GORICA - Nakon punih 30 godina provedenih u američkim zatvorima Zvonko Bušić, koji je zajedno sa suprugom Julienne i još trojicom prijatelja u rujnu 1976. oteo američki zrakoplov na liniji od New Yorka do Chicaga da bi upozorio na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji, pušten je na slobodu.
U njegovoj rodnoj Hercegovini u selu Gorica u zaseoku Donja Mala svi s velikim oprezom govore o Bušićevu puštanju na slobodu. U kući njegova brata Ivana zvanog Ivač još više sumnje.
- Nije gotovo dok ne dođe, prid kuću. Tolika obećanja, tolike godine, teško je povjerovati. Bio sam izgubio svu nadu da ću brata ikada više vidjeti. Znate, dug je ovo period, 30 godina, a zašto - dočekuje nas Ivan i supruga mu Ruža.
- Ne mogu vjerovati da je sve ovo istina, ispripadalo nas pa eto nije nam lako povjerovati. Jedva čekam da vidim i zagrlim brata - sa suzom u oku govori onako, više za sebe 64-godišnji Ivan.
A onda opet zaiskri mu nešto u očima, te nastavlja: - E kad se sad sitim djetinjstva. Ja sam od Zvonka stariji tri godine, brat Ante je najstariji, Stipe najmlađi i naše dvi sestre, Zdravka i Marija. Ko je onda bio bogat, nitko. Zvonko je bio pametno dijete. Osnovnu školu pohađao je u Imotskom, na noge je svaki dan pješačio sve dok mu nisam, kada mu je bilo 14 godina, kupio bicikl.
Zvonko je i gimnaziju pohađao u Imotskom, priča njegov brat, i već tada su "one vlasti" zbog javnih istupa mladog gimnazijalca krivo gledale. Tada odlazi na studij u Zagreb, onda u Beč, stricu emigrantu.
- Samo da je staroj materi bilo dočekat da ga može zagrlit - dodat će Ivan na odlasku. Tek dvjestotinjak metara dalje Bušićeva je rodna kuća. Majka Iva umrla je prije godinu i pol dana ne dočekavši sinovu slobodu. Čatrnja zatvorena, vrata zaključana, a prozor Zvonkove sobe kao da najbolje priča o prošlim vremenima. - Dočekat ćemo ga onako kako doliči - poručuju mještani Gorice.
Vedrana Bekavac-Šuvar
U njegovoj rodnoj Hercegovini u selu Gorica u zaseoku Donja Mala svi s velikim oprezom govore o Bušićevu puštanju na slobodu. U kući njegova brata Ivana zvanog Ivač još više sumnje.
- Nije gotovo dok ne dođe, prid kuću. Tolika obećanja, tolike godine, teško je povjerovati. Bio sam izgubio svu nadu da ću brata ikada više vidjeti. Znate, dug je ovo period, 30 godina, a zašto - dočekuje nas Ivan i supruga mu Ruža.
- Ne mogu vjerovati da je sve ovo istina, ispripadalo nas pa eto nije nam lako povjerovati. Jedva čekam da vidim i zagrlim brata - sa suzom u oku govori onako, više za sebe 64-godišnji Ivan.
A onda opet zaiskri mu nešto u očima, te nastavlja: - E kad se sad sitim djetinjstva. Ja sam od Zvonka stariji tri godine, brat Ante je najstariji, Stipe najmlađi i naše dvi sestre, Zdravka i Marija. Ko je onda bio bogat, nitko. Zvonko je bio pametno dijete. Osnovnu školu pohađao je u Imotskom, na noge je svaki dan pješačio sve dok mu nisam, kada mu je bilo 14 godina, kupio bicikl.
Zvonko je i gimnaziju pohađao u Imotskom, priča njegov brat, i već tada su "one vlasti" zbog javnih istupa mladog gimnazijalca krivo gledale. Tada odlazi na studij u Zagreb, onda u Beč, stricu emigrantu.
- Samo da je staroj materi bilo dočekat da ga može zagrlit - dodat će Ivan na odlasku. Tek dvjestotinjak metara dalje Bušićeva je rodna kuća. Majka Iva umrla je prije godinu i pol dana ne dočekavši sinovu slobodu. Čatrnja zatvorena, vrata zaključana, a prozor Zvonkove sobe kao da najbolje priča o prošlim vremenima. - Dočekat ćemo ga onako kako doliči - poručuju mještani Gorice.
Vedrana Bekavac-Šuvar
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....