Muzej grada Zagreba jedna je od rijetkih kulturnih institucija koja u praksi, iz izložbe u izložbu, predstavlja fragmente 'Nove povijesti', onakve kakvu su oko časopisa 'Anali' sanjali Bloch, Braudel i drugi. Jasno, spomenuti se muzej ne bavi, primjerice, Mediteranom, već poviješću Zagreba.
Tako se i događa da usporedno s razglašenom izložbom o skladatelju i pjevaču Ivi Robiću traje još jedna zanimljiva izložba. A to je 'Umijeće češljanja u frizerskom salonu Kincl'.
Osmislila ju je te katalog napisala Maja Alilović, koja je zajedno s Vesnom Kincl-Murtić napravila i izbor predmeta koji se prikazuju posjetiteljima. Velik dio 'predmeta' čine fotografije i raznorodne diplome, posebice iz Pariza, koje su članovi obitelji Kincl dobivali. Ali, tu su i, primjerice, bren-škare za izradu velni i visećih lokni s početka 20. stoljeća, koje pokazuju da su naše prabake itekako morale žrtvovati vrijeme i strpljenje za ljepotu.
Adresu Kincl na kulturno-povijesnoj karti Zagreba i Hrvatske, ništa manje bivše Jugoslavije, zasnovali su Branka Kincl, rođena Šibenik, (1912. - 2007.) i njen suprug Rudolf Kincl (1900. - 1983.). Kao mladi naučnici, upoznali su se u salonu Dušana Žestića, a 1935. 'preuzeli su unajmljeni lokal u Praškoj 8'.
"Danas se u privatnoj fototeci Branke Kincl nalazi i album fotografija s natpisom 'Moje mušterije i djeca', od kojih su
neke i s posvetama", piše autorica Alilović u katalogu.
U međuratnom razdoblju salon Kincl bio je ono što je u fotografiji bila, na primjer, Foto Tonka, dakle točka gradskog prepoznavanja i očitovanja. Ne treba ni sumnjati da su najuzvišenije gospe dolazile baš ovamo na frizuru. Modni hit bila je bubi frizura, a Rudolf Kincl važio je za najpoznatijeg 'bubištucera'. Na Svjetskom frizerskom natjecanju u Parizu (24. rujna - 4. listopada 1937.) njegova je supruga proglašena najboljom između 500 natjecatelja. Ugledu u gradu i ondašnjoj Kraljevini pridružili su prve nagrade u središtu svjetske mode. A onda se i ovome salonu primaknuo rat. Rudolf i Branka Kincl besplatno su podučavali frizerskom zanatu brojne židovske žene koje su izbjegle pred nacističkim režimom iz Austrije i Njemačke, baš kao i zagrebačke Židovke. To je bio način da donedavne klijentice prevladaju strah za vlastitu egzistenciju. Tim je načinom salon Kincl bio ne samo mjesto ljudske ljepote, već i dobrote.
Salon je preživio 2. svjetski rat i pridružio se oslobodilačko-komunističkom zanosu društva s imanentnom zadrškom koju je po sebi podrazumijevao. Bavio se, napokon, buržoaskom, dokonom aktivnošću kao što je pravljenje ženskih frizura. Mama Branka Kincl natjecala se ponovno i osvajala nagrade u ekipi Titove Jugoslavije, a ubrzo joj se 1955. pridružila kći Vesna, studentica romanistike s položenim frizerskim ispitom.
Kao zaljubljenik u kiparski portret Solinjanke, ili Salonitanke, moram priznati da mi je najbliža frizura koju je gospođa Vesna Kincl-Murtić kreirala prema njemu, spajajući u svojoj osobi i svome zahtjevnom poslu tzv. visoku kulturu i umijeće. To je njoj bilo važnije nego ostati po pozivu u Milanu (1959. - 1960.) i frizirati Renatu Tebaldi. Ondje je i dobila ponudu da postane dvorska frizerka iranske carice Farah Dibe.
Ona se, naprotiv, vratila u Zagreb i nastavila obiteljsku tradiciju. A tijekom rata besplatno je frizirala izbjeglice i sanjala svoje lijepe frizure.
Treba zahvaliti Vesni Kincl-Murtić i Maji Alilović zato što su iz nepostojeće, sive zone izvukle damsku frizuru kao tradiciju boljeg Zagreba. Treba im zahvaliti, kao i Muzeju grada Zagreba, što su ovom izložbom pionirski otvorile vrata novom i drugačijem pristupu povijesti hrvatske svakodnevice. Treba tek dodati da Branku i Rudolfa, potom Vesnu, danas nasljeđuje Petra Goddard, treća generacija frizera u obitelji Kincl.
Željko Ivanjek
Tako se i događa da usporedno s razglašenom izložbom o skladatelju i pjevaču Ivi Robiću traje još jedna zanimljiva izložba. A to je 'Umijeće češljanja u frizerskom salonu Kincl'.
| Kao nagrađivana autorica frizura studentica Vesna Kincl-Murtić dobila je u Milanu 1960. ponudu da postane dvorska frizerka iranske carice Farah Dibe. No, ona je odbila ponudu i opernu divu Tebaldi te se vratila u Zagreb |
Adresu Kincl na kulturno-povijesnoj karti Zagreba i Hrvatske, ništa manje bivše Jugoslavije, zasnovali su Branka Kincl, rođena Šibenik, (1912. - 2007.) i njen suprug Rudolf Kincl (1900. - 1983.). Kao mladi naučnici, upoznali su se u salonu Dušana Žestića, a 1935. 'preuzeli su unajmljeni lokal u Praškoj 8'.
"Danas se u privatnoj fototeci Branke Kincl nalazi i album fotografija s natpisom 'Moje mušterije i djeca', od kojih su
neke i s posvetama", piše autorica Alilović u katalogu.
U međuratnom razdoblju salon Kincl bio je ono što je u fotografiji bila, na primjer, Foto Tonka, dakle točka gradskog prepoznavanja i očitovanja. Ne treba ni sumnjati da su najuzvišenije gospe dolazile baš ovamo na frizuru. Modni hit bila je bubi frizura, a Rudolf Kincl važio je za najpoznatijeg 'bubištucera'. Na Svjetskom frizerskom natjecanju u Parizu (24. rujna - 4. listopada 1937.) njegova je supruga proglašena najboljom između 500 natjecatelja. Ugledu u gradu i ondašnjoj Kraljevini pridružili su prve nagrade u središtu svjetske mode. A onda se i ovome salonu primaknuo rat. Rudolf i Branka Kincl besplatno su podučavali frizerskom zanatu brojne židovske žene koje su izbjegle pred nacističkim režimom iz Austrije i Njemačke, baš kao i zagrebačke Židovke. To je bio način da donedavne klijentice prevladaju strah za vlastitu egzistenciju. Tim je načinom salon Kincl bio ne samo mjesto ljudske ljepote, već i dobrote.
Salon je preživio 2. svjetski rat i pridružio se oslobodilačko-komunističkom zanosu društva s imanentnom zadrškom koju je po sebi podrazumijevao. Bavio se, napokon, buržoaskom, dokonom aktivnošću kao što je pravljenje ženskih frizura. Mama Branka Kincl natjecala se ponovno i osvajala nagrade u ekipi Titove Jugoslavije, a ubrzo joj se 1955. pridružila kći Vesna, studentica romanistike s položenim frizerskim ispitom.
|
Vesna Kincl-Murtić autorica je frizure prema Salonitanki |
Kao zaljubljenik u kiparski portret Solinjanke, ili Salonitanke, moram priznati da mi je najbliža frizura koju je gospođa Vesna Kincl-Murtić kreirala prema njemu, spajajući u svojoj osobi i svome zahtjevnom poslu tzv. visoku kulturu i umijeće. To je njoj bilo važnije nego ostati po pozivu u Milanu (1959. - 1960.) i frizirati Renatu Tebaldi. Ondje je i dobila ponudu da postane dvorska frizerka iranske carice Farah Dibe.
Ona se, naprotiv, vratila u Zagreb i nastavila obiteljsku tradiciju. A tijekom rata besplatno je frizirala izbjeglice i sanjala svoje lijepe frizure.
Treba zahvaliti Vesni Kincl-Murtić i Maji Alilović zato što su iz nepostojeće, sive zone izvukle damsku frizuru kao tradiciju boljeg Zagreba. Treba im zahvaliti, kao i Muzeju grada Zagreba, što su ovom izložbom pionirski otvorile vrata novom i drugačijem pristupu povijesti hrvatske svakodnevice. Treba tek dodati da Branku i Rudolfa, potom Vesnu, danas nasljeđuje Petra Goddard, treća generacija frizera u obitelji Kincl.
|
Treća generacija frizera u obitelji Kincl
|
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....