NACIONALNA NAFTNA KOMPANIJA NAPUŠTA UPRAVNU ZGRADU U ŠUBIĆEVOJ Kako je simbol zlatnog doba Ine iz 80-ih tvrtki postao nepotreban

Kompanije ne čine nekretnine, postrojenja, automobili, strojevi ili druge vrste fizičke imovine - već ljudi. Koliko smo puta čuli tu mantru modernog korporativnog upravljanja... Imovina je opterećenje, nekretnine su uteg poslovanju i nepotrebni trošak. Kapital valja usmjeriti u produktivna ulaganja, koja će donijeti dobit. Jedna takva zagrebačka neproduktivna nekretnina uskoro bi se mogla naći na tržištu. Tjednik Lider prošlog je tjedna tako objavio kako će Ina - nacionalna naftna kompanija - uskoro u potpunosti napustiti jednu od svoje dvije velike poslovne zgrade - Naftaplinovu upravnu zgradu u zagrebačkoj Šubićevoj ulici. Logika je posve korporativna. Za tim golemim prostorom kompanija više nema potrebe, naprosto zato što svi njezini zaposlenici mogu biti smješteni na dvije alternativne lokacije. Prazne zgrade su nepotrebni trošak, a Ini se pritom više isplati svoju radnu snagu koncentrirati na drugim lokacijama jer je tamo 'komunalna naknada niža'. Pritom se nameće samo jedno pitanje: A gdje su nestali ljudi? Odgovor je lako pronaći u Ininim poslovnim izvještajima.

Od 2009., kad je u nikad raščišćenim okolnostima mađarski MOL - iako bez većinskog vlasničkog udjela - preuzeo operativno upravljanje Inom, broj zaposlenih u kompaniji smanjio se za gotovo trećinu. Sasvim konkretno govoreći, danas u Ini radi oko 5700 radnika manje nego prije šest godina, što je otprilike cjelokupno stanovništvo grada Delnice. Taj egzodus radnog kadra vjerojatno bi bio tek periferna statistika u poslovnim izvještajima kompanije kada bi on bio dio uspješne strategije rasta temeljenog na povećanju efikasnosti, produktivnosti rada, te uvođenja modernih tehnoloških rješenja. No, rasta je u Ini u zadnjih šest godina bilo vrlo malo, a i kad se dogodio, bio je marginalne prirode. Krajnji rezultat na kraju je vrlo jasan. Ina danas proizvodi manje, prerađuje manje i prodaje manje nego 2009., i to uz osjetno manji tržišni udjel. A u kompaniji gdje svi ključni poslovni parametri padaju, pada i potreba za radnom snagom. A bez radnika, što će vam i zgrada u kojoj bi oni trebali raditi?

Simbolički, dakle, Inino napuštanje Naftaplinove zgrade samo je metafora kompanijina života pod MOL-ovom upravom, pri čemu je simbolika više nego jasna. Zgrada u Šubićevoj ulici jedan je od najočitijih spomenika zlatnih 80-ih, kad je Ina opravdano u tadašnjoj Jugoslaviji držala status države u državi, a Naftaplin kao njezin najstariji i najuspješniji dio, pak, status 'kompanije u kompaniji'. Korisno se prisjetiti da je te 1982. godine - kad je započeta gradnja impresivnog zdanja od crnog mramora i stakla po projektu arhitekata Nikole i Ines Filipović - Naftaplin u Slavoniji otkrio najveće domaće naftno polje Beničance, a na Jadranu počeo prva off-shore istraživanja kod Mljeta i Jabuke, u suradnji s velikim stranim kompanijama - Texacom, Chevronom, Agipom i Hispanoilom. Godinu dana kasnije, kad je zgrada dovršena i useljena, Naftaplinovi stručnjaci su na panonskim poljima već postizali dubine bušenja veće od 6110 metara, što je tada bilo u apsolutnom svjetskom vrhu.

Tijekom narednih godina tvrtka će nastaviti sa snažnim rastom i razvojem projekata, od kojih Ina i danas živi. Proizvodnji su privedena sva velika istočnoslavonska naftna polja, dovršena je druga faza razvoja i danas najvećeg kontinentalnog plinskog polja Molve, izgrađeno je plinsko skladište u Okolima, Ina je počela s istraživanjem i proizvodnjom u Angoli, ulagalo se u toplice (Bizovac) i lječilišta (Naftalan). Već 1988. Ina će dosegnuti rekordne i nikad nadmašene razine proizvodnje ugljikovodika, a 1989. Naftaplin i rekordni broj zaposlenih - više od devet tisuća. A onda je počeo proces raspada Jugoslavije - Hrvatska će svoj prekid državnopravnih veza sa SFRJ proglasiti upravo iz podrumske dvorane Naftaplinove zgrade. Spomen- ploča na taj povijesni trenutak ostat će na zgradi i nakon što se stavi lanac na njezina vrata, no povijest se više u njoj neće stvarati. Mavro Popijač, legendarni direktor Naftaplina i glavni tvorac kompanijinih uspjeha iz 80-ih, preminuo je ranije ove godine. Oni koji ga se sjećaju kažu kako bi teško shvatio obrazloženje da se zgrada koju je gradio zatvara zbog previsoke komunalne naknade.

No, Popijača i ostalih veterana Naftaplinovih slavnih vremena već dugo nema u kompaniji. Ina sad nastavlja svoj razvoj iz središnje zgrade u Novom Zagrebu izgrađenoj par godina poslije one u Šubićevoj, i to zahvaljujući - gle ironije - lukavom zaobilaženju tadašnje zabrane 'neproizvodnih investicija'. Danas, u nedostatku proizvodnih ulaganja, pitanje je vremena kad broj praznih ureda i u toj zgradi poraste, pa netko donese odluku o nužnosti kontrole troškova racionalizacijom količine uredskog prostora. Sasvim logično. Bez ljudi zgrade nam stvarno nisu potrebne...