Najbolji savjeti Savjeta oni su najdosadniji

Iako Vijeće za gospodarska pitanja predsjednice Republike Hrvatske ima niz uglednih članova, preporuke koje je predstavila Kolinda Grabar Kitarović zbog "pokretanja konstruktivne javne rasprave" u većem su dijelu vrlo konstruktivno otkrivanje tople vode, dok su pojedini dijelovi, ajmo tako reći, ekstremno provokativni. Već je pomalo poslovično to što najviše "avangardnih" prijedloga ima u sferi monetarne politike. Krenimo redom.

Po tko zna koji put ponovljena je teza o "nužnosti" jačanja uloge domaće valute u granicama umjerene deprecijacije kune u odnosu na euro od dva posto godišnje u razdoblju od pet godina. Već tu, kod preporuke koja je u Hrvatskoj uobičajena do otrcanosti, treba primijetiti da predsjedničin Savjet nije prihvatio aktualnu realnost hrvatskih tečajnih kretanja. Samo u zadnjem kvartalu Hrvatska narodna banka kupila je na dvije aukcije zastrašujućih 866 milijuna eura da bi zaustavila aprecijaciju kune. Što bi prema predsjedničinu Savjetu centralna banka zapravo trebala napraviti da kunu dovede do deprecijacije od tih idealiziranih -2 posto? Pripomenimo da banke već ionako plivaju u hiperlikvidnosti dubokoj 17 milijardi kuna. Ima li savjet predsjedničina Savjeta smisla u novoj hrvatskoj ekonomskoj situaciji u kojoj smo iz doba ekstremnih deficita bilance tekućeg računa ušli u njegov ozbiljni suficit? Ne, nije se naš predsjedničin Savjet upitao kao analitičar Ivica Brkljača što to točno znači novo doba u kojem je hrvatsko gospodarstvo prošlo metamorfozu od neto dužnika u neto vjerovnika za ostatak svijeta, što točno znači ili će značiti priljev EU fondova, priljev deviza od turizma, novi priljev deviznih radničkih doznaka…?

Da su se upitali što sve to znači, mogli su, poput Brkljače, zaključiti da je do potpuno drugačije aprecijacijske pozicije došlo, među ostalim, zahvaljujući i proaktivnoj ekspanzivnoj politici centralne banke te su možda mogli dati savjet o nužnoj daljnjoj kontroli mogućih inflacijskih pritisaka. No, ekonomija je ipak, izgleda, u Hrvatskoj nešto poput religije ili ideologije - vjerovanje koju ne mora imati previše veze sa stvarnim događanjima. Može tako HNB bjesomučno kreirati kune kroz primarnu emisiju i boriti se protiv aprecijacije eura otkupom enormnih iznosa deviza, a razni savjeti i savjetnici savjetnika će im opet dijeliti lekcije kako bi morali voditi kunu u deprecijaciju.

Ne radi se tu o podilaženju HNB-u. Ne bi, primjerice, bilo nelogično nagovoriti predsjednicu da HNB-u postavi pitanje o timingu otkupa 866 milijuna eura. Može se, naime, primijetiti da su zaustavljali aprecijaciju na osjetno nižoj razini nego nakon samo pola mjeseca kad im to više nije bilo potrebno za popravljanje krvne slike u bilanci. Drugim riječima, zašto HNB ne intervenira ponovo protiv aprecijacije ako je kuna u siječnju otišla na "ljetni tečaj"? Sasvim legitimno pitanje, pogotovo ako HNB-u sada devize vrijede manje nego kad ih je kupovao.

Isto tako, u potpunosti razumijemo kako su ovoj zemlji svi potpuno opravdano opsjednuti izvozom i bilo kakvom mogućnošću stimulacije izvoza. U potpunosti je stoga shvatljiv i niz prijedloga predsjedničina Savjeta: poticanje izvoza kroz otkup potraživanja od izvoznog plasmana uz produženje ročnosti kredita HNB-a bankama uz nisku kamatu te proširenje kolaterala, zatim, otkup kunskih dugoročnih potraživanja za ulaganja u proizvodnju za izvoz i odobravanje povoljnih sektorskih kredita bankama uz negativnu ili nisku kamatu koja nadoknađuje tečajne gubitke te, zaključno, aktiviranje izravnih operacija na otvorenom tržištu i korištenje državne imovine za emisiju primarnog novca.

E sad, krenimo redom: Prvo, valja znati da HNB već radi strukturne repo operacije uz uzimanja državne imovine kao kolaterala (državne obveznice). Misli li se da bi kao kolaterale trebalo uzimati npr. ratne brodove ili stare vojarne? Drugo, mjere kao selektivno kreditiranje ili otkup potraživanja nisu predviđene kao zakonita djelatnost HNB-a. Trebali bismo mijenjati zakone. A ako bismo mijenjali zakone trebali bismo pitati Europsku središnju banku hoće li nam prihvatiti planirane promjene. Teško. Vrlo vjerojatno bi pala ocjena da se radi o nedopuštenim subvencijama.

Bilo kako bilo, nekako se čini da su predsjedničini savjetnici zaslužili pohvale za onaj dosadni dio štiva konzervativnih preporuka, ali ako izuzmemo deprecijaciju kao neku vrhunaravnu doktrinarnu strategiju koja uopće nema osjećaj za trenutak. Neki put je ponavljanje jednog te istog, nažalost, jako dosadno, ali jedino konstruktivno. Za razliku, zazivanje ekstravagantnih, novih i potpuno drugačijih rješenja u sebi skriva velike opasnosti, pogotovo ako zanemaruje praktične aspekte cijele priče i vraga koji uvijek leži u detaljima.

Eto, toliko do novoga gospodarskog obraćanja predsjednice, kad ćemo, nadajmo se, opet u revijalnom tonu o šarmu takozvanih 'lakoćemo' rješenja.