Modra mladež policiji vadi oči

Dinamo je, zahvaljujući zagrebačkome gradskom proračunu i proračunu nekoliko velikih državnih poduzeća, peti put uzastopno postao prvak Hrvatske, a izražavajući svu radost i oduševljenje, nepoznati navijač, kojega policija Tomislava Karamarka iz objektivnih razloga nikada neće otkriti, izbio je interventnome policajcu oko. Policajac je, saznajemo, iz Varaždina, trideset tri su mu godine, i više se neće moći baviti svojim poslom. Vjerojatno će naći namještenja u kakvoj kancelariji ili na nekoj portirnici, gdje će provoditi svoj radni vijek, sjećajući se dana kada ga je predstavnik „najboljih navijača na svijetu“, kako svojim tifosima tepaju svi naši klupski treneri i funkcionari, odredio i limitirao njegov životni put. S posla na kojem nije imao visoku plaću, doći će na posao s još nižom plaćom. Kolege će ga još neko vrijeme, recimo pola godine, sažalijevati i solidarizirati se s njime, a zatim će sve biti zaboravljeno. Bit će invalid, ali od onih kojima društvo, već na simboličkoj ravni, ne pruža nikakvu satisfakciju. Drukčije bi bilo da je na istome, policijskom poslu stradao u ratu, ili da su ga ranili pljačkaši banke. Tada bi bio heroj i svi bi znali zašto je, zbog kakvih ideala, ostao bez oka.

Navijač koji je ozlijedio policajca vjerojatno je od njega mlađi barem deset godina, ako ne i više. Po svoj prilici član je registrirane udruge, kojoj je grad besplatno dodijelio prostorije i za koju se bolje skrbi nego, recimo, za ljubitelje poezije ili čuvare glagoljaških tradicija. Socijalnu skupinu kojoj on pripada hvale sportske novinari, televizijski komentatori i veći dio javnosti, pogotovu na dane kada igra hrvatska reprezentacija, pa kada jedna strana stadiona viče Ubij!, a druga odgovara Srbina!, ili kada - kao neki dan, na deseti travnja - jedna strana viče Za dom!, a druga odgovara Spremni!

Ako se, pak, dogodi, kao što se u nedjelju dogodilo, da ti isti navijači probodu nožem mladića iz Dalmacije, jer su ga prepoznali po tovarskome naglasku, ili da policajcu izbiju oko, tada se o njima najednom govori kao o huliganima. I to grupici huligana, koja predstavlja manjinu među navijačima. Zbog nečega, sportskim je novinarima i televizijskim komentatorima silno stalo do te vrste diferencijacije: prema nogometnim se navijačima, naročito Dinamovim, odnosimo s gotovo roditeljskom pažnjom i brigom da ne povrijedimo duše tih mladih ljudi.

Navijač koji je policajcu izbio oko, kao i njegov kolega koji je nožem ranio civila, slobodni su i, na neki nastran način, ugledni ljudi. Takvim će i ostati, jer zapravo i nema platforme, foruma ili državne institucije koja bi željela narušiti njihov ugled. Naravno, uhitila bi njih Karamarkova policija, vjerojatno bi ih i osudio Šimonovićev sud, ali to se neće dogoditi, jer ih je nemoguće otkriti.

Zaštićeni su činjenicom da pripadaju masi, ili nekoj vrsti društvenoga pokreta. Oni su mladi momci koji vole ovu zemlju, na što im zajednica, ili njezina politička elita, odgovara simpatijama. Na dane kada ne prave nerede, oni su našem svijetu puno simpatičniji i bliži od policije. Tako je i varaždinski policajac koji je ostao bez oka manje ugledan i poštovan od nepoznatog mladića koji mu je izbio oko.

Zdravko Mamić idealni je predstavnik toga navijačkog svijeta. To što ga njegovi, katkad, ne vole, tiče se samo činjenice što je bogat. Ali i on je, zapravo, samo navijač. Takvi su, vrlo patriotski, njegovi stavovi. Na žalost, navijački su opredijeljeni i mediji, te novinske i televizijske rubrike, koje se njime bave. Zato i jest moguće da Mamićevo verbalno divljaštvo (sjetite se, recimo, njegovog napada na profesora Ivana Šibera) bude javno sponzorirano. Njegovome ugledu, kao ni ugledu navijača koji je policajcu izbio oko, ništa ne može naškoditi.

A u pravu je trener Dinama Jurčić: za događanja u nogometu dio krivnje snose mediji koji o hrvatskome nogometu pišu. Za izgubljeno oko, kao i za socio-patološki fenomen Zdravka Mamića, a onda i za verbalni primitivizam i grimase nekakvoga Jurčića, itekakvu odgovornost snose oni koji takve ljude tretiraju kao ugledne, poštovanja vrijedne građane, čiji se stavovi u novinama i na televiziji trebaju prezentirati kao da su izneseni s pameću i sa sviješću o društvenom ceremonijalu.

U Francuskoj su, zadnjih mjeseci, kako čitamo u istim tim novinama, zabranili rad nekoliko navijačkih skupina. Učinak takve zabrane jasan je svima: izvan zakona se stavljaju udruge čiji članovi, formalni ili neformalni, fizički napadaju ljude, šire mržnju i zlorabe tribine nogometnih stadiona. Ali kako bi se u nas mogla zabraniti navijačka udruga, a ne zabraniti Zdravka Mamića?