ZLATNI STUDIO

NAGRADA ZA NAJBOLJU PREDSTAVU Tko pobjeđuje? Seksa gladni likovi, pijani bračni par ili ‘ludi’ hamlet?

Za treći po redu kazališni Zlatni Studio konkuriraju dvije festivalske predstave, ‘Hamlet’ i ‘Tko se boji Virginije Woolf’, te novi hrvatski tekst ‘Tri X i ja’ o seksualnom zlostavljanju, orgijama i svingeraju. Predstave su neusporedive, a tajna veza između dvije od njih je dramaturginja

Među ovogodišnjim finalistima kazališne nagrade Zlatni Studio publika je od pet predstava koje je ponudio žiri (Ivana Mikuličin, Vinko Brešan, Tomislav Čadež i Kostadinka Velkovska) u finaliste izabrao, kao i u prijašnjim godinama, tri posve različita naslova. Za treći po redu Zlatni Studio u kategoriji najbolja predstava konkuriraju Shakespeareova najpoznatija tragedija, dramski klasik druge polovine 20. stoljeća i suvremeni hrvatski tekst. Nakon dvije godine pretežite dominacije zagrebačkih dramskih kazališta s mainstream ili art komadima, ove godine prvi put u finalu imamo dvije festivalske predstave, koje uvijek imaju manji broj izvedbi negoli one repertoarnih kazališta, no očito je njihov odjek i gostovanja koja su nakon ljetne serije igranja imali bio dovoljno velik da pometu konkurenciju iz redovnih sezonskih programa.

Raspadi obitelji

ZKM-ovoj predstavi “Tri X i ja” tako se ove godine u finalu suprotstavljaju “Hamlet” izveden na Lovrijencu i “Tko se boji Virginije Wolf” na Brijunima i to je uopće prvi put na Zlatnom Studiju da Dubrovačke ljetne igre i Teatar Ulysses imaju konkurenta u kategoriji najbolje predstave.

Dramaturg i “Hamleta” i “Virginije” jest Željka Udovičić koja će odmah naglasiti kako je riječ o dvije vrlo različite predstave kako u dramaturškom pristupu tako i u redateljskom prosedeu.

- Ta je različitost uvjetovana mnogočime: tekstom, temom, žanrom, pitanjima koja postavljamo... Koje je, naime, okružje Hamletova svijeta? Preotimanje vlasti. Tihi državni udar. Zločini. Ubojstva. Smrt vladara pod nerazriješenim okolnostima. Lažni prijatelji. Hamletovo vrijeme bezbrižnosti je prošlost. Kako se snaći? Kome vjerovati? Treba li djelovati? Ima li načina oduprijeti se?

Domovina u koju se vraća sada je mjesto korupcije, okoliš kompromitiran svojom orijentacijom k prijetvornosti, dvostrukim igrama, makijavelističkoj politici. Prisluškivanja, špijuniranje, političke intrige, izdaja, mržnja, osveta... dio su svakodnevice koja se podrazumijeva. Ni ljubav u takvom svijetu nema mjesta. Sve se podređuje ostvarivanju interesa – opisuje dramaturginja “Hamleta” u režiji Paola Magellija u kojem naslovnu ulogu igra Frano Mašković.

U “Tko se boji Virginije Woolf” Martha (Katarina Bistrović Darvaš) i George (Rade Šerbedžija) okrutnom bračnom borbom stvaraju dramsko bojno polje u kojem su svi agresori i žrtve...

- Propitujući društvene konvencije, dopuštaju nam da zavirimo iza kulisa prihvaćenog kodeksa ponašanja i prokažemo lažni moral. Tradicionalna slika braka raspada se pred našim očima. I ‘Virginija’ i ‘Hamlet’ vuku dramaturške silnice iz duboko narušenih obiteljskih odnosa koji razotkrivaju mračne tajne i time otvaraju prostor tragedije – komentira dramaturginja.

U “Hamletu” Magelli u prvi plan stavlja obiteljske i susjedske odnose, pa tek onda nekakvo kraljevstvo.

Najveći motori

- Naš Hamlet više nije mlad ni naivan, nema entuzijazma neutemeljenih mladenačkih zanosa. Čovjek je to izgrađenih stavova u vremenu duhovne ugroženosti. Njegova je intimna drama, osobna dilema biti ili ne biti, osvetiti se ili ne, treba li na zločin odgovoriti zločinom ili pronaći drugi način - ono što gura kraljevstvo u drugi plan. Hamletova razmišljanja o hipokriziji politike, moralu, tek su mjesto traženja razloga za odustajanje od osvete jer njegov integritet ne dopušta princip “oko za oko, zub za zub”.

Ali “smrt jednog kralja ne dolazi nikad sama, već ko vir povlači sve što joj je blisko za sobom”. Tako naš Hamlet koji nije heroj, i u tome i jest njegova kvaliteta, on, zarobljen okolnostima i vremenom, položajem i svojom osobom prisiljen na reakciju koju preispituje izazivajući tako usud - slučajno okrvavi ruke. Njegova borba neće dovesti ni do kakvog rješenja. U ruke mu gotovo uguraju mač. Previše je krvi za sretan kraj. Hamlet naše generacije, istina, reagira suočen s očekivanjima društva, ali nema više ideju – što poslije pobune!? Kako ustrojiti svijet? Ali, tko je sretan u Elsinoru? Možda jedino grobari – reći će sugovornica.

“Virginiju”, među ostalim, krasi čar klasične, dobre, glumačke igre, dobro gradirajuća dinamika...

- Strast upisana u redove i između redaka mučnih, ali duhovitih dijaloga četvero protagonista “Virginije Woolf” s jednakom svježinom, svojstvenom djelima koja nadilaze kulturološke razlike, osvaja emocije publike da bi se potom njima poigrala. Noć u kojoj se pod izlikom suviška alkohola ruše ograde društvenih pravila, onih koje malograđanskom sigurnošću jamče takozvani uspjeh, pokazuje se naličje ove naše kulture i civilizacije. Kao i nama, i ovim je likovima lakše egzistirati pod krinkom normalnog života nego skinuti maske i riskirati nepovratni gubitak vlastitih oslonaca u toliko potrebnim životnim iluzijama.

Ipak, “Virginia Woolf” pruža nam mogućnost individualnoga bijega od društvenih konvencija, sugerirajući nam da se još možemo zalagati za mogućnost izbora; za pravo na vlastitu zbunjenost i šutnju u vremenu koje inzistira na komunikaciji buke; ohrabruje nas u pravu na postavljanje pitanja u svijetu koji takva pitanja izvrgava ruglu; u pravu na romantizam i melodramu u svijetu koji se srami emocija – kaže Željka Udovičić.

Obje su predstave, reći će, nastajale u atmosferi zajedničke igre, traženja, ideja, pitanja.

- Najveći “motori” bili su George - Rade Šerbedžija (koji je jednom bio Hamlet) i, naravno, Hamlet - Frano Mašković (koji će sigurno jednom biti i George). Tu se, vidite, krije još jedna tajna veza ovih predstava – poentira dramaturginja.

Suvremeni tekst Filipa Nole “Tri X i ja”, koji se bavi temom koja dosad nije obrađena u hrvatskom kazalištu, pored samog autora režirala je i mlada Arija Rizvić koju šira publika može gledati kao glumicu u seriji Nove TV “Drugo ime ljubavi”. Riječ je o seksualnom zlostavljanju na poslu, svingerima i seksualnim igrama.

- Tema seksualnog mobinga na poslu je upravo sad u ovom vremenu potrebna i aktualna, o njoj se javno sve više priča – kaže Arija Rizvić.

Konzervativci

Složit će se da je možda premalo predstava o erotskim pitanjima u našem kazalištu, pa i u filmu, u moru naslova o piramidama i borbama moći, kao i o obiteljskim neuralgijama.

- Sama tema seksualnosti i erotike u kazalištu uvijek se pažljivo i zapakirano prikazuje, i upravo iz tog razloga mi je bio i izazov da se s takvom temom pozabavim u teatru, iako erotika u našoj predstavi nije fizička, tu nema golotinje i simulacije seksualnih odnosa već istražuje sfere suptilne, mentalne erotike. Istražuje našu seksualnost, propituje granice do kuda smo spremni otići.

Komentara pozitivnih i negativnih na predstavu će uvijek biti, mlađa publika je, dakako, puno pozitivnije reagirala, neke “konzervativnije” smo možda osobno “uboli”, pa im se nije svidjela, ali zanimljivo je da je nekolicina gledatelja starije generacije rekla da im je baš drago da smo se pozabavili s tom temom, pogotovo jer takvu temu iznosi mladi tim ljudi – iznosi redateljica.

Sve dostupno

Što ona osobno misli, kako ljudi dođu do ideje za erotske odnose u parovima?

- Danas je čovjeku sve ponuđeno, viđeno, sve je manje tabu tema, o svemu se puno slobodnije priča nego prije, barem ja to vidim po svojoj generaciji i okolini kojom sam okružena. Ljudska mašta nema granice, pa kad je pitanje seksualnosti, ljudi su slobodniji, skloniji iskušenjima i izazovima, razloga može biti više, kod nekog možda zasićenje “klasičnim”, kod nekih možda želja za igrom. A upravo ta igra je i glavna nit naše predstave – kaže Arija Rizvić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:32