NEUPITNE DEVEDESETE Stanković je prošlo nedjelje skrenuo s 'linije', izgovorio je nešto neizgovorljivo. Izgovorio je 'g' riječ...

Kad bi u onim najtvrđim razdobljima komunizma netko politički ozbiljno zglajzao, za takve je postojao zanimljiv metaforički izraz. Reklo bi se, naime, da je “skrenuo s linije”.

Ta je “linija”, dakako, bila metafora. “Linija” nije bila nikakva crvena crta na podu. Ta “linija” (ili - evo još jedne maritimne metafore - “platforma”) sastojala se od desetaka i desetaka referata, programskih dokumenata i internih akata koji su zajedno činili vladajuću politiku. Postojala je, dakako, i instanca koja je ovjeravala što “linija” jest, a što nije, i ta se instanca zvala vladajuća partija. Sadržaj “linije” pritom je unutar same vlasti bio predmet zamršenih unutarnjih borbi.

Dvadeset i sedam godina je prošlo otkad smo - tako bi to sročio Plenković - za sobom zalupili vrata “nedemokratskih režima”. Svjetovi su se rušili i nanovo nastajali, politika danas izgleda potpuno drukčije, drugačije su novine i TV, tehnologija i medijski pejzaž. No, postoji, izgleda, nešto što u ovom društvu tvrdoglavo ustraje kao neki retro relikt iz 1959. Naime, “linija”. Ona i dalje postoji. Nju i dalje čine neki proglašeni, obvezujući ideološki dokumenti. Za čistoću “linije” i dalje skrbi vladajuća partija. A ako vladajuća partija to slučajno zaboravi, postoji vijeće staraca, zaslužnih ratnika koji će “nebrižne drugove” uspješno podsjetiti da “neki tamo”, eto, s “linije” skreću.

Mnogo je u posljednje vrijeme bilo takvih “drugova” koji su skrenuli s linije. A novi među njima je Aleksandar Stanković, novinar HTV-a i voditelj popularnog talk showa “Nedjeljom u 2”, jedne od rijetkih institucija kontinuiteta na hrvatskoj javnoj televiziji - dakle, ustanovi u kojoj “institucije”, kao i kontinuitet, plešu od izbora do izbora. Na vikend kad je Hrvatska komemorirala obljetnicu pada Vukovara i pokolja u Škabrnji, Aleksandar Stanković je u Nu2 ugostio izvjesnog Predraga Peđu Mišića, vukovarskog branitelja srpske nacionalnosti. U Stankovićevu se studiju našao čovjek koji je 1991. ratovao na hrvatskoj strani, puška na pušku s rođenim bratom koji je ‘91. stao uz srpsku opciju i s kojim je, kako je sam rekao, od rata razgovarao samo jednom.

Stanković je u studiju imao inkarnaciju onoga što se - ovaj put ne metaforički - zove “bratoubilački rat”. U zemlji u kojoj su (i to ne samo u jednom ratu) jedni protiv drugih ratovali ljudi iz istog grada, ulice ili portuna, on je intervjuirao čovjeka koji je tu tragiku doveo do krajnje konzekvence jer je ratovao protiv ljudi iz - iste kuhinje i predsoblja. I kad je već u studiju imao čovjeka s takvom osobnom pričom, Stanković mu je, naravno, postavio pitanje koje bi postavio svatko tko ima mrvu novinarskog nerva. Naime, pitao ga je ne misli li da je ono što se njemu dogodilo bio - građanski rat?

Ukratko, Stanković je izgovorio neizgovorljivo. Izgovorio je “g” riječ oko koje u Hrvatskoj postoji najtvrđi tabu. Stanković je, da ne duljimo, “skrenuo s linije”. A, naravno, zna se što se dogodi kad netko skrene s linije. Sasvim razumljivo, javi se SUBNOR.

Pa se SUBNOR, dakako, i javio. Već sutradan, jedna od koordinacija branitelja - tko bi uopće više pamtio o kojoj je frakciji dokonih gnjavatora riječ - zatražila je od HTV-a da Stankovića smijeni. A onda se događa ono što cijelu situaciju od zagušljivo antipatične pretvara u doslovno totalitarnu. Vodstvo HRT-a se, naime, u manje od 24 sata “ogradilo” od Stankovićeva novinarskog pitanja, ističući da “su svi novinari i zaposlenici javnoga medijskog servisa obvezni poštovati pozitivne zakonske propise Republike Hrvatske, a tako i one koji se odnose na Domovinski rat”. Da ne bi bilo zabune koje bi “pozitivne propise” Stanković morao poštovati, vodstvo HRT-a u izjavi opsežno citira saborsku deklaraciju u ratu 90-ih u kojoj se taj rat definira kao “agresija… s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva”. Vodstvo HRT-a se, ukratko, ogradilo od Stankovića jer “nije na liniji”. Kojoj liniji? Pa onoj koju je u Saboru izglasala politika.

Na ovom mjestu bismo sada, naravno, mogli po stoti put ući u beznadno dosadno i stoput ponavljano razglabanje. Mogli bismo po tko zna koji put ponoviti kako se vanjska agresija i građanski rat uzajamno ne isključuju, kako te dvije stvari nisu ili-ili, nego i-i, te da takav slučaj nije bio samo u Hrvatskoj 1991. nego i u Vijetnamu 60-ih, i u Libanonu 80-ih, kao što je i danas rat u Lugansku i Donjecku smjesa građanskog rata i vanjske agresije. Mogli bismo po tko zna koji put podsjećati da je taj rat ‘91. bio agresija jer su tenkovi autocestom dolazili iz pravca Šida, ali da su u tom ratu jedni na druge puškom išli susjedi iz Cetine i Vrlike, Otišića i Hrvaca, Baljaka i Mirlović Polja, te da je te mikroskopske građanske ratove ponajbolje opisao stanoviti Marko Perković u pjesmi “Čavoglave”.

Mogao bih također jasno pokazati da i saborska deklaracija na koju se ideološke vestalke pozivaju također podrazumijeva građanski rat jer, ne zafrkavajmo se, što je formulacija o “oružanoj pobuni dijela pučanstva” doli - opis građanskog rata? Mogli bismo mi o svemu tome lijepo raspredati, ali čini mi se da time promašujemo bit. A bit je u ovom: da je Stanković, eto, prešao neku “liniju”, da zbog toga pretorijanci traže njegov otkaz te da se šefovi javnog servisa zbog toga od njega - ograđuju. Sama ta sekvenca događaja pokazuje do koje mjere se razmahala ideološka stega u Hrvatskoj.

Slučaj Stankovića i njegova posezanja za “g” riječju stigao je kao finale opće subnorizacije medija i kulture koje smo, nažalost, svjedoci još od prvog posjeta Kolinde Grabar-Kitarović šatoru na Savskoj. U ovom trenutku diljem Hrvatske poput pljeve niču samoproglašene koordinacije besposlenih dokonjaka koji žive na grbači drugih, jednako nebranitelja koji rade kao i branitelja koji rade. Ti samoproglašeni, dokoni ideolozi s vremena na vrijeme podjele kakve povlastice, štekate, parkinge, koncesije za plažu ili Opele Sigme na kakvom dubioznom natječaju - a u međuvremenu, dok se ne dijele Opeli i štekati, bave se svojim “core businessom”, a to je zaštita “stečevina revolucije”.

Cenzuriraju filmove, smjenjuju ravnatelje kulturnih ustanova, interveniraju u program, selektiraju Marulićeve dane, određuju datum Noći kazališta. U istom tjednu kad su zbog skretanja s linije prizvali redu Stankovića, učinili su to i s ravnateljem splitske gradske knjižnice koji je - zamislite te strahote - baš u tjednu vukovarske komemoracije u knjižnici ugostio jednog srpskog pisca. Upozoravaju tako “drugovi iz SUBNOR-a”, “partiju” na “nebudnost”, a eto, bogme, partija im odmah daje za pravo, pa se “ograđuje” od štetnih devijacija.

Sve je to, ukratko, već poznati šou, gadljiva i zagušljiva ideološka šikara. No, ako posljednjih godina i jesmo žalosno navikli na sužavanje prostora pluralnog dijaloga, na jednostrani i mitomanski nacionalistički diskurs i na pervertiranu ulogu braniteljskih udruga kao vestalki revolucije - “slučaj Stanković” svejedno donosi novi, i zastrašujući moment. Ovdje, naime, prestaje biti bitno je li rat ‘91. stvarno bio ili nije bio građanski. Prestaje biti bitno tko je od vodstva javne radiotelevizije iznudio “ograđivanje”.

Ono što je u cijeloj priči bitno jest da se HRT distancirao od svojeg novinara i njegova prava, i to čak ne prava da iznese stav, nego prava da - postavi pitanje. Što je još gore, HRT se, ograđujući se od Stankovića, pozvao na dokument koji je izglasao Sabor, ustvrđujući da su teze iz tog komada papira obvezujuće, odnosno da ih je njihov novinar “dužan poštovati”. Ukratko, jedan dokument koji je izglasalo jedno predstavničko tijelo u skladu sa svojom tadašnjom ideologijom, za HRT postaje sveto pismo koje se ne smije propitivati. Postaje “linija”.

Pokušajte samo zamisliti kakve to konzekvence može imati za čitavo novinarstvo. Što to znači - da novinarka koja prati kurikulum sutra neće smjeti kritički govoriti o njemu ako ga izglasa Sabor? Da novinar HRT-a neće smjeti postavljati sugovorniku pitanje o lex Agrokor zato što je taj lex - kako mu ime kaže - zakon? Znači li to da svaki veleumni spis koji izglasa kuća na Markovu trgu postaje nedodirljiva dogma izvan dosega propitivanja, kao Alahove sure i ajeti? Ili za “obične” zakone i akte vrijede jedni kriteriji, a za deklaraciju koja se tiče rata 90-ih drugi?

“Slučaj Stanković” pripada u one rijetke (ne)sretne slučajeve u kojima vladajuća ideologija - kao u “Šumi Striborovoj” - otvori usta pa vam pruži priliku da vidite kako u ustima paluca zmijski jezik. Ovaj mali, ali znakoviti skandal pokazuje, s jedne strane, kako današnje vodstvo HRT-a razmišlja o novinarstvu: za njih je novinarstvo očito formalizirani oblik agitpropa u kojem je prihvatljiva “konstruktivna kritika”, sve dok ne propituje bitne stupove vladajuće ideologije. “Slučaj Stanković” pokazuje također do koje je mjere uznapredovao društveni utjecaj mreže parazitskih vestalki kojih se Plenkovićeva vlast, očito, do kosti boji. Ali - možda i najgore - “slučaj Stanković” pokazuje do koje mjere je rat 90-ih postao domena mitomanskog nepropitivanja i doslovnog “denkverbota”. O ratu 90-ih uskoro će biti zabranjeno neortodoksno i misliti.