Mogli su ne raditi ništa, zaboravili bi ih kao i one prije njih

Pitanje tjedna: može li se kriza u Agrokoru riješiti bez Martine Dalić? Odgovor je - može, jer politički temelji rješenja su postavljeni. Vlada je tu zapravo završila posao. Napada li se putem Martine Dalić proces završetka krize u Agrokoru i pokušava li se doista stvoriti politička kriza u državi? Da, to je najvjerojatniji povod novom valu napada, a slične, pa i teže, možemo očekivati sve do potpisivanja nagodbe. I nakon toga bilo bi naivno očekivati da će pritisak na Vladu oslabiti. Martina Dalić pokazala se kao ministrica sklona reformama i tvrdoglava u namjeri da ih provede, oni skloniji životu u zamrznutom, poluformiranom sustavu zato je smatraju opasnom.

Je li Vlada prošlog proljeća mogla u rješavanje problema Agrokora krenuti drukčije, formalnije? Vjerojatno jest, jednako kao što se mogla i dogovoriti s Ivicom Todorićem i otvoriti mu, također sasvim formalno, pristup državnim financijama. Agrokor bi dobio time-out, sve bi naizgled bilo po starom.

Vlada je, kao i sve vlade prije nje, mogla i ne napraviti ništa. Dugovima opterećen Agrokor u tom bi se slučaju vjerojatno urušio, raskomadali bi ga najveći financijski vjerovnici, dobavljači i dioničari ostali bi na suhom ili zarobljeni u beskonačnim sudskim procesima, broj zaposlenih stisnuo bi se na minimum, a oporba bi prozivala vlast zbog izostanka pravovremena akcije.

Vlada je međutim odlučila napraviti nešto što se prijašnje vlade nisu usudile. Odlučila se suprotstaviti Ivici Todoriću i krugu koji se tijekom dva i pol desetljeća okupio oko Agrokora. Tom krugu takva vlada smeta, radije bi u Banskim dvorima vidjeli nekoga sebi bliskijega. Problem je što je Plenkovićeva Vlada u mnogim segmentima slaba, zato je važno da operativni trojac Plenković-Dalić-Marić na vrhu ostane zajedno što je dulje moguće, barem do postavljanja čvrstih temelja za najavljene promjene.

Što će se događati nakon tjedna u kojem je sud ključnim ljudima Agrokora rekao: ‘E sad je dosta’, pitao je nekoliko dana prije izbijanja novog ”skandala” kolumnist, bivši ministar i poduzetnik Goranko Fižulić u svojoj kolumni u Telegramu. Sada znamo što se dogodilo i znamo da je to bio prilično prljav udarac Vladi u kampanji zaustavljanja nagodbe, ali i da je Ustavni sud Zakon o postupku izvanredne uprave ocijenio ”ustavno ispravnim”.

U svemu tome, i u sudskom obraćanju ”ljudima u Agrokoru”, i u objavljenoj komunikaciji između potpredsjednice Vlade i kruga njenih osobnih savjetnika u formuliranju rješenja za Agrokor, kao i u slijedu događaja koji je do toga doveo, ima međutim dosta nedosljednosti.

Prvo – zašto je Visoki trgovački sud reagirao tek sada, u svibnju, ako su dobavljači koji se osjećaju oštećenima svoju žalbu na sastav i grupiranje vjerovničkog vijeća predali u siječnju? Zakonom propisani rokovi nagodbe su poznati, svakome je jasno da će se izvanredna uprava koja je zadužena da proces dovede do kraja naći u tjesnacu. Trgovački sud nadležan je (pa time i odgovoran, poput svakog drugog nadzornog odbora) za provođenje Zakona o postupku izvanredne uprave. Ako je Trgovački sud doista zakazao u svojem nadzoru, a jest ako se njegova odluka pobija na višoj instanci, nije li Visoki trgovački sud trebao reagirati odmah, ili barem odmah nakon što je primio žalbu dobavljača?

Drugo – zašto je izvanredna uprava u jednom trenutku odlučila sakriti zapisnike privremenog vjerovničkog vijeća i prestala ih dostavljati Trgovačkom sudu i vjerovnicima? Zaboravili su? Greškom su zaključili da ne moraju? Nisu znali da trebaju? Netko im je rekao da to ne rade? Nijedan od tih scenarija ne djeluje uvjerljivo. Ako je Ramljakova uprava, koju se danas optužuje da je napravila niz pogrešaka, sudu uredno slala zapisnike, kako to da taj automatizam nije nastavljen nakon Ramljakova odlaska?

S druge strane, doista ne postoji nijedan razlog da Trgovački sud uskoro ne potvrdi novo, izmijenjeno vjerovničko vijeće, nacrt kojega će mu, najavio je izvanredni povjerenik Fabris Peruško, vrlo brzo dostaviti, ako ga Peruško doista vrlo brzo dostavi i ako sud doista odmah razmotri kvalitetu i zakonitost predloženih promjena. Lex Agrokor Trgovačkom sudu daje ulogu nadzornog odbora koncerna, što znači da sud može reagirati bez prethodne optužnice.

Što ako netko opet uloži žalbu? To više nije pitanje, nego izvjestan slijed događaja, ali bude li sud usvajao svaku žalbu i svaki put vraćao postupak na početak, krizu u Agrokoru neće biti moguće razriješiti.

I jesu li jamstva Agrokorovih kompanija, zato što su nerazumno i nesrazmjerno velika, doista i nevažeća? Sad i Ivica Todorić tvrdi da jesu, ali nisu. Sva su pravovremeno bila objavljena na burzi, banke su ih prihvatile, a nitko od velikih dioničara tada se tome nije usprotivio. Treba li ih danas knjižiti u bilancu? Ako će se knjižiti realno, treba, jer u trenutku kada se pokazalo da prezaduženi Agrokor ne može servisirati svoje dugove, zajedno sa Zakonom o postupku izvanredne uprave zaživjela su i jamstva čija je aktivacija u paketu s ostalim starim dugovima koncerna zamrznuta do postizanja nagodbe. Točno je da to ide naruku sudionicima u roll upu, ali pogrešno je problem tražiti kod njih. Problem je u onima koji su zadužili koncern, a kompanije opteretili jamstvima, a to su Ivica Todorić i njegov tim poslušnih direktora. Da su predsjednici uprava Leda, Jamnice i ostalih Agrokorovih perjanica odbili jamčiti za dugove koncerna, vjerojatno bi izgubili posao (pa bi jamstva odobrili novi direktori), ali danas ne bi strahovali od optužnica za nesavjesno vođenje kompanija.

A internetska prepiska potpredsjednice Vlade? To doista na prvu izgleda loše. Međutim, očišćena od kolokvijalnog žargona, kakvim se ljudi koriste kada razgovaraju u zatvorenom krugu starih znanaca, ta prepiska skriva malo pravog sadržaja i gotovo ništa novoga. Najveći problem bio je i ostaje taj što je spašavanje najveće privatne kompanije u državi provedeno ad hoc, kao velika improvizatorska akcija.

Je li ministrica smjela koristiti privatnu mail adresu? To je osjetljivo pitanje, no hrvatski zakon to ne brani. Načelno, državom bi trebalo upravljati formalnim kanalima, ali privatne su adrese u pravilu sigurnije od službenih. Je li ministrica smjela angažirati krug svojih poznanika u izradi zakona? Jest, jer riječ je o stručnjacima kakvih je u zemlji malo, o zatvorenom krugu dobro ispremreženih osoba koje se većinom sve međusobno poznaju. Je li im smjela odavati povjerljive podatke iz poslovanja privatne kompanije? Mi ne znamo je li to napravila, jer za pisanje Lexa to nije bilo potrebno. Ključne Agrokorove kompanije izlistane su na burzi, njihovi podaci o poslovanju su javni, ono što treba ostati tajno to već ulazi u kategoriju sumnjivog.

Ali da je kojim slučajem Sabor 2014. prihvatio prijedlog Martine Dalić o profesionalizaciji javne uprave (ili da takvu državnu upravu imamo otprije), velika je vjerojatnost da ovakav slijed događaja danas ne bismo gledali. Profesionalno ekipirani timovi u ministarstvima tada bi doista sami mogli napraviti značajan dio posla. Štoviše, vjerojatno bi u pripremi odavno imali ne jednu, nego nekoliko simulacija raznih načina spašavanja države od Agrokora i njegova posrtanja. Takva državna uprava u Hrvatskoj ne postoji. To je ključ za sve najavljene reforme.