Stečajni upravitelj po prilici je netko tko vodi ostavinsku raspravu mrtvog poduzeća. Dužnost mu je pošteno i po zaslugama razdijeliti imovinu pokojnika. I baš kao što je ostavinska rasprava fizičkih osoba katkad pomirljiva i dostojanstvena, ali katkad mučna, sramotna, gnjevna i nasilna, i s pravnim osobama zna biti teško. S pravnim osobama ustvari nikad nije lako. Nasljednici se vrijeđaju, svađaju i tuku tko je pokojnome bio bliži, kome je mrtvo poduzeće više dugovalo. Pojavljuju se sumnjive ženske, rođaci za koje nikad nismo čuli mašu krivotvorenim punomoćima i mjenicama, iskrsavaju tajanstveni ugovori, mijenjaju se brave, kazneno prijavljuje.
Komadati naslijeđe mrtve hrvatske ekonomije postalo je ekonomska grana sama za sebe. Bogatstva se stječu na ruševinama bivših industrijskih pogona, trgovačkih kuća, nekad slavnih građevinskih kolektiva, uspješnih brodogradilišta, hektara poljoprivrednih dobara i hotelskih naselja. Takozvane stečajne mafije gladnim zubima trgaju zadnje dobre zalogaje sa smrdljivih trupala, čupaju im zlatne zube i skidaju prstenje, otimaju se za nekretnine, robu u skladištima, za kamione, bagere, autobuse i hrđave strojeve da ih barem u staro željezo prodaju.
Jedna je takva zločinačka organizacija, s trgovačkom sutkinjom, stečajnim sucem i poduzetnikom na vrhu, uhvaćena prošli tjedan nakon što je godinama brstila upropaštena poduzeća. Vođa ove družine pljačkaša grobova bio je, kažu, stečajni upravitelj, jedan Hercegovac, renesansni um koji se u radnom vijeku u mnogočemu okušao, bio u prosvjeti, izdavaštvu, trgovini, a počeo je, skrušeno, smjerno, kao učenik franjevačke gimnazije i nesvršeni teolog. Ovo potonje mi se čini kao zanimljiv, gotovo bih rekao lijep i dražestan detalj: franjevački gimnazijalac i teolog, zar ste uopće sumnjali je tip nešto drugačije moglo biti?
Da mene upitaju gdje se okupljaju ovakvi razbojnici, gdje se oni prepoznaju i ujedine zajedničkim interesima, strastima i hobijima, ja bih vam rekao da ćete ih najprije naći u molitvenim zajednicama. Lijepo ih mogu zamisliti. Dvaput tjedno u crkvi, jedno do drugog na klecalu ispod oltara ukrašenog svježim ljiljanima, stečajni upravitelj, trgovačka sutkinja i poduzetnik žmireći su čas mrmljali molitve, a čas se došaptavali kako će gepiti nekakvu upravnu zgradu ili građevinsko zemljište. Jer i poduzetnik je, naravno, Hercegovac, tvrda katolička korjenika, možda mu se čak Gospa obratila dok je u brdu čuvao ovce, a i trgovačka sutkinja je vjerojatno iz nekakve krševite, bogobojazne zabiti, skromnog doma gdje miriše namočeni bakalar, u čaši na kredencu na ulju pliva upaljena lučica “za naše mrtve”, a na frižideru je naljepnica “u ovoj kući se ne psuje”.
Kad su možda naslutili da ih USKOK prati i prisluškuje, urotnici su otišli iz molitvene zajednice i nastavili se sastajati na hodočašćima u Mariju Bistricu, na duhovnim obnovama kod pokojnog Zvjezdana Linića ili na službama kod bosanskog karizmatika iz Šurkovca što liječi polaganjem ruku. Dok je neka nesretna djevojka užasnuto vrištala grčeći se na crkvenom podu, a svećenik egzorcist iznad nje ljutito grmio nešto na latinskom, stečajni upravitelj, trgovačka sutkinja i poduzetnik negdje su otraga, dlanovima pokrivajući usta, tiho dogovarali svoje postotke nakon likvidacije nekakve banke ili mljekare.
Ako i niste upoznali njih troje, znate o kome pričam. Sreli ste nekoga takvog, možda se i slučajno rukovali s njim u nedjelju na misi kad je župnik rekao: “Pružite mir jedni drugima”. Uvijek su to isti ljudi, ugledni menadžeri koji crkve daruju vitrajima i kipovima, gospođe sutkinje s ukusnim križićem od bijelog zlata na lančiću iznad kašmirskog pulovera. Oni su elita, najbolje što naš narod ima i nijedan među njima nije ateist ili agnostik. Svi naši najveći sinovi i svi naši najveći zločinci, koji jednom dobiju Zlatnu kunu, a drugi put pritvor zbog mogućeg utjecaja na svjedoke, redom su “konzervativni demokršćani”, franjevački gimnazijalci, brat im svećenik, sestra časna, a na zidu primaće sobe raspelo u natprirodnoj veličini, Isus Krist skoro kao Dino Rađa.
Tisuće i tisuće ostajali bez posla zbog takvih, uglednih vjernika iz prvih redova crkvenih klupa. Od svih šupaka koje smo upoznali u posljednjih dvadeset pet godina jedva bi se našao ijedan da nije bio predani katolik. Milijarde su pokrali, a ja bih se dao okladiti da se nikad nijedan od njih nije zbog toga ispovjedio.
“Društvo, idete možda na ispovijed?” upitao je možda kojiput stečajni upravitelj nakon službe trgovačku sutkinju i poduzetnika.
“Ne. Zašto?” začudila mu se trgovačka sutkinja.
“Što ti pada na pamet?!” uvrijedio se poduzetnik.
Zaista, što bi oni uopće ispovijedali? Da uđu iza zavjese od tamnocrvenog baršuna i slomljeno priznaju kako su, šta ja znam, uništili trgovačku kuću i bacili na ulicu sedamdeset blagajnica i skladištara, ispovjednik bi s druge strane vjerojatno samo podsmješljivo frknuo: “Pfff! Pa si mi za to došao?!”
Zar su takve stvari, kad se ucviljuje sirotinja, kad se ljude ostavlja bez prihoda, ikad bile grijeh? U hrvatskoj crkvi svakako nisu. Nijednom se u svih ovih dvadeset pet godina naš kler nije pobunio zbog nepravdi poput stečajeva, da se ološ obogatio na tuđem trudu i muci, da nedužni narod stradava od lupeža koji izmišljena potraživanja namiruju prije plaća zaposlenih. Ništa od toga biskupskoj konferenciji nije problem.
Dvadeset pet godina naši se katolici bore protiv duhovne ostavštine komunizma, ali materijalno im naslijeđe toga vremena, vidite, nije mrsko uzeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....