Napokon izlazim iz ormara i priznajem: mišljenja muškaraca o tome treba li žena smršavjeti, operirati se i kako roditi su degutantna

Ne znam kad se počeo događati taj čudan zaokret u meni: korijeni su vjerojatno oduvijek bili tu, ali otkad znam za sebe, nisam se ponašala tako, nisam rezonirala tako - intuicija mi nije govorila da preokrenem očima, slika događaja kojima svjedočim ili u kojima sudjelujem mi nije bila kristalno jasna kao danas, i kao da sam sve situacije u kojima sam se nalazila gledala kroz neku čudnu leću neiskustva i bezrazložno optimistične mladosti, kakva mladost već treba biti, dakle ne lošu leću, ali leću koja mi ne dopušta da vidim cijeli kontekst u kojem su se događali određeni razgovori kojima sam svjedočila. Čak i važnije, određene životne situacije. Sama od sebe, odjednom, promjena se dogodila nekako spontano, no, nezaustavljivo. Znate ono kad prvi put osjetite određenu senzaciju ili pomislite neku misao. Tipa: Bože, koliko me živcira miris njegova daha. Ili: moje dijete se ponaša kao da se drogira. Ili: moram li ja ostati u ovom braku? Ili: Zašto je moj šef toliko dugo držao pogled na mojoj bluzi? Ili: Uh, večer je opet dovoljno hladna da moram ponijeti traper-jaknu.

Pa se onda iznenadite - Bože, jel moguće da je ovo što osjećam jutarnja mučnina? Jesam li možda trudna? Drogira li se moje dijete? Želi li me šef odvući u krevet? Ne mogu vjerovati da ne vidim na daleko, da se naručim na pregled oftalmologu ili da se možda samo naspavam? Prvo sam sa zgražanjem prema samoj sebi shvatila da nakon nekih komentara na društvenim mrežama automatski provjeravam spol onoga koji je napisao komentar, da bih tek potom donijela sud o vrijednosti komentara. Jasno, jasno, reći ćete, čujem vas, pa što, uvijek je bilo važno tko piše a ne što piše, ali ja sam tražila, teško mi je i danas priznati, tražila i pomalo odbacivala, muška imena.

Zvuči bogohulno, ne samo iz pozicije nekoga tko je svojim svjetonazorom a bogami i načinom života jasno pokazivao da ju nije briga kojeg su spola ljudi koji rade s njom, i da ne dijeli ljude ni po spolu, rodu ili seksualnom odabiru, nego i iz pozicije žene koja je ipak odgojena u vrijeme kad je većina autoriteta bila muška. Istina, danas kada pogledam unatrag, vidim jasnu genezu: više sam vjerovala profesoricama, sklonija sam bila tražiti istinu u očima prijateljica, a ne partnera. Impresionirale su me žene u politici, žene u zdravstvu, uvijek sam birala ginekologinje, dermatologinje, stomatologinje. Tražila sam ženske poglede po ulici, pažljivije sam slušala ženska mišljenja. Nisam to primjećivala: to je samo bio način na koji sam živjela, posve nevino, sve dok prvi put jednom svom šefu, koji mi je sada srećom bivši, nisam, u potpuno mirno i čak i meni neočekivano, nakon mjeseci i mjeseci narcističnog mansplaininga, rekla: - Slušaj, da sam ja muškarac koji se školovao vani, oženjen s petero prekrasne plave djece, bila bih direktor svemira, a ne ti.

Kasnije sam se silno sramila ove izjave. Djelovala mi je tako rasistički, ksenofobično, okrutno. Ali natrag nije bilo: sve više sam opažala da me nervira kad muškarci komentiraju menstruaciju (“oni su joj dani, luda je”), ženske hormone (“jesi li ti u PMS-u pa si zato luda?”), žensko tijelo (“prije nego je rodila i raskvasila se, bila je BOMBA! Trebala bi hitno malo poraditi na sebi”), majčinstvo (“potpuno je poludjela otkad ima dijete, doji non stop i sve nas tjera DA PEREMO RUKE, a vidio sam i Danka kako čisti suđe kad ona zaspe!”), abortuse (“to su ti te žene koje koriste pobačaje kao kontracepciju, lako je leći, jel, a onda, nakon znaš već čega, nema kajanja”), Marinu Abramović (“dobro, uvijek je bila ružna kao konj, a sad je još i ostarjela i izoperirala se, pa sad ta njezina umjetnost pod navodnicima uopće nema smisla, nije autentična, i uostalom, kao da je ona osobno najveća žrtva komunizma uopće, odakle joj pravo da to tako osobno shvaća?!”), Gretu (“koliko curica od šesnaest godina uopće može znati o klimi?”), i lista se nastavlja na mnoge teme koje se tiču ženske seksualnosti, ženskog tijela, predrasuda o ženama, ženskih bolesti, uspješnih žena, prava na abortus, prava na razvod, i generalno - žena.

Dugo sam skrivala svoj animozitet, a kad se pretvorio u hladnokrvnu ravnodušnost pa sam ponosne Instagram obavijesti sretnih očeva o tome kako im je žena uspješno bez epiduralne i bez vike rodila dijete počela samo ignorirati, a ostrašćene komentare raznih Facebook mislilaca o tome kako je Greta autistična djevojka, a Marina jugoslavenska drolja, jednostavno preskakala. U raspravama na društvenim mrežama počela sam odustajati od muških komentara koji imaju bilo kakve veze sa slobodom ženskog tijela. Još gore: ponekad bih se uključila i rekla im, jednostavno, da njihovo mišljenje o tome nije relevantno. Sve do danas kad sam odlučila istupiti javno, izaći iz ormara, i priznati da jednostavno smatram degutantnim muška mišljenja o ženskom ponašanju za vrijeme menstrualnog ciklusa, a muške lamentacije o tome treba li neka žena smršavjeti, operirati se ili roditi, i kako, znakom nedostatka dostojanstva i stila. Ne znam ima li sociologija ime za to, ali dobro se sjećam atmosfere koja je u didovoj kući vladala kad bi se govorilo o politici: baka bi na starinskim tanjurima donosila debelo rezane šnite obavezno svježeg kruha namazanog pozamašnim slojem domaćeg pekmeza od šljiva i vrelo kravlje mlijeko koje se pušilo dok bi ga nosila, zahtijevajući tako poštovanje koju samo šolja mlijeka u limu može imati.

Moja baka i dan danas ima mišljenje o svemu: ali, pristajući prešutno na desetljetni dogovor, nije ga tada izgovarala, to nije bilo mjesto i vrijeme za nju. Iz perspektive nostalgičnog sjećanja, čini mi se da je pronalazila sigurnost u toj poziciji, ali moguće je i da zato danas toliko govori o svemu što čuje na radiju: zato što osjeća, jednako tako intuitivno kao što ja osjećam da bi muškarci trebali malo zašutjeti o ženskom tijelu, ženskim pravima, i ženskoj poziciji u društvu, da je konačno došlo vrijeme da može reći što god želi. Znam da je to pozitivna diskriminacija, ali, shvatite, prijatelji: to je vama vaša borba dala, ili nedostatak iste, i mirno kupanje, banjanje, zapravo valjanje u blatu privilegije, dok su vaše mame, sestre, kolegice, prijateljice, ljubavnice, žene i kćeri umirale u tišini pokušavajući shvatiti zašto žive u svijetu čije su vrijednosti postavljene isključivo od strane muškaraca, pa čak i kad se radi - isključivo o nama. Prihvatila sam svoj poremećaj, uopće ga se ne sramim. Volim svoje prijatelje, suradnike, kolege pred čijim talentom ostajem zapanjena, očeve naše djece, naše ljubavnike, naše partnere, naše muškarce. Ali mislim, čak i znam: vrijeme je da slušate.