sam potvrdio već gotovo uobičajen stav da je hrvatsko pjesništvo jedna od sretnijih i propulzivnijih dionica umjetničke prakse u Hrvatskoj. Volio bih da se vidi i čita kako je u zadnjih deset godina naše pjesništvo bilo u vrlo živom i aktivnom odnosu spram svoje stvarnosti, ali da joj iznova otkriveni interes za svakodnevicu, povijest i pamćenje, na primjer, nije bio važniji od iskustva jezika ili ludizma, kao mogućeg načina dešifriranja onostranog i oku nevidljivog. Vjerujem da se usprkos nedovoljnom kritičkom provjeravanju i vrednovanju hrvatskog pjesništva, nepostojanju njegova sustavnijega kritičkog praćenja i interpretiranja očuvala vitalnost njegovih protagonista...

• Najstariji uvršteni pjesnik u antologiji jest pokojni Ivan Slamnig rođen 1930., a najmlađa je Ivana Bodrožić rođena 1982. godine. Ipak, najveći broj pjesnika u antologiji rođen je u razdoblju između 1955. i 1970. godine.



- Najveći je broj uvrštenih pjesnika rođen u razdoblju između 1955. i 1970. godine, jer su njihove knjige dio moga životnog (čitateljskog, radnog, emocionalnog...) iskustva, ali nije prvi ili jedini kriterij generacijska naklonost. Čini mi se da sam se prema tom kriteriju premalo ili nikako ravnao, što samo znači da sam, okrećući se iskustvu čitanja i predstavljanja poetika koje otkrivaju različita lica i naličja hrvatskog pjesništva, sam sebi izmakao važna mjesta u preraspodjeli uloga na generacijskom portretu. Ali nije li to nužan rizik svakog posla?



• Iznenađuje uvrštavanje likovnog umjetnika i pjesnika Igora Rončevića?



- Igor Rončević je uvršten kao pjesnik koji na vrlo senzibilan i umješan način uključuje u pjesnički jezik iskustvo drugog medija. Iskustvo fenomenološkog, koje je i prije njega jedna od bitnih odrednica u imaginariju hrvatske poezije, kod njega dobiva druge dimenzije, ono ima sasvim drukčije konotacije i učinke. Dakle, opisujući jedno od iznenađenja antologije, govorim o načinu vlastitoga čitanja hrvatske poezije i kriteriju po kojem je izabran upravo taj pjesnik.

• Kritike antologije prvenstveno će se odnositi na neuvrštavanje pojedinih autora. Kako to da u antologiju niste uvrstili Slavka Mihalića, Zvonka Makovića, Miljenka Jergovića?



- Antologija 'Utjeha kaosa' dovoljno je heterogena i uključiva, postavljena je ne da negira neuvršteno nego da da na važnosti i značenju onom što u njoj jest. 'Komorna muzika' Slavka Mihalića za povijest hrvatskog pjesništva ili 'Vrt crnih jabuka' u mojoj čitateljskoj i pjesničkoj kronologiji, 'Zavodnička šuma', ako hoćete i u izdavačkom poslu iznimno su važne… Knjiga Zvonka Makovića objavljena je 2005. godine, ali dolazi iz drugog 'međuvremena' i ima svoju pretpovijest koja u okviru antologije nije važeća. Važnost Miljenka Jergovića  i utjecaj u hrvatskoj književnosti važniji je u drugom žanru.

Zašto nisam uvrstio Slavka Mihalića

Antologija u kojoj su mjesto našla samo 33 hrvatska pjesnika

U antologiju su uvršteni sljedeći pjesnici: Ivan Slamnig, Danijel Dragojević, Arsen Dedić, Zvonimir Mrkonjić, Nikica Petrak, Boris Maruna, Mario Suško, Luko Paljetak, Ivan Rogić Nehajev, Slavko Jendričko, Vesna Biga, Milorad Stojević, Milko Valent, Branko Maleš, Gordana Benić, Igor Rončević, Sead Begović, Anka Žagar, Mile Stojić, Branko Čegec, Kemal Mujićić Artnam, Delimir Rešicki, Krešimir Bagić, Miloš Đurđević, Božica Zoko, Damir Šodan, Miroslav Kirin, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Ivica Prtenjača, Tvrtko Vuković, Tatjana Gromača i Ivana Bodrožić.

Adriana Piteša