Ne zlostavljaju samo žene. Pa gdje su onda ispovijedi muškaraca?

Zove neki dan čitatelj, želi da dođem u njegov kafić, on će dovesti deset svojih prijatelja koje žene maltretiraju. Nažalost, znam da nijedan od njih nema muda javno ispričati u novinama kako je to kad je muškarac žrtva nasilja u obitelji.

Oni prvi koji probiju led, bit će heroji. Bilo bi jako važno da hrabri dečki progovore, jer bi tako pomogli tisućama drugih koji skrivećki pate, ne znajući kako se izvući iz zlostavljačkog odnosa koji godinama opstaje zahvaljujući emocionalnoj, a nerijetko i ekonomskoj ucjeni. Zlostavljanje nije isključivo fizičko, naš zakon prepoznaje i psihičko zlostavljanje. Nasilnik može biti žena, žrtva može biti muškarac. Patnja se ne može uspoređivati, patnja svakog čovjeka je najteža i jedinstvena.

Ono što se može uspoređivati su brojke, a statistika kaže da su u Hrvatskoj u 12 posto slučajeva nasilja u obitelji žrtve muškarci. U zapadnim statistikama to je 20 posto: lako je moguće da je tako i kod nas, ali je ovdje muški strah veći. Boje se da će ih žena ubiti? Ne vjerujem, boje se da će ih drugi ismijati.

Žene rijetko ubijaju muževe, a i tada se gotovo isključivo radi o slijepom, očajničkom činu nakon desetljeća teškog zlostavljanja. To što su neke žene zlostavljačice ne poništava crnu statistiku koja kaže da je u Hrvatskoj od 2010. do 2017. ubijeno 156 žena. I tko ih je ubio? Većinom ne neki nepoznati manijaci, nego oni najbliži. Njih 114 - od 156 - ubili su muževi, dečki, bivši partneri, ili drugi članovi obitelji. Muškarce ubiju pijani pajdaši, plaćeni ubojice ili prevareni poslovni partneri, žene oni kojima kuhaju čaj kad se prehlade i slažu im čarape.

Da, i muškarci su žrtve nasilja u obitelji. Dragi dečki, nitko vam to ne negira. No time se neće izbrisati činjenica da puno više muškaraca zlostavlja žene (i djecu) nego obratno. Djeca nasilnika često odrastaju u nasilnike, ili se vjenčavaju s nasilnicima. Teško je izaći iz zatvorenog kruga bez tuđe pomoći. Ako u školama ima mjesta za vjeronauk i informatiku, moralo bi biti i za učenje vještina o kojima će djeci presudno ovisiti kvaliteta života, a možda i život sam. Kako prepoznati prve znakove da imate posla s nasilnikom ili nasilnicom. Ne, ljubomora nije znak ljubavi. Ako joj se nijedan od vaših prijatelja ne sviđa, ako traži da se prestanete družiti sa svima, zbrišite odmah.

Da se mene pita, cure bi od prvog osnovne išle na tečaj samoobrane, a dečke bi se učilo kako da izraze ljutnju a da pritom nikoga ne izmlate i ne ubiju. Cure bi učile kako se nositi sa silovateljima, i kako se nositi općenito s idiotima.

U sklopu tečaja samoobrane učile bi kako u tom super zgodnom frajeru prepoznati mamina sina koji će od tebe očekivati da za njim kupiš prljave čarape i prazniš njegove pepeljare. Kako unaprijed prepoznati tipa koji će se u par godina preobraziti u kretena koji neće biti u stanju promijeniti žarulju ni zapamtiti na što vam je dijete alergično. I dječaci i djevojčice trebali bi u školi učiti ono što ih obično ne nauče doma: kako na zdrav način izražavati osjećaje, kako se zauzimati za sebe, dijeliti obaveze, kako se zdravo i konstruktivno svađati.

Bilo bi super kad bi se dečke od malih nogu učilo da to što se priča o nasilju nad ženama, ne znači da su svi muškarci nasilnici i ubojice. Nisu svi muškarci isti? Pa naravno da nisu (osim ako si friško prekinula s jednim). Zašto se onda toliko frajera osjeća uvrijeđeno ili prozvano jer misle da se previše priča o muškom nasilju nad ženama?

Ne znam. Sa svim tim kompjutorima i mobitelima, društvo se ubrzano mijenja, a s njim i odnosi između spolova. Žene koriste priliku da se iskobeljaju iz patrijarhalnih okova, ali to bi trebala biti sretna vijest i za frajere. Dečki, ne bojte se, i vi poput nas zaslužujete više i bolje.