Na izbore idemo jer Plenkovićeva ekipa zna kakav nas ponor (pomor) čeka na jesen

Izbori pred nama su poput skidanja flastera. Što se brže povuče, manje boli. Ako se Sabor raspusti u ponedjeljak, bilo bi dobro da predsjednik države, Zoran Milanović izbore raspiše čim prije. Bolje u lipnju, nego u srpnju.

Razloga je više, a glavni je što smo zbog pandemije Covida-19, a u Zagrebu još i potresa, već sada previše traumatizirani, iscrpljeni, osiromašeni, frustrirani, a s takvom predizbornom kampanjom kakva je startala bit ćemo do kraja izluđeni.

Stoga, neka se birališta otvore u lipnju, neka ljudi glasaju za one kojima više vjeruju i pokušaju se tijekom ljetnih mjeseci barem malo opustiti i odmoriti. Ono što nas čeka na jesen bit će gadno, samo nitko ne zna koliko. Izvjesno je da nakon rujna slijedi novi val zaraze.

Epidemiolozi predviđaju da bi mogao biti još žešći i mogao bi trajati do idućeg proljeća. Gospodarstvo je već sada na koljenima, a proračun prenapregnut. Gubici u turizmu već su sada ogromni pa će novoj vladi prvi izazov biti kako isplatiti mirovine i plaće.

Ekipa Andreja Plenkovića najbolje zna kakav nas ponor (vjerojatno i pomor) čeka za tri do četiri mjeseca i zato žuri s izborima. Ne raspišu li se odmah, sav gnjev, strah, jad i frustracije okrenut će se prema Plenkoviću i HDZ-u. Izbori u rujnu 2020. za HDZ bi mogli biti repriza onih iz 2011. kada su im birači, nakon koruptivne vladavine Ive Sanadera, okrenuli leđa.

HDZ-ova politička računica je legitimna i shvatljiva, a može se prihvatiti i argument da izbore treba održati onda kada je epidemiološka situacija povoljna.

Teško je, međutim, prihvatiti da smo munjevitom brzinom popustili sve mjere zaštite od koronavirusa, i to u tri koraka između kojih nije bilo razmaka koji bi bio realan pokazatelj jesu li popuštanja pogodovala zarazi.

Tako smo došli do toga da su stranci prije mogli bezuvjetno ulaziti u Hrvatsku nego što su ukinute propusnice i objavljeno slobodno kretanje unutar zemlje. Dogodilo se da su se otvorile crkve, dječja igrališta i teretane, ali djeca ne mogu u školu. Osobe koje su u samoizolaciji za njeno kršenje plaćaju masne kazne, poziva se susjede da ih prijave, a apotekari stišću alarme čim im kroče preko vrata, dok se istodobno poručuje da bi pod maskama mogli na izbore.

Zbrka je na sve strane i to zato što smo krupnim i brzim koracima zakoračili u “normalu”. Građanima treba normalan život, ali Vladi još više. Jer kada kafići, obrti, tržnice, autobuseri i ostali mogu raditi, nestaje razlog da im država kompenzira štetu zbog zatvorenih vrata. Naizgled sve postaje normalno pa valja iskoristiti vrijeme privida i obaviti izbore.

A kako izgleda “novo normalno”, vidjet ćemo čim se zatvore birališta. Tako, primjerice, 17. srpnja istječe tromjesečni moratorij na obustavu ovrha, što znači da ćemo preko noći, kako procjenjuje Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta, imati više od 300.000 blokiranih.

Možemo samo nagađati koliko će ljudi do srpnja ostati bez posla, koliko će već tada narasti dugovi fizičkih i pravnih osoba, a koliko će dodatno potonuti ionako skromna industrijska proizvodnja. No, biti će ljeto, uzet ćemo godišnje odmore i opustiti se.

Biračima bi bilo pametno da prije nego što se opuste dobro razmisle kome će dati glas. Jer oni koje izaberu u vrijeme privida da je sve normalno na jesen će donositi odluke o kojima će ovisiti hoćemo li biti gladni.