OŠTRI REZOVI

MORA DA JE I BOGA STID KADA POGLEDA DOLJE I SPAZI HRVATSKU. I U NJOJ NEKOGA KAO ŠTO JE ŽUPNIK ANDRIJA VRBANIĆ Crkva u kojoj služuje nema podova...

 
Na fotografiji: Andrija Vrbanić
 HANZA MEDIA / Profimedia

Mora da je onima u Mercedesu prilično neugodno kada kroz novinske tekstove skuže kakvi se ljudi voze u njihovim automobilima. Mora da je i Boga stid ako pogleda dolje i spazi Hrvatsku. I u njoj nekoga kao što je župnik Andrija Vrbanić kada se vozi u Mercedesu, na čijoj su registraciji župnikovi inicijali. Župnik je nedavno postao poznat, iako nije rekao ni jednu plemenitu riječ, niti učinio bilo kakvo dobro djelo. Župnik si je kupio Mercedes star godinu dana. Rekao je da mora jer mu je prethodni bio star 11 godina i valjda, loš. - Ako imam novaca, zašto se ne bih vozio u Mercedesu? - komentirao je svoju odluku da si kupi Mercedes.

Pa, da. Zašto ne bi? Mercedes je sto posto vrlo ugodan automobil za vožnju. Ima svašta automatsko, od prozora do mjenjača, lagan volan, a ovaj još i Isusa zalijepljenog na komandnoj ploči. Možda u hladnjaku ima i svetu vodicu, Bog će ga znati koliko župnik želi biti blizak s onim koji je živio u siromaštvu i dijelio s drugima. Sasvim je sigurno da ne želi biti blizak s ljudima koje sreće u crkvi, na misama jer kada njima kaže da si pruže ruku, kada im pošalje lemozinu, kada zatraži oprost grijeha, to je dosta neprikladno jer on, vozeći se u Mercedesu, nikome ne može pružiti ruku. Kada pošalje škrabicu da prikupi dobrovoljne priloge za crkvu, svaki normalan čovjek mora se pritom sjetiti da se župnik vozi u Mercedesu.

I svaki se normalan tom zgodom mora pitati ima li smisla davati novac župniku koji nakon mise sjedne u automobil kakav ima rijetko tko u njegovoj župi. Župa je siromašna, Vrbanić vodi dvije crkve u općini, manja je pretvorene u kapelicu, a drugu je izgradila općina, novcem svih građana, čak i onih koji nisu vjernici. Ta crkva čak još nije ni dovršena, nema podova, nikakvih pločica, umjesto toga je samo goli beton. Iznutra čak nema ni uređene zidove, samo oltar i klupe. Davor Tubanjski, načelnik općine Antunovac, nedavno je opisujući crkvu rekao da nije siguran ni da građevina ima grijanje.

Opisao je blato koje okružuje crkvu, spomenuo kako nema ni uređenog parkinga, rasvjete, ničega. Dolaze vjernici, ne baš masovno kao na neke koncerte, ali crkva ionako nije mjesto gdje će ljudi doći na motivacijske govore. Dođu slušati kako su zaslužili sav ćemer i jad u kojem žive, kako im je to dobar ulog i investicija u bolji zagrobni život, kako moraju pročistiti srca i duše od poroka i zla, shvatiti nevažnost materijalnog i, na kraju, ako im i to nije dosta, onda nakon ispovijedi dobiju nekoliko kaznenih Zdravomarija.

Mora da je odličan osjećaj klečati na drvenoj klupici, mrmljati si molitvu u bradu i gledati župnika kako se autoritativno obraća Bogu raširenih ruku, a pred crkvom ga čeka “mečka” sa sjedalima mirisne kože. Ako to nije direktno povezivanje duša s Bogom, onda stvarno nitko ne kuži čemu religija ovdje služi. A još kada župnik Vrbanić pozdravi sa “Za dom spremni”, stvar nekako sjedne na svoje mjesto. On voli ustaše. Igra se dizajnera hrane, pa meso na pladnju slaže u obliku slova U, na Facebooku, pred samim nosom Zuckerberga, slavi fašistički režim, veseli se kada se promijeni naziv Trga maršala Tita u Trg RH

I bude logično zašto na pitanje zagrebačkog studenta da objasni odakle mu novac za automobil, odgovori jeftinom drskošću: “Jedva čekam da tebi osobno pošaljem financijski izvještaj župe, samo mi prije odgovori da i ti možda ne primaš dedinu partizansku mirovinu?” I tu negdje priča završava. Nema čuđenja, nema zgražanja jer imati župnika koji se klanja ustašama, vozi Mercedesom, a vjernike dočekuje u hladnoj crkvi na golom betonu stvarno više nije nikakva posebnost. Kada crkva ima razumijevanje za razne nasilnike, kada se upušta u mrzilačke akcije kao što je bilo ono zatvaranje na Markovu trgu ili nedavno paljenje svijeća nakon presuda Haaškog suda, kada se nalazi pozvanom da proziva i proganja, onda je sasvim normalno da ima i župnika koji se divi ustašama. Takvih se, naravno, svijet stidi.

Naš župnik nema centar za takve osjećaje. On se nalazi pozvanim prozivati druge radi djedova o kojima uopće nema pojma, on ima petlje reći svima da zašto se ne bi vozio u Mercedesu kad ima novca, kada nitko ne zna odakle župniku novac, on ima petlje pozvati vjernike u hladnu crkvu jer zna da je došla situacija u kojoj on i njemu slični određuju drugima što će pitati, kako će živjeti i što sve moraju trpjeti. Možda on, kada sjedne u svoju “mečku”, čuje onaj Detourov stih o vremenu kada su oko nas moralne hulje, ogrnute u zastave. Sigurno se smije jer se samo u pjesmi može izabrati da ih nema.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 08:42