Šumovit brijeg / Dršće mu uz prsa / Mišićja se trza... Sad - grči i koči / On sav žeže / Jače steže... Od boli - tlo - vrisne... Što zaključiti iz ove viktorijanske ljubavne poezije? Što se dogodilo na "šumovitom brijegu"? Je li susret dvaju ljubavnika "konzumiran"? Ili je riječ o strastvenom opisu jedne platonske veze? Možda sasvim običnog bratskog zagrljaja?
U jednoj priči, oslonjenoj na "Prvu ljubav" Ivana Turgenjeva, Julian Barnes se pita na što su mislili pisci XIX. stoljeća kad su pisali o "cjelivanju stopala" ili o "proplamsjajima vatre". Želi li tim "proplamsjajima" Turgenjev možda reći da je "dobio erekciju"? "Naše sveznadarsko doba prigovara prethodnom razdoblju zbog trivijalnosti i uvijenosti, iskrica, plamenova, ognjeva, nepreciznih paleža... Prijeđite na stvar! Koga vraga niste to učinili? ... A možda je ovo sasvim pogrešno, možda mi stupnjeve platonskog stila krivo shvaćamo kao realizam. Možda je cjelivanje stopala uvijek značilo sisanje nožnih prstiju?" pita se Barnes.
Roman detekcije
Djecu su u XIX. stoljeću radili, to je barem sigurno. Dokazi za to preplavljujući su. Znači, seksa je bilo - ali kakvog, to se ne zna.
U lijepoj književnosti, na mjestu seksa, stoji jedna velika šifra. A. S. Byatt igra se tom šifrom u svojem postmodernističkom remek-djelu "Zaposjedanje: romansa", nagrađenom Bookerom 1990. godine. Kada poezijom opisuje ljubavni susret dvoje viktorijanskih pjesnika, ona u prvom zanosu znatiželjnom čitatelju ostavlja samo stihove "grči - koči, žeže - steže". Da bi potvrdio svoje sumnje, da bi otkrio što se zapravo dogodilo, je li bilo seksa, ili samo snažnih emocija, čitatelj mora pojuriti dalje, kroz stotinjak stranica gustog teksta, u kojem A. S. Byatt kombinira viktorijansku poeziju, pisma iz XIX. stoljeća, suvremene eseje i pripovijedanje u trećem licu.
igra se viktorijanskim šiframa čednosti. A u promatranju 'njih' kroz 'nas' 'Zaposjedanje' je i suvremeno, i genijalno
Naime, osamdesetih godina u krugovima britanske akademske zajednice slučajno se pronašlo pisamce, zapravo, samo njegova skica, koje otkriva potencijalnu vezu između dvoje fikcionalnih viktorijanskih pjesnika: velikog barda "Randolpha Henryja Asha" i nešto manje poznate feminističke ljubimice "Christabel LaMotte", koja je kao usidjelica živjela sa stanovitom prijateljicom. Slijedeći tragove njihove prepiske, jedan mladi asistent, stručnjak za Asha, i jedna ugledna profesorica, specijalizirana za Christabel, otkrivaju nepoznate detalje iz njihova života. Slijedi roman detekcije. Mladi znanstvenici prate trag prepiske. Odlaze na mjesta za koja pretpostavljaju da su ih zajedno posjetili njihovi viktorijanski ljubavnici. Tako dolaze i do yorkshireskog "šumovitog brijega". Odmah s njime povezuju pjesmu Christabel, i svu njezinu silinu strasti. Ali što to znači? Je li veza "konzumirana"? I spominje li se u vezi s time možda neko dijete? Najveća romansa XIX. stoljeća tako se odmotava poput krimića. Ondje iskrsnu neka pisamca, ovdje neki dnevnik, i najednom stoljetni kodovi viktorijanske ljubavne poezije počinju dobivati nova značenja. "Klasična detektivska priča nastala je skupa s klasičnim romanom o preljubu" - "svi su htjeli znati tko je otac, što je porijeklo, što se krije iza tajne?" Umjesto štapićem za uši, kako to rade na nacionalnim televizijama sveprisutni forenzičari, A. S. Byatt odgovore na taj iskonski misterij razotkriva književno-povijesnom dedukcijom, i s ponešto akademskog terenskog rada.
Romanse iz dva stoljeća
Otkrivajući pisma dvoje ljubavnika, i posjećujući mjesta na kojima su zajedno boravili, dvoje književnih stručnjaka i sami razvijaju bliski odnos. Romansa iz XIX. stoljeća nadopunjuje se s romansom iz osamdesetih godina XX. stoljeća.Vrijeme viktorijanske čednosti promatra se kroz vrijeme Freudovih otkrića - kroz doba bečke dogme koja sve odnose određuje uz pomoć ljudske seksualnosti. Ta suvremena pozicija neupitna je koliko i manjkava. S jedne strane lako je uočiti ograničenja Freudovih dogmi, s druge je strane potpuno nezamisliv život izvan njih. Mi "zapravo nemamo slobodu pretpostavke - primisli - da je Freud možda pogriješio po pitanju ljudske naravi. U detaljima, sigurno - ali cjelovito gledajući - ne... nema teorije". Barem nema drugačije teorije. Nama je seks svugdje. Riječ je o "pogonu žudnje", u kojem je Ljubav, pogotovo Romantična Ljubav, piše A. S. Byatt, "suspektni ideološki konstrukt". Jer mi smo "djeca vremena i kulture nepovjerljivih spram ljubavi, 'zaljubljenosti', romantične ljubavi, romanse in toto", ali zato zauzvrat obilato proizvodimo "jezik seksa, jezičnu seksualnost, analizu, sekciju, dekonstrukciju, prokazivanje", i sve znamo o "falokraciji i penisneidu, interpunkciji, punkciji i penetraciji, o polimorfnoj i polisemičnoj perverziji, oralnosti, klitoralnoj erekciji, sistemima žudnje i gubitka..." To, naravno, akumulira nerazumijevanje prema drugim konceptima. Kako uza sve to znanje, cijeli taj seksološki kategorijalni aparat, čitati "proplamsjaje vatre" ili "cjelivanja stopala" nego kao autocenzorske metafore seksualnosti. Beatlesi su pjevali "I Wanna Hold Your Hand", a svima je bilo jasno što zapravo žele. - Pa koji klinac mašta o držanju za ruku? - izjavila je tijekom seksualne revolucije Grace Slick iz Jefferson Airplanea.
Ljubavna beštija
A. S. Byatt igra se tim viktorijanskim šiframa čednosti i njihovim suvremenim čitanjima. Ne da bi ih probila, nego da bi suvremenom konstruktu ljubavi i seksa približila viktorijanski ideal Romantične Ljubavi (i cenzuriranog seksa). U tom promatranju "njih" kroz "nas" "Zaposjedanje" je i izrazito suvremeno, i posve genijalno. Posrijedi je možda i najbolji engleski roman u posljednja dva desetljeća. Nije to lako reći - za takvu titulu obično se nameće nešto "žešće" od viktorijanske ljubavne "kamilice", nešto stilski divlje, sarkastično, s drogom i narkomanijom, recimo, "Trainspotting". Nije se lako ni probiti kroza sve arhaične oblike teksta A. S. Byatt: svu tu profinjenu kićenost. U "Zaposjedanju" nema jačih droga od beskrajnih opisa cvijeća - svih tih plavih različaka, skerletnih makova, zlatnih ledinjaka, koprena od čestoslavice, žutih zijevalica, blijedih kapucinki, bijelih rusovača, ljubičastih maćuhica... No romansa koja se krije iza tog biljnog gustiša, golema je ljubavna beštija. Uvjerljiva čak i s odrezanim pandžama seksualnosti. Što se tiče "šumovitog brijega" - taj smo odgovor ostali dužni - seksa je bilo. U rečenicama koje A. S. Byatt piše u trećem licu, Ash opaža na svojim bedrima tragove krvi, taj "drevni dokaz". "Takva fina vještina, takva upućenost u žudnju, a opet djevica", zaključuje viktorijanski bard. Naravno, "bilo je i drugih mogućnosti, od kojih mu ona najočitija bijaše malko odvratna" - Christabel je živjela u zajedničkom kućanstvu s prijateljicom - "a onda opet, kad odluči o njoj promisliti, i zanimljiva."
Dragan Jurak
U jednoj priči, oslonjenoj na "Prvu ljubav" Ivana Turgenjeva, Julian Barnes se pita na što su mislili pisci XIX. stoljeća kad su pisali o "cjelivanju stopala" ili o "proplamsjajima vatre". Želi li tim "proplamsjajima" Turgenjev možda reći da je "dobio erekciju"? "Naše sveznadarsko doba prigovara prethodnom razdoblju zbog trivijalnosti i uvijenosti, iskrica, plamenova, ognjeva, nepreciznih paleža... Prijeđite na stvar! Koga vraga niste to učinili? ... A možda je ovo sasvim pogrešno, možda mi stupnjeve platonskog stila krivo shvaćamo kao realizam. Možda je cjelivanje stopala uvijek značilo sisanje nožnih prstiju?" pita se Barnes.
Roman detekcije
Djecu su u XIX. stoljeću radili, to je barem sigurno. Dokazi za to preplavljujući su. Znači, seksa je bilo - ali kakvog, to se ne zna.
U lijepoj književnosti, na mjestu seksa, stoji jedna velika šifra. A. S. Byatt igra se tom šifrom u svojem postmodernističkom remek-djelu "Zaposjedanje: romansa", nagrađenom Bookerom 1990. godine. Kada poezijom opisuje ljubavni susret dvoje viktorijanskih pjesnika, ona u prvom zanosu znatiželjnom čitatelju ostavlja samo stihove "grči - koči, žeže - steže". Da bi potvrdio svoje sumnje, da bi otkrio što se zapravo dogodilo, je li bilo seksa, ili samo snažnih emocija, čitatelj mora pojuriti dalje, kroz stotinjak stranica gustog teksta, u kojem A. S. Byatt kombinira viktorijansku poeziju, pisma iz XIX. stoljeća, suvremene eseje i pripovijedanje u trećem licu.
igra se viktorijanskim šiframa čednosti. A u promatranju 'njih' kroz 'nas' 'Zaposjedanje' je i suvremeno, i genijalno
|
A. S. Byatt
|
Romanse iz dva stoljeća
Otkrivajući pisma dvoje ljubavnika, i posjećujući mjesta na kojima su zajedno boravili, dvoje književnih stručnjaka i sami razvijaju bliski odnos. Romansa iz XIX. stoljeća nadopunjuje se s romansom iz osamdesetih godina XX. stoljeća.Vrijeme viktorijanske čednosti promatra se kroz vrijeme Freudovih otkrića - kroz doba bečke dogme koja sve odnose određuje uz pomoć ljudske seksualnosti. Ta suvremena pozicija neupitna je koliko i manjkava. S jedne strane lako je uočiti ograničenja Freudovih dogmi, s druge je strane potpuno nezamisliv život izvan njih. Mi "zapravo nemamo slobodu pretpostavke - primisli - da je Freud možda pogriješio po pitanju ljudske naravi. U detaljima, sigurno - ali cjelovito gledajući - ne... nema teorije". Barem nema drugačije teorije. Nama je seks svugdje. Riječ je o "pogonu žudnje", u kojem je Ljubav, pogotovo Romantična Ljubav, piše A. S. Byatt, "suspektni ideološki konstrukt". Jer mi smo "djeca vremena i kulture nepovjerljivih spram ljubavi, 'zaljubljenosti', romantične ljubavi, romanse in toto", ali zato zauzvrat obilato proizvodimo "jezik seksa, jezičnu seksualnost, analizu, sekciju, dekonstrukciju, prokazivanje", i sve znamo o "falokraciji i penisneidu, interpunkciji, punkciji i penetraciji, o polimorfnoj i polisemičnoj perverziji, oralnosti, klitoralnoj erekciji, sistemima žudnje i gubitka..." To, naravno, akumulira nerazumijevanje prema drugim konceptima. Kako uza sve to znanje, cijeli taj seksološki kategorijalni aparat, čitati "proplamsjaje vatre" ili "cjelivanja stopala" nego kao autocenzorske metafore seksualnosti. Beatlesi su pjevali "I Wanna Hold Your Hand", a svima je bilo jasno što zapravo žele. - Pa koji klinac mašta o držanju za ruku? - izjavila je tijekom seksualne revolucije Grace Slick iz Jefferson Airplanea.
Ljubavna beštija
A. S. Byatt igra se tim viktorijanskim šiframa čednosti i njihovim suvremenim čitanjima. Ne da bi ih probila, nego da bi suvremenom konstruktu ljubavi i seksa približila viktorijanski ideal Romantične Ljubavi (i cenzuriranog seksa). U tom promatranju "njih" kroz "nas" "Zaposjedanje" je i izrazito suvremeno, i posve genijalno. Posrijedi je možda i najbolji engleski roman u posljednja dva desetljeća. Nije to lako reći - za takvu titulu obično se nameće nešto "žešće" od viktorijanske ljubavne "kamilice", nešto stilski divlje, sarkastično, s drogom i narkomanijom, recimo, "Trainspotting". Nije se lako ni probiti kroza sve arhaične oblike teksta A. S. Byatt: svu tu profinjenu kićenost. U "Zaposjedanju" nema jačih droga od beskrajnih opisa cvijeća - svih tih plavih različaka, skerletnih makova, zlatnih ledinjaka, koprena od čestoslavice, žutih zijevalica, blijedih kapucinki, bijelih rusovača, ljubičastih maćuhica... No romansa koja se krije iza tog biljnog gustiša, golema je ljubavna beštija. Uvjerljiva čak i s odrezanim pandžama seksualnosti. Što se tiče "šumovitog brijega" - taj smo odgovor ostali dužni - seksa je bilo. U rečenicama koje A. S. Byatt piše u trećem licu, Ash opaža na svojim bedrima tragove krvi, taj "drevni dokaz". "Takva fina vještina, takva upućenost u žudnju, a opet djevica", zaključuje viktorijanski bard. Naravno, "bilo je i drugih mogućnosti, od kojih mu ona najočitija bijaše malko odvratna" - Christabel je živjela u zajedničkom kućanstvu s prijateljicom - "a onda opet, kad odluči o njoj promisliti, i zanimljiva."
Dragan Jurak
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....