Nije pohvala to što Zagreb nimalo ne sliči Skoplju

Hrvatski političar je na skupu o rebrendiranju Hrvatske ispričao anegdotu. Prije desetak godina je, kaže, u Zagreb doletio predsjednik Europskog parlamenta. Hrvatski političar dočekao ga je na aerodromu, i onda su se zajedno, pod rotirkama, vozili prema gradu. Predsjednik se, kaže, sve vrijeme vrpoljio, a onda je, dok su prolazili pokraj NSK, rekao: "Ali ovo je sasvim drukčije od Skoplja." Na što mu je hrvatski političar spremno odvratio, baš kao da izgovara odavno poznati slogan: "Jest, nismo mi isti background, druga je to kultura, druga povijest." Nekoliko trenutaka kasnije predsjednik je ustvrdio "da je ovo kao da smo u Beču". Sutradan, hrvatski je političar predsjednika Europskog parlamenta vodio u šetnju po gradu i "čovjek je u 24 sata potpuno promijenio svoj dojam." Valjda mu više nije na um padalo da Zagreb uspoređuje sa Skopljem. Isključivo s Bečom.

Ovo nisam pročitao u novinama. Takve stvari u zadnje vrijeme preskačem. Nego mi je pročitano, i gotovo nasilu utuvljeno u glavu, dok sam neki dan sjedio na terasi kafića u Ulici Makedonija i promatrao ljude. Tamo preko puta, ispred spomen-kuće Majke Tereze, sjedila su i živo razgovarala dvojica: čistač cipela, s opremom kojoj je mjesto u muzeju - kao da smo na početku dvadesetog stoljeća, na ulici bilo kojeg europskog grada - a do njega stariji, dobro držeći gospodin u savršenom bijelom odijelu, sa šeširom i odgovarajućim cipelama, ostarjeli Rudolf Valentino, Ibrahim Ferrer i dragi Bog koji je nakon dvije tisuće godina odlučio da ponovo prošeta Orijentom, sve to u jednoj osobi, velik i samouvjeren kakav živ čovjek može biti samo na holivudskom Bulevaru sumraka i u onih nekoliko sačuvanih gradova Levanta.

Gledao sam njega i njegovo odijelo, divio mu se, dok je sunce juga, veličanstveno Sunce iz Vergine činilo odbljesak na njegovoj bjelini, i stvaralo laku, ugodnu bol u očima promatrača. I onda mi je, zagledana u tablet iz kojeg su izvirale činjenice svijeta iz kojeg dolazimo, ona veselo krenula čitati anegdotu s hrvatskim političarom i njegovim gostom iz Bruxellesa. "Nismo mi isti background, druga je to kultura, druga povijest." Istina, pomislio sam. Ovaj tip gospode, ako je u Zagrebu ikad i postojao, otišao je iz grada početkom 1943., u posljednjim transportima za Auschwitz.

Ono što u današnjem Skoplju preseneti putnika iz zapadnih krajeva usporenost je života i šarenilo ljudi i kultura. U staroj čaršiji, pedesetak koraka južno od Vardara, makedonski slavenski svijet miješa se s albanskim i turskim. Kroz šarenilo sokaka, nejednako visokih i širokih katnica od drveta i ćerpiča, gdje se prirodno miješaju i dodiruju bogatstva davnoga svijeta i siromaštvo Kalkute, na ručno ispisanim tablama iznad dućana najprije se pomiješaju jezici: makedonska ćirilica ulazi u albansku latinicu, na istoj tahti, nad istim izlogom jedno i drugo pismo, jedan i drugi jezik, u onoj prirodnoj, na Zapadu odavno zaboravljenoj dvojezičnosti trgovine i svakodnevnog života. Kada zađemo dublje u čaršiju, pojave se Erdoganove fotografije u izlozima albanskih dućana više nego u onim, mnogo rjeđim, s natpisima na turskom. Ali odmah tu je i brijačnica s makedonskom firmom i pravoslavnim imenom i prezimenom gazde. Unutra omaleni starčić, strogog izgleda lica, brije bradu gorostasnom ćelavcu, gustih crnih obrva.

Između makedonskog i albanskog Skoplja nema oštre granice. Prelazi su kao na akvarelima, tako što se jedna boja prelijeva u drugu. Ljudi na ulici govore glasno, bez obzira na to razgovaraju li na makedonskom ili na albanskom. U Gostionici Turist, u staroj čaršiji, roštiljarnici koju smo odabrali jer tu zalaze i domaći, što onda znači da je dobra, najbolja je, za susjednim stolom gospođa starijih srednjih godina, dvije mlade, vrlo skladne, lijepo odjevene mlade djevojke, i pudl. Sve tri sa psom razgovaraju na makedonskom. Mlađe sa starijom također razgovaraju na makedonskom, a onda najednom, između sebe, u pola rečenice progovore turski. I veselo čavrljaju na tom jeziku imperijalne starine. A konobari u Turistu, oni svakome gostu odgovaraju na jeziku kojim im se gost obratio. Ovdje se nijedan jezik ne govori ispod glasa, na zidovima i u izlozima nema zabranjenog pisma. Kad bi se u Europsku uniju ulazilo prema kriterijima poštovanja europskih vrijednosti - i one prve: prirodnog prepletanja s drugim i različitim - Makedonija bi ušla u Europu prije svih drugih zemalja bivše Jugoslavije. Ušla bi prije ikoga iz istočne, postkomunističke Europe.

Mržnja, naravno, postoji. Pomoću nje se konstruiraju identiteti. Ali dok god su granice između njih kao na akvarelu, nisu oštre i jasne, dok narode ne dijeli rijeka ili planina, riječ je o Europi u najtradicionalnijem i najpreciznijem smislu riječi. I o mržnji koja se može transformirati.

Makedonski identitet se, na primjeru Skoplja, pogotovu u posljednjih jedanaest godina, za vladavine desničarske korupcionaške vlasti, formirao kroz neprestanu histeričnu reakciju na susjedne identitete, te na njihove prijetnje i pritiske. Identitet je metastazirao u stotinama manjih i većih spomenika, figura iz nacionalne povijesti, iz njezine legende i fikcije. Najveći je, na trgu uz Vardar, Aleksandar Makedonski na propetom Bukefalu, uzdignutom na okruglo postolje, koje je, opet, popeto na stup, što podsjeća na dršku neke gigantske štafete mladosti. Oko njega su, s obje strane rijeke, u kaotičnom rasporedu ili bez ikakvog rasporeda, kipovi heroja iz cjelokupne povijesti i pretpovijesti, okruženi blještavo bijelim gipsanim fasadama, lažnim antičkim stupovima fantastičnih kapitela i kršćanskim svecima koji stojeći na simsu, negdje između drugog i trećeg kata, blagosiljaju bezdan pod svojim nogama. A svud naokolo skele, s kojih vrijedni radnici djela socijalističkog modernizma i veličanstvenog arhitektonskog brut-arta, što je nastajao nakon zemljotresa iz 1963, oblažu gipsanim dekoracijama, koje će ih pretvoriti u remek-djela antičkog neorokokoa i u identitetske metastaze koje prijete da osvoje grad, a zatim i cijelu zemlju, sve u cilju očuvanja njezine cjelovitosti i jednoobraznosti.

Ali rezultati izbora sve su to doveli u pitanje. Nakon što su se jedanaest godina bunili protiv Nikole Gruevskog i njegovih zahvata u život i u krajolik, građani su uspjeli ishoditi promjenu vlasti. Nacionalisti optužuju Albance da su poslužili kao jezičac na vagi. Kao da i prethodno, u njihovim vladama, Albanci nisu bili isti takav jezičac. Zašto nacionalisti posvuda vjeruju isto: domovini su odani samo oni koji koaliraju s njima? U Skoplju su učinili sve da sačuvaju vlast, uključujući i premlaćivanje opozicijskih čelnika, kada je - gledali ste to na televiziji - buduća ministrica obrane vučena za kosu po podu Sobranja, ali bilo je uzalud.

I sad se svi pitaju, što će biti s tim skulpturama i sa svom tom fantastičnom arhitekturom. Vjerojatno neće biti ništa. Simpatizeri poraženih snaga životom će svojim braniti svaki taj kip, kao što su oni, za koje se danas čini da su pobijedili, pred Gruevskim branili stari betonski trgovački centar, koji je on htio pretvoriti u još jedan primjerak prelijepog makedonstva. I bolje je da sve ostane na svom mjestu. Grad je svjedok vlastite povijesti, kakva god ona bila. Tim se svjedočenjem on opire svim budućim metastazama identiteta.

Nakratko se susrećem i s nogu razgovaram s čovjekom koji će na dan mog odlaska iz Skoplja biti izabran za novog ministra kulture. Podsjeća me kako smo se prije pet godina sreli u avionu za Skoplje. Krupan, mlad čovjek, s dredloksima koji mu padaju duboko niz leđa, politički aktivist, izdavač i pisac. Na njemu će biti velika odgovornost, u njega će, iz različitih razloga, biti mnogi zagledani. Kultura je, iz predočenih razloga, u Makedoniji važna, kao što je, recimo, važna u Austriji, gdje je proračun za kulturu značajno veći od proračuna za obranu. Ne pokušavam zamisliti hrvatskog ministra, ili ministricu, kulture s dredloksima. Nije to isti beckground, druga je to kultura, druga povijest.

I doista, Skoplje nije Beč. Pogotovu nije ako, naravno u svrhu rebrendiranja, hijerarhiziramo identitete, pa usporedbu Zagreba s Bečom doživimo kao pohvalu, a usporedbu sa Skopljem kao pokudu, ali u tom bi poslu hrvatski političar mogao imati jedan sitni problem, na koji bi mu putnik htio ukazati. U pravu je on da u Zagrebu nema ničega od onog što sam vidio u Skoplju. Ama na zemlji gotovo da i nema dva nesličnija grada! Ali i onih djevojaka s pudlicom što procvrkuću turski, i albanskih konobara koji sa svojim gostima progovore sve jezike svijeta, i kandidata za ministre s dredloksima, i višejezičnosti, šarenila i orijentalnog šušura i kaosa, i gospode čistača cipela u bijelim odijelima i sa šarmom ciganskih svetaca, svega toga u današnjem Beču, naravno, ima. A to bi onda značilo da je današnji Zagreb mnogo više Beč od Beča. Ali kojeg to i kadašnjeg Beča?