Ponudom Igora Sečina, šefa ruskog naftnog diva Rosnjefta, da ta kompanija postane novi strateški partner hrvatske Vlade u Ini možda je započelo novo poglavlje u sagi o najslavnijoj hrvatskoj kompaniji. Jer iako je bilo tvrtki koje su u određenim trenucima svog postojanja bile veće od Ine, postizale uzbudljivije rezultate i nizale značajnija postignuća, nijedno hrvatsko trgovačko društvo nije toliko isprepleteno s najvažnijim akterima i događajima novije nacionalne povijesti kao ta tvrtka. Utoliko, ako je Ina ugrađena u same temelje na kojima je sazidana hrvatska država - a jest - njezina višegodišnja stagnacija i razlozi koji su do toga doveli u simboličkom smislu nisu ništa više nego refleks općeg urušavanja države s kojom je Ina genetski u simbioznom odnosu.
Može li, utoliko, oporavak Ine u širim društvenim okvirima koje on sam podrazumijeva biti osiguran u zagrljaju goleme ruske kompanije i geopolitičkog tereta koji takav aranžman nosi sa sobom? Na to pitanje teško je dati odgovor, pogotovo s obzirom na krajnje neracionalnu prirodu političkog odlučivanja, no čak i da se Rosnjeftova ponuda ne materijalizira u konkretni posao, evidentno ona može poslužiti kao poticaj za definiranje strategije i državnih interesa oko budućnosti te tvrtke.
Što, dakle, možemo naučiti o Ini na temelju Rosnjeftove ponude? Kao prvo, evidentno je kako je vrijednost te kompanije danas ipak znatno viša nego što važi u javnom dojmu hrvatskih građana. Dapače, kad je prije nekoliko mjeseci hrvatska Vlada žonglirala s tobožnjom mogućnošću prodaje 25 posto Hrvatske elektroprivrede da bi tim novcem preuzela 49 posto Ine, protiv te ideje se digla kuka i motika uz cijeli niz litanija o tome kako se prodaje zlatna koka za kupnju propale tvrtke. Rijetki su tada bili glasovi razuma koji su upozoravali kako bi takva transakcija - kada bi bila moguća - zapravo bila sjajna za Hrvatsku, s obzirom na to da je po nizu poslovnih pokazatelja Ina i dalje osjetno vrednija tvrtka od HEP-a. Preko milijardu kuna neto dobiti Ine u prvih devet mjeseci ove godine to i sugerira, a nastavi li cijena nafte rasti, ti pokazatelji bit će još bolji.
Kao drugo, iz izjava šefa Rosnjefta evidentno je kako Inine rafinerije - eto još jedne uporno ponavljane neistine - nisu gubitaška neperspektivna postrojenja koje u pogonu drži tek politička volja vlasnika, već imovina koja u okvirima drukčijeg modela poslovanja i ambicija može biti investicijski interesantna. Dapače, kako je netko nedavno vrlo lucidno zaključio, ako su u ovom stanju rafinerije profitabilne, kako bi tek dobro poslovale da je njihova modernizacija dovršena? Kao treće, čini se da globalna naftna industrija - a Rosnjeftovi dioničari su korporacije iz Velike Britanije, Kine, Švicarske i Katara - ne vidi kratkoročnu opasnost od znatnog gubitka tržišta zbog elektrifikacije osobnog prijevoza.
Ta ideja da se Inom ne isplati baviti s obzirom na nadolazeće “postfosilno” doba - čiji je svojevrsni medijski predvodnik bio bivši ministar zaštite okoliša Slaven Dobrović - iz te se perspektive čini kao redikulozna pomisao. Iako je evidentno da nafta neće vječno biti ključni svjetski energent, sasvim sigurno će to biti još desetljećima. Ipak, kada to više i ne bude, koristit će se za cijeli spektar drugih namjena, pogotovo u petrokemiji. Odustajanje od razvoja Ine značilo bi i odustajanje od cijelog jednog sektora gospodarstva te de facto eutanaziju globalno konkurentnog kompleksa znanja koji ovdje u tom segmentu još postoji.
Kao četvrto, i možda najvažnije, interes Rosnjefta za Inu ne otvara samo pitanje budućnosti te tvrtke, već i cijele regionalne naftne industrije. Samo primjer te kompanije, ali i niz drugih transakcija provedenih zadnjih godina (npr. Shellovo preuzimanje British Gasa) pokazuju kako je globalna naftna industrija ušla u fazu velike konsolidacije. Taj trend, temeljen na očekivanjima postupnog pada prihoda zbog većeg korištenja alternativnih energenata i sve većih cijena razvoja proizvodnje iz novih i kompliciranijih ležišta, već je viđen u nizu drugih industrija, poput telekoma.
U regiji bez organskog rasta potrošnje i s gotovo potpuno isušenom sirovinskom bazom samo je pitanje kad će ti procesi okrupnjavanja početi i kada krenu, koliko će se dugo lokalni igrači moći oduprijeti globalnoj konkurenciji. Dakle, pitanje nije hoće li Rosnjeft kupiti Inu, nego hoće li - negdje u doglednoj budućnosti - preuzeti MOL. I što bi takva posredna akvizicija značila za Inu i hrvatsku Vladu? Tek osvještavanje ovih činjenica stvara platformu na temelju koje može biti pronađen novi strateški ulagač u hrvatsku naftnu kompaniju. Hoće li to biti Rosnjeft? Možda hoće, možda neće, no bez jasnih odgovora na ova pitanja, tko god bude, neće se puno toga promijeniti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....