Mizerni rezultati silno reklamiranog obračuna s korupcijom

Tko kaže da je to gubitak? Tko je izgubio? - tako je Ivo Sanader vrlo samouvjereno, napadačkim gardom, uzvratio novinarima na pitanje o za Hrvatsku poraznom ishodu međunarodne arbitraže o Ini. Bivši premijer tvrdi da je izgubio onaj tko je na temelju jednog, kako je rekao, lažnog svjedočenja pokrenuo arbitražni postupak tražeći poništenje po hrvatske nacionalne interese katastrofalno štetnog aranžmana s MOL-om. Sporovi vezani uz Inu, po njemu, nisu nacionalni interes. Svoju tiradu, koju je izgovorio držeći se kao da je na izlasku iz Banskih dvora, a ne na ulazu u Županijski sud u Zagrebu, gdje mu se upravo sudi zbog slučaja Fimi-Media, samo jednoga iz niza korupcijskih procesa koji se protiv njega vode, zaključio je pompoznom porukom: Ja mislim da je istina dobila! Jest ako je riječ o onoj vrsti istine kakvu u štabu novog američkog predsjednika nazivaju alternativnom. Riječ je o izmišljenoj, falsificiranoj, lažnoj verziji stvarnosti koja je očigledno u teškom sukobu s realnim činjenicama.

Posve je jasno da je Ivo Sanader silno zadovoljan rezultatom arbitraže u Ženevi. Hrvatska nije uspjela dokazati, stoji u arbitražnoj odluci, da su odnosi između Ine i MOL-a rezultat korupcije. Nema nikakve sumnje da će tu činjenicu njegova obrana pokušati iskoristiti u ponovljenom procesu, kad ovaj dođe na red. Također, kristalno je jasno da Hrvatska nikako ne može biti zadovoljna. Doživjela je težak poraz i taj će se gubitak mjeriti u milijunima. Sudbina hrvatskog zahtjeva da se upravljanje Inom sinhronizira s vlasničkim udjelima, odnosno da potpuno izvlaštena Hrvatska vrati dio upravljačkih prava, što znači da bi se svemoć MOL-a morala reducirati, sada je još neizvjesnija. Na koncu, prilično je jasno da su u ovom slučaju Sanaderovi interesi suprotni interesima hrvatske države te da bivši premijer, posve legitimno, preferira vlastitu kožu.

Ali, njegovo samodizajniranje u najvećeg pravednika u Hrvata, njegova poza moralne superiornosti iz koje pokušava docirati cijeloj naciji, prilično su nepodnošljivi. Jer, čak ako bi se i prihvatila tvrdnja da mita nije bilo, da se milijuni iz MOL-a nisu preselili na njegov konto, Sanader bi hrvatskoj javnosti morao objasniti iz kojih je razloga Inu velikodušno izručio u potpunu vlast Mađara. Zašto je hrvatsku naftnu kompaniju predao u ruke MOL-a, međudioničarskim ugovorom otvarajući mogućnost njenog stavljanja u isključivu funkciju mađarskih interesa, a na štetu hrvatske države. Takav se big deal može objasniti samo manjkom kompetencije, što kod njega nije slučaj, ili viškom skrivenih i mutnih razloga.

Da je Sanader jedini multioptuženik koji se ponaša kao da je nacionalna karijatida, kompletnoj javnosti držeći lekcije o poštenju i istini, ta bi se iskliznuća iz stvarnosti možda mogla smatrati rezultatom narcističke bahatosti. Ali nije! “Posvetit ću život tome da Hrvatska bude zemlja etike i morala!” izgovorio je nedavno u kamere Nadan Vidošević, kojemu je upravo u petak počelo suđenje u desetke milijuna teškoj aferi Remorker. Nekadašnji šef Hrvatske gospodarske komore tvrdi da je baš takvu Hrvatsku, etičnu i moralnu, sanjao kad je 1989. ušao u politiku. U međuvremenu bavio se nekim posve drugim stvarima. Kad je uhapšen, razmjeri njegova blaga, neki vrlo bizarne prirode, djelovali su šokantno. Serija lovačkih trofeja, najpoznatiji monumentalni preparirani bijeli medo, otkriven u skrivenim prostorima obiteljske vile, mnogo govori o Vidoševićevom psiho profilu.

Kad se korupcijski predatori, optuženi za zamračene milijune, predstavljaju kao gorljivi apostoli etike i morala, čovjek bi pomislio da se šegače s narodom, da rade sprdnju s cijelom nacijom. Njima prijateljski krugovi tvrde pak da oni samo anticipiraju budućnost. Zaista, iz njihova bi se držanja moglo zaključiti da se ne osjećaju previše uznemireno ni osramoćeno. Na početku svog okapanja s pravosuđem Sanader je bježao preko granice, pa ga je ruka pravde morala safatati po nekim europskim autobahnovima, danas se ponaša gotovo relaksirano.

Može mu biti, jer se njegova pravna pozicija popravila. Pravni stručnjaci, koji su ispočetka bili sigurni da mu ne gine višegodišnja robija, danas ne odbacuju mogućnost da na koncu izmigolji. U sedam godina, koliko je Ivo Sanader tema hrvatskog pravosuđa, ni jedna od niza optužnica koje su protiv njega podignute nije okončana pravomoćnom sudskom odlukom. Ustavni je sud srušio i presudu kojom mu je u slučaju Ina-MOL izrečena desetogodišnja kazna zatvora, pa će se cijeli postupak morati ponoviti. Takvu vrlo dubioznu odluku politički i pravni kuloari dovode u vezu s glasinama da se Ćaća vraća, odnosno s najavama da će od velike antikorupcijske kampanje na kraju ispasti jedno veliko ništa. Pravosudni insajderi rezignirano priznaju da se stvari razvijaju povoljno za Sanadera. Iz razloga koji nemaju mnogo veze s pravom ni pravdom.

U početku, vjerovalo se da je pravosuđe kadro obaviti posao i uspješno sasjeći silno razgranatu hobotnicu u vrhu države. Danas se čini da su i sudstvo te neke druge visokorangirane državne institucije dio velike mreže. Državno je odvjetništvo nedavno potvrdilo da radi izvide u vezi s javno posijanim sumnjama kako je čudna, kontroverzna i kompromitirajuća odluka Ustavnog suda o poništenju presude Sanaderu možda povezana s navodnim plasiranjem višemilijunskog mita u ruke nekih istaknutih čuvara ustavnog poretka. Kad je antikorupcijska kampanja krenula, pod sumnjom su bili Ivo Sanader i njegove stranačke i državne strukture. Danas su na listi suspektnih, izgleda, i neki dijelovi pravosuđa te ustavni suci, koji nisu dio pravosudne okomice, ali mogu utjecati na sudbinu nekih sudskih odluka.

Rezultati godinama silno reklamiranog obračuna s korupcijom - priznaju to i visoki predstavnici sudbene vlasti - prilično su mršavi. Ne samo da progon evidentno gubi na tempu, nego se korupcija, kako nam ovih dana kaže jedan vrlo obaviješten sugovornik, na velika vrata vraća u Hrvatsku. O povratku nikad istrijebljene korupcije govori i najnovije potonuće Hrvatske na ljestvici Transparency Internationala. Hrvatska je pala za pet mjesta i ponovno je skliznula među države koje se smatraju korumpiranima. Zato je inozemni mediji, uz jednako neslavnu Mađarsku, doslovce nazivaju “novim licem korupcije u Europi”. Novim jer, kako tvrde međunarodni autoriteti, riječ je o korupciji pod pokroviteljstvom države. Hrvatska i Mađarska uzimaju se kao primjer korupcije novog vala, specifične po tome da se ona ne događa izvan i nasuprot vlasti, u nekim divljim bezakonju sklonim strukturama, nego vladajući vrlo svjesno i namjerno državne institucije i zakone oblikuju upravo tako da pogoduju vlastitim interesima.

Tvrdnje o ponovnom cvjetanju korupcije rezultat su prošlogodišnjih ne samo političkih previranja i gromkih pokušaja unazađivanja Hrvatske. Ali, da bi aktualna, uglavnom europski uglancana, ekipa Andreja Plenkovića u tom pogledu napravila rez neće biti dovoljno samo premijerovo osobno poštenje. S vrha države i dalje se plasiraju vrlo dvosmislene poruke. Kompromitirani Božidar Kalmeta još slovi kao mogući kandidat za zadarskoga gradonačelnika. Zbog nekoliko ruku u Saboru vladajući HDZ i dalje se ne odriče partnerstva s jako toksičnim Milanom Bandićem. Donošenjem specijalnog zakona, kojim se iz izborne utrke izbacuje dubrovačkog gradonačelnika Andru Vlahušića, proklamirana borba protiv korupcije postaje sredstvo eliminacije političkih protivnika. Nepotizam, kao navodno benigna varijanta političke korupcije, zapravo maligna crvotočina koja razara povjerenje u pravnu državu, eskalira u nikad raširenijim i nikad otvorenijim oblicima.

Most, kao pretendent na funkciju moralne vertikale, radi vlastitih kumova ruši procedure i zakone. Zagrebački gradonačelnik, odgovarajući na pitanje o desetak Nevistića, kompletnoj obitelji koju je pozapošljavao po gradskim strukturama, zbija neslane šale i tvrdi da je slučaj izvučen kako bi se medijski zasjenila izjava ekonomistice Maruške Vizek, koja je izračunala da svaka vlada u svom mandatu zaposli dvadeset tisuća stranačkih podobnika. Ali to je dio iste priče. Kako su HDZ i SDP sa svojim satelitima u deset mandata po državi zbrinuli svojih 200 tisuća uhljeba, tako je i Bandić radio po Zagrebu. Nepotizam, kao politička korupcija navodno sitnog zuba, gotovo da se danas smatra dijelom normalnosti. Nitko se toga previše ne stidi. Još manje da bi trpio neke posljedice. Borbu protiv korupcije najlakše je obezubiti i razvodniti tako da se namještaljke što više omasove. Nekom posao ili neki sitan ćar, nekom brdo milijuna, cijena za koju se prodaje država i njeni interesi.