Nezapamćena gužva na Panovu labirintu

U zaigranom dokumentarcu "Pet zapreka", koji su zajednički potpisali Lars von Trier i Jorgen Leth, jedna od zapreka koju kultni danski filmaš postavlja svom starijem kolegi je snimiti film u najsiromašnijem mjestu na svijetu, ali da to siromaštvo samo po sebi ne bude tema.



Leth odlazi u Bombay, na ulici inscenira bogatu trpezu i sjeda za nju, a prozirna zavjesa dijeli ga od siromaha koji bulje u njegovu gozbu. Film Susanne Bier "Nakon vjenčanja" neprestano me podsjećao na tu epizodu. Junak je naočiti Danac (Mads Mikkelsen iz "Casino Royala") koji vodi sirotište u nekoj indijskoj metropoli, ali je očajan jer nema sredstava za održavanje pogona. Stiže ponuda milijunaša, koji je spreman investirati u njegov projekt, i junak mora nakratko kući.



"Nakon vjenčanja" nestvaran je film kao i epizoda iz "Pet zapreka". Siromaštvo je estetizirano, bogatstvo još više. Priča kao da je prepisana iz španjolskih sapunica, no glavna je razlika u prosedeu: redateljica forsira kadrove s detaljima lica, kao da radi tjeskobnu psihološku dramu, no u pitanju je prilično lak materijal kojem izvjesnu uvjerljivost osiguravaju odlični glumci (osobito Rolf Lassgard u ulozi milijunaša).



Iako je Bier "Otvorena srca", jedan od prethodnih filmova, režirala po pravilima Dogme 95, novim se filmom od njih znatno udaljila. S razlogom, jer je postigla najveći komercijalni uspjeh u karijeri, a i Motovun film festival - koji se u odabiru često pridržava Dogme 95 - malo je zažmirio na svoja rigorozna pravila kada je uvrstio tu melodramu u program kina Trg. Publika to nije zamjerila.



Mnogo bliži duhu MFF-a bio je jedan drugi danski film, "Umijeće plakanja", koji je u utorak navečer prikazan na prepunom Barbacanu (mora se priznati, ovogodišnji je posjet - bar na prvi pogled - neusporedivo veći od prošlogodišnjeg). Žanr mu je teško odrediti. Trebala bi to biti crna komedija, ali kada gledate scenu u kojoj se klinac svlači kako bi zadovoljio oca, jer mu to sestra više ne želi raditi, zastane vam dah.



To nije nimalo smiješno, nego poprilično mučno. Debitant Peter Schonau Fog odličan je redatelj i svoju je tjeskobnu obiteljsku satiru fino pozicionirao u sedamdesete, uspjevši da poniranjem u prošlost priči doda dašak nadrealnosti. "Umijeće plakanja" zapravo je film o oportunizmu. Očevo zlostavljanje djece moglo je odavno prestati da je netko od članova obitelji - a svi za to znaju! - bar jednom nešto poduzeo. Nije bez krivnje ni mali protagonist, koji neprestano gura sestricu u očevo naručje, jer ga je strah da će "tata dignuti ruku na sebe".



Projekciju "Panovog labirinta" pratila je nezapamćena gužva, možda i stoga što je također mimo "motovunskih pravila". MFF ne voli filmove koji u Americi postignu uspjeh, pa se još i okite s 3 Oscara. Ne pamtim da sam u Motovunu vidio film u kojem su specijalni efekti imali tako važnu ulogu, ni u kojem se tako nadahnuto poštuju klasična redateljska pravila. Dok gledate "Panov labirint" - priču o djevojčici koja 1944. dolazi s majkom na udaljenu frontu Francove vojske, gdje je njezin budući očuh zapovjednik - nema dosade.



"Panov labirint" od samog vas početka zgrabi samo za sebe i ne ispušta sve do fascinantne završnice. Ako je MFF prije pet godina pogriješio što nije stavio u program jedan drugi film Meksikanca Guillerma Del Tora, "Vražju kralježnicu", sada se iskupio. I podjario našu želju da sljedećih godina na MFF-u vidimo još bar nekolicinu ovakvih filmova.

Ispravljen grijeh prema Guillermu Del Toru



Nenad Polimac
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 15:42