Nije mit. Bernardić je u Istri posvjedočio da u Hrvatskoj nema oporbe

Način na koji Davor Bernardić upravlja SDP-om podsjeća na osamnaestogodišnjaka koji nije mogao dočekati rođendan da bi podigao vozačku dozvolu, a čim mu se našla u rukama, zgrabio je volan očeva Lamborghinija i i odlučio se provozati. Mladić koji posjeduje ovjerenu ispravu da je osposobljen za vožnju automobila teoretski zna što mu je činiti, ali nema iskustva, rutine ni zrelosti da bi bio u stanju vladati jurilicom koju je izveo na cestu.

Bernardić po prilici zna kamo bi želio odvesti SDP. Iz svega što je do sada izgovorio, proizlazi da bi stranku želio vratiti na lijevi kurs, ojačati njen socijaldemokratski biljeg, osloboditi je tereta ranijih političkih saveza i izvesti pred birače u novom ruhu. Formalno razvedena od svih dosadašnjih partnera, s potpuno novim make upom, stranka će, prema Bernardićevoj zamisli, nakon idućih izbora biti spremna za nove saveze koji bi se mogli roditi u novim političkim okolnostima diktiranim daljnjim rastom protestnih i anarhističkih stranaka.

Put do ostvarenja političkog sna Bernardić vidi u pet koraka. Prvi je potpuno ovladavanje strankom, što mu je uz puno muke, gotovo pa uspjelo. Drugi je farbanje stranačke fasade u jarku crvenu boju, odnosno usvajanje stranačkog Programa koji se obraća radništvu, pršti od pravednosti i jednakosti, te se zaklinje na borbu za obespravljene. Treći je otklon od ostalih stranaka opozicije kako bi se naglasio i istaknuo vlastiti identitet. Četvrti je javno negiranje velike koalicije kako se ne bi pasiviziralo i razočaralo lijeve birače, ali se istodobno koketira s tom idejom ne bi li se podgrijavalo vlastito članstvo. Peti je razrada svih mogućih kombinacija i saveza koji bi nakon izbora omogućili dolazak na vlast.

Sve su to razlozi zbog kojih je Bernadrić prije nekoliko dana s gnušanjem odbio mogućnost sklapanja velike koalicije s HDZ-om, a potom otišao u Istru i ispalio rafal po cijeloj oporbi. Ideja repozicioniranja SDP-a, brušenje identiteta i najava samostalnog izlaska na izbore, nipošto nije loša. Dapače. Ali pati od jedne velike mane, a to je izvedba. Bernardić svoj i više nego solidan politički staž nije oplemenio političkim znanjem i vještinama, priroda ga nije podarila političkim talentom, a nije ni u stanju učiti iz vlastitih grešaka, pa sve čega se dohvati izokrene naopako i iz svake situacije izlazi nevjerodostojan i smiješan.

Krajnje nestrpljiv i željan velikih rezultata preko noći, Bernardić je prozvao IDS optužujući ga da je HDZ-u omogućio tihu okupaciju Istre. Svi su se, ustvrdio je Bernardić, razotkrili na Istanbulskoj konvenciji. Miletić kao Plenkovićev glasnogovornik tako što je kazao da u Istanbulskoj konvenciji nema roda, MOST tako što neće za nju glasati, što znači da su isto što i Crkva, odnosno klerikalna desnica, a Živi zid jer se o Konvenciji nije ni jednom oglasio.

Zatim se Bernardić dohvatio mogućnosti koalicije s HDZ-om. - To je vijest koja se ovih dana pojavila u medijima, a nisam čuo da su se IDS i Amsterdamska koalicija od nje ogradili. Na SDP-u je odgovornost da ne dopusti da HDZ u tihoj suradnji s IDS-om okupira Istru - optužio je Bernardić.

S gardom istinskog socijaldemokrata, vjerodostojnog i čvrstog kao kamen počeo je rigati vatru po kolegama iz oporbe. Valjda je mislio da će etiketiranjem ostatka oporbe kao nevjerodostojnih oportunista podići vrijednost vlastitih dionica. Kao istant političar željan brzog efekta i nesposoban sagledati širi kontekst u kojem nastupa, Bernardić je profulao cilj. Zaboravio je na činjenicu kako je HDZ u cijeloj Istri na vlasti u jednom jedinom gradu, i to zahvaljujući njegovu SDP-u. Nakon lokalnih izbora SDP-ovci su u Umagu sklopili koaliciju s HDZ-om. Predsjednik istarskog SDP-a Vili Bassanese je u širokom luku zaobišao IDS i sklopio pakt s HDZ-om. HDZ-ovci su ga podržali na funkciji gradonačelnika, a njihov Jure Šiljeg zauzvrat je postao predsjednik gradskog vijeća. U SDP-u se zbog toga podiglo nešto graje, no Bernardić je samo odmahnuo rukom.

U kontekstu njegova vapaja kako je “na SDP-u odgovornost da ne dopusti HDZ-u da u tihoj suradnji s IDS-om okupira Istru” nije zgoreg spomenuti kako je jedan od prvih plodova umaške vladavine SDP-a i HDZ-a bilo preimenovanje Nove obale u Obalu dr. Franje Tuđmana, a Kolodvorske ulice u Aveniju grada Vukovara.

Bernardić smatra da je preuzimanjem kontrole nad SDP-om riješio sve probleme i da će lijevi birači po inerciji glasati za SDP. Naivno vjeruje da će imidž istinskog socijaldemokrata izgraditi revnim ispaljivanjem kritika na račun vlasti i sipanjem parola o slobodi i jednakosti. SDP je dva puta bio u prilici sastavljati Vladu, ali ne zato što su zadobili povjerenje birača, već zato što je HDZ bio toliko loš da su ljudi izašli na izbore i glasali protiv njih. Bernardić računa da će se SDP i treći put na isti način dokopati Banskih dvora, ali ne razumije da su se vremena promijenila. Netko bi mu trebao reći da SDP više nije jedina alternativa HDZ-u - i da je u Hrvatskoj već dulje vrijeme prisutan trend prelijevanja glasova protestnim strankama.